DORTA JAGIĆ: Noćni uspon u Kuljače

Nakon leta, stižem iz Dubrovnika autobusom za Budvu. Noć je, kao u rogu. Ona noć kipi svojim mineralima u korijenu roga stoke što skita planinskim vrhovima nad Svetim Stefanom.  Pisci Đorđe i Vitka su me skupili na autobusnoj stanici u Budvi, i, kako je legla noć, ona najdublja, ona noć koja se sklapa u jedno s mojim umorom, uopće ne vidim da sam u Budvi. Mogli bi biti bilo gdje. U Pazaru jednako kao i Parizu. Ne vidim da je blizu kolodvora sva sila bilja i života; skrovita kuća s malim botaničkim i zoološkim vrtom, ne vidim robusne luksuzne hotele, ruske turiste, presoljeno more i stroge, izazovne planine. Autom se penjemo na neki tajanstveni vrh gdje se diže – čini se, nad sav svijet, naš bijeli hotel. Pansion do kojega vodi čak 27 okuka, serpentina. Otmjeni pansion vodi pomalo svojeglav, čudan u svojoj rigidnoj maniri prema gostima neobičan par. Do nevidljivosti mršavi majka i sin. Dok se primičemo Kuljačama, padaju mi na um krimi zapleti majstora Hitschocka i oštroumne Agathe Christi.  Nas pisaca je u koloniji šest. Iz cijele regije. Ako nestane struje i kad se ista vrati, nekom zlom srećom recimo ja zapnem za kakav leš u blagavaoni, moram rješiti teško pitanje Who did it?

U toj gustoj, vrtoglavoj tami koja se – osjećam tijelom – uspinje,  nas troje u autu počinjemo zajednički smišljati svakojake zaplete. Vedri smo, radujemo se toj nenadanoj plodnosti ideja, osvježavajućoj apsurdnosti prizora koji se naziru u tami. I sve te siluete u krajoliku  nas pozdravljaju, kratko osvjetljene farovima automobila. Naziru se krošnje, groblje automobila, manastir, stroge zidine bogataških utvrda, odbačene hrđave kamp kućice.  I na koncu, čudne rebusne smjerokazne  table za naselja Kažanegre, Čelobrdo, manastir Duljevo. Nakon druženja s pet književnika iz ex-Yu, spavam u tim tajanstvenim Kuljačama, ne sluteći što će mi sutra donijeti sunčeva svjetlost.

Ujutro me s prozora silovito udare u oči beskrajno more i nebo, kao djete koje nije svjesno svoje nespretne radosti. Zapanjena sam. Nijema od sreće. Dugo se navikavam na toliko nepristojno gole, a naivne seoske ljepote. Dišem. Kašljem, osjećam svoj dah, kao da sam oživjela. Dišem cijelom dušom nakon prvoga plivanja do Svetog Stefana, tog Zabranjeg grada. S moje strane svijeta i Svetoga Stefana ležaljke se ne plaćaju i puno je ljudi. S druge strane mosta ležaljka se plaća 100 eura.  Samo jedan par na pustoj plaži. Oštre su granice. Sve je ovdje oštro, odrezano. Kao i stijena u koju gleda prozor moje spavaće sobe. I svježi, slani sir. I duhovite rečenice mojih kolega, stanara. Znam da ću o ovom mjestu pisati, kad se vratim kući, u Zagreb. Vjerojatno još dugo, u  neku ravnu  i beskrajnu noć.

Dorta Jagić, pesnikinja iz Zagreba, jedna je od učesnica književne kolonije u selu Kuljače iznad Svetog Stefana (23-30.9.2019)