Zvuk

Miodrag Šćepanović, Damar oblutka, Galerija Luča, Herceg Novi, Manifestacija Noć kulture, jul 2012.

Za skice dijela koje su mu bile pred očima, pronašao je kamen, kako bi prkosio zaboravu, sve dok ne uštedi novac za mermer, a onda...onda je uvidio kako je ljepši i zahvalniji za modelaciju, taktilno suptilniji, prihvatljiviji... Dok nije imao alat, lomio ga je na sitne komade, te stvarao table mozaika, poslije je našao način kako bi uradio najbolju konturu svoje vizije, trodimenzionalni prikaz omiljenog ženskog akta ili animalne figure.

Iako je radio i u drvetu, ipak je kamenu strukturu doveo do najtananije finoće obrade, najsjajnije politure filigranskog lakog oklopa. U kamenim oblucima, naslutio je moguće oblike potonjih figura, kako bi sačuvao volumen, i zapravo iskazao dletom ono što je priroda započela. Radi po automatizmu, asocijativnom nagonu koji diktira interpretaciju kamene teksture, koristi selektivno odabranu kameju, koja sama po sebi sadrži kakve jasne diverzitete. Prirodni štras, koji je negdje nagrizao, a negdje ovlaš ustuknuo pred sedimentom, jeste nukleus njegovog djela, ekspresivna snaga, velikih mogućnosti. Izgled kamena kao skulptorskog objekta, izvađenog iz rijeke pokraj njegove kuće, kako kaže, kakvog nigdje nema, učestvuje u estetskom formatiranju i ubacivanju oblika, sa svim njegovim karakteristikama koje se ne mogu smatrati defektom, već okidačem daljeg umjetničkog gesta. Nastoji da očuva čistotu forme i obline linije, uz separaciju materije na blage gibove, koji ukazuju gotovo samo na spoljni rascjep koji ovlaš ubira istaknute segmente, kako bi suptilnim rafinmanom obrade, ukazao na postojanje tačke sjedinjavanja/razjedinjavanja, koja negdje vodi do sintetisanja i poniranja u očekivano formatiranje. Reklo bi se malo je tu posla, nema bacanja, jer su mali obluci koje bira, jer od njihove površine se naslućuje svaki nagib i asocijacija na buduću plastičnost sjedinjenih listova koji se povezuju/razvezuju u jednu cijelinu, potom, dobijaju smisao. Kada svijetlost razigra sjedinjene/razjedinjene površine, dolazi do dekompozicije, tada se vraćamo na početak. Cijela rekonstrukcija umjetničkog postupka, kroz autorovu vizuru prolazi pred očima, kao ponovno sklapanje/rasklapanje djela. U strahu od praznog prostora,vidimo ritmičko skidanje vrškova koji padaju na putu željene modelacije.

Umjetnik u dugim zimama, nekada i sporog kreativnog zamaha, zbog težnje za finoćom obrade postavljenog komada, disciplinovano otkriva dijalog sa prirodom, sve do povratka iskonu, do povratka smislu. Sada tradicionalnim jezikom naglašava dualizam umjetničkog prosedea: naglašava momenat koji priroda nameće, koji inspiriše, potiče um, potez, ali koji vodi do obuzdavanja sile u artističkom pokretu, dinamike stvaranja i otkrivanja lika nakon potrage sažete u kreativnom procesu. Tako se sa ovim autorom nanovo javlja dijalog, a na osnovu toga i uspostavljanje ponovne relacije između umjetnika i prirode.

U svakoj skulpturi, tinja vapaj za povratkom ka svojim korijenima, jer tamo je eliksir, gejzir životne snage, poleta, inspiracije. Svako dijelo odiše spokojstvom, duhovnom ravnotežom majstora koja se očitava u skladnosti plastične obrade, sjajne politure, te kompaktnosti sjedinjenih segmenata koji tvore obrise, planirane naume autora, dočarane restrikcijom masa, otkidanjem do valjanih distorzija, bez rezidua, jer nema natrag kada se jednom odstrani višak. Skladnost pronađena u ovom savremenom svijetu uznemirenosti i ishitrenosti, pronađena u miru kreativnog procesa kod umjetnika koji tako savladava ne samo svoje kontradiktornosti, već suprotnosti složene unutrašnje intimne stvarnosti, ali i one spoljne, svakodnevne socijalne istine, istine našeg bitisanja... sve je to dio umjetnosti koju percipiramo na ovaj drugačiji način, način koji nam postavlja ovaj uvaženi autor.

Čini se da je Miodrag Šćepanović pronašao modus kojim će oslušnuti, i dati naizgled jednoj nijemoj materiji zvuk, njen zvuk.

Vladana Kosić MA