Education is not filling a bucket, but lighting a fire. William Butler Yeats
Činjenica je da je danas većina stručnog osoblja u institucijama kulture, poput muzeja i galerija, ženskog pola, kao i izlagačice, te publika, koju većinom čine žene svih uzrasta, socijalnog statusa i vrste/nivoa obrazovanja. Takođe, često se prave izložbe i prateći programi koji obrađuju teme (navodno) bliske ženama, kao i njihovoj ulozi u istoriji.
Međutim, srpsko društvo je i dalje društvo koje odlikuje mešavina ponizno-prezrivog odnosa prema kulturi u užem smislu: kultura koja se ceni i koja “obavezuje” je uglavnom ona u službi potvrđivanja nacionalnog identiteta (i razdora), dok se sve ostalo tretira kao (ne)poželjna “alternativa”. Tako se, grubo posmatrano, izložbe koje nude “ženski pogled na ženske teme” tim temama bave najčešće na dva međusobno suprotstavljena načina. U prvom slučaju u komemorativno-populističkom duhu, žene se slave u obliku idealizovanih nacionalnih heroina iz prošlosti, u službi patriotizma1. U drugom “alternativnom i kritičkom diskursu” i militantno-paternalističkom okviru, žene figuriraju uglavnom kao idealne žrtve patrijarhata2. Stoga bi se moglo reći da su i prvi pseudoapologetski i drugi pseudokritički model zapravo lice i naličje istog osiromašujućeg kulturnog obrasca, koji zahteva bilo instrumentalizovane subjekte, bilo osvešćivanju podložne – objekte, koje treba rutinski ili veličati ili spašavati.
Institucije kulture proizvode ovakve pojednostavljujuće polarizacije reagujući na dominantne društvene trendove, iako nisu u prilici da samo reflektuju postojeće, već i da stvaraju nove, drugačije vizure i vrednosti. U tome ključnu ulogu svakako igra doživotno obrazovanje. Pri tome ne mislimo na obrazovanje kome je cilj puko skladištenje podataka. Sticanje određenih znanja je nužno, ali obrazovanje nije mišolovka za znanje, s obzirom da znanje ne postoji u “čvrstom”, već samo u “gasovitom” stanju, zbog čega se ne može zaposesti već samo preispitivati. Otud obrazovanje ne podrazumeva tek pasivno nagomilavanje informacija, već pre izumevanje konstruktivnih intelektualnih i emocionalnih načina ophođenja sa neznanjem (umesto njegovog nemogućeg potpunog ukidanja). Takav pristup brusi intelektualnu i emocionalnu osetljivost, budući da naša osećanja prolaze kroz intelektualnu obradu baš kao što je i naše rezonovanje uvek obojeno emocijama.
No (obrazovni) domašaj muzeja se dovodi u pitanje kad god svoje aktivnosti podrede jednoj dimenziji (muzejskog) iskustva. Danas je to svakako emocionalna komponenta oličena u eksploataciji inkluzivnosti ili (osećaja) uključenosti što većeg dela lokalne populacije. U pitanju je veoma rasprostranjena internacionalna tendencija: muzeji neretko na mesto svoje osnovne programske orijentacije stavljaju pretpostavljenu (emocionalnu) dobrobit odabranih kategorija stanovništva3. U te svrhe se vrši segmentiranje publike prema modelu ciljnih grupa, usvojenom iz komercijalnog marketinga. Međutim, komercijalni sektor istražuje tržište u potrazi za klijentelom kojoj će najlakše prodati svoju robu, prilagođavajući usput svoju ponudu njenim očekivanjima.
Savremeni muzeji, pak, istražuju “tržište” predrasuda u potrazi za, uslovno rečeno, ranjivim slojevima društva koje valja rehabilitovati pretvaranjem njihove (nekadašnje) socijalne stigme i posledičnog lošijeg društvenog statusa u njihovu glavnu identitarnu prednost. Pošto u optici zapadne probuđene (woke) kulture više ne postoji nikakva egzistencijalna osujećenost, već samo “životni stilovi”, organizovanje radionica i drugih programa za osobe koje pate od bolesti zavisnosti, demencije, mentalno zaostale i sl. se ne razlikuje od programa posvećenih, recimo, nacionalnim manjinama, migrantskoj, LGBTQ+ i sličnim kategorijama – budući da je jedino što se računa društveni ostrakizam, ali ne i njegov uzrok.
S druge strane, domaći muzeji se pak zadovoljavaju “targetiranjem” publike na osnovu bioloških parametara. Tako organizuju različite aktivnosti namenjene deci predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta, odraslima i starim ljudima (a starost počinje od 55. godine, kako je donedavno stajalo na sajtu MAU), kao i mešovite programe “za bake, deke i unuke” (u Muzeju Vuka i Dositeja).
Pritom je značajno primetiti da još uvek nemaju programe namenjene, na primer, romskoj ili LGBTQ+ populaciji. Zbog toga se čini da domaći muzeji još nisu dobacili ni do (pomodnih) društveno angažovanih aktivnosti namenjenih (jučerašnjoj) društveno neprilagođenoj publici. Umesto toga, ovdašnji muzeji pod društvenim angažmanom neretko podrazumevaju tek puko namamljivanje društveno prilagođene publike svih uzrasta u muzej4.
Svakako da je korišćenje bilo kog ad hoc “prepoznatljivog” ili socijalno “ozloglašenog” atributa, poput seksualne preferencije, starosti, nacionalnosti, religijske pripadnosti… osobe kao presudnog (kulturalnog) elementa koji je svrstava u ciljne grupe moralno i intelektualno sporno. Kakva sličnost na primer postoji među starijim ljudima samo na osnovu godina?! Baš nikakva, osim ako se pod tom etiketom ne podrazumevaju tek dokone i skromno obrazovane starice, željne kulturnog uzdizanja u obliku pijenja čaja, jedenja kolača i pravljenja čestitki sa motivima sa slika Nadežde Petrović, Studenice ili “svih boja Afrike” (na šta se seniorske radionice često svode).
Razlog što se i ovakve snishodljivosti nude pod egidom obrazovanja leži u želji muzeja da budu “odgovorni i društveno relevantni.” Ali šta to uopšte znači? Da li to znači da žigošuće odrednice
zaista pomažu konkretnim individuama da ispune svoje relevantne (posebne) potrebe? Ili možda treba pitati državu šta joj je relevatno pa na osnovu toga praviti programe? Na primer muzejske radionice za podizanje nataliteta?!
Smatramo da o relevantnosti ponuđenih sadržaja mora pre svega da odlučuje sama publika pojedinačno, a muzeji mogu i treba da joj pomognu utoliko što će ostaviti prostora njenom samoodređenju, podsticanjem njene mašte. Jer, čak i ako se ne može izbeći sveprisutna i nametljiva metodologija ciljnih grupa, moguće ju je bar subvertirati u borhesovskom maniru – nuđenjem programa za zmajofile i zmajoklaste; za one sa brzonogom i one sa lakorukom imaginacijom; za polivalentne introverte i polihisterične pardon polihistorične ekstroverte; za visokouzlazne materijalistkinje i dubokosilazne idealistkinje itd. Podrazumeva se da je ovo samo apstraktni “šablon” a svaka edukatorska služba bi mogla da izmisli kategorije u skladu sa zbirkama ili orijentacijom sopstvenog muzeja, koje će kod publike buditi radoznalost i potrebu da se izmesti izvan dometa iscrpljenih političkih i kulturnih dekoruma, te tradicionalističko-slavodobitnih koliko i “progresivističko”-bolećivih društvenih pritisaka. U krajnjoj liniji, relevatno je sve ono što nam popločava put koji vodi dalje od trenutno vladajućih, to jest preživelih stanja i oblika naše egzistencije.
Dušica Popović, istoričarka umetnosti
1 Na primer Etnografski muzej je 2024. godine priredio izložbu u Ada Molu pod nazivom “Žene koje su promenile Srbiju” čiji je slogan glasio i izgledao upravo ovako: БУДИ SMART ЗА 8. МАРТ. Reč je bila o patriotskim heroinama poput Nadežde Petrović koje poručuju da “iskoristite priliku da budete voljeni i posebni za 8. mart” kao i da ćete imati priliku da “poklonite hrabrost jačoj polovini kroz aktivaciju koju smo pripremili za vas”(sic!).
2 Nesvesno(?) sledeći fukoovsku logiku, različite “osnažujuće” inicijative upravo proizvode diskurs koji nastoje da iskorene: sve žene su potencijalne žrtve rodno zasnovanog nasilja, muškog pogleda, “nerealnih” telesnih standarda vlastitih hormonskih oscilacija, “preteranih” očekivanja… kojima uvek treba “bezuslovno prihvatanje” i ohrabrivanje.
3 Vidi Popović, D. “Muzejska publika kao gesamtkunstwerk (u pokušaju)”, ICOM br. 15 (2022) https://icom- serbia.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/44/2022/08/ICOM-15-web-1.pdf
4 I doslovno! Na primer protekle 2024. godine Etnografski muzej je povodom Međunarodnog dana deteta u okviru kampanje “Kulturni pasoš – rođeni sa kulturom” podelio jedan broj tzv. “kulturnih pasoša” novorođenim bebama koji njima(!) i njihovim porodicama omogućava neograničen broj poseta svim muzejskim programima svakoga dana sve do – prvog detetovog rođendana.