Eto, ljudi, hvala na svemu. Vidimo se, čujemo. Nemojte da prođe MNOGO, MNOGO GODINA a da ne dođete. Nemojte šta zamjeriti. Pošaljite slike, ja vam šaljem svoje... ovako zvuči rastanak, sastavni dio interakcije među ljudima.
Da bi do interakcije došlo prvo je potrebno organizovati sastanak, dejt, druženje, rezidenciju, projekat, orgije i još mnogo naziva koji mi trenutno ne padaju na pamet, ali koji vode do istog, do susreta ljudi, sudara svjetova.
Čovjek se penjao stepenicama koje je u stijenama isklesao monah prije MNOGO, MNOGO GODINA. Upravo ovako zvuči zemlja u kojoj su te stepenice još uvijek stajale i po kojima se naš čovjek još uvijek penjao. Žalio je sebe u tim trenucima, znojio se, bio žedan, zamišljao kako umire. S druge strane, osjećao se jakim što žrtvuje svoju energiju da bi uštedio tuđu. Na plaži, u podnožju stepenica, čekale su ga tri djevojke da se automobilom vrati po njih. Čovjek, čiju će ličnu istoriju pričati potomci, kao što i on, do najsitnijih detalja, priča istoriju svojih predaka. Takva je ovo zemlja.
Primio sam mail u kojem je stajao poziv za rezidenciju. Četrdeset pet dana se nisam pomakao iz svog grada. Poziv sam prihvatio automatski. Dobio spisak učesnika, nikoga nisam poznavao. Biću gost. Ljudi koji su me pozvali biće gostoljubivi. Takav je protokol otkad smo imenovali čovjeka koji dočekuje i čovjeka koji dolazi.
Marina, neprežaljena žena, završila je u nekoj sekti. Trenutak koji nisam iskoristio da od sebe napravim sektu za nju, i da ona postane moja sekta, prije MNOGO, MNOGO GODINA, koštao me tihe patnje sve ove godine; pričao mi je čovjek toplih očiju i tvrdih dlanova. Jebeš ga, život je lutrija, i ako nisi na pravom mjestu, u pravo vrijeme, sav tvoj trud i brige nemaju nikakvu moć da te smjeste tamo gdje stvarno trebaš da budeš. To se desi ili ne desi. Znat ćeš to kada budeš odlazio. Sudbina, jebi ga. Ovako zvuči jedan čovjek, stanovnik brda gdje smo se sastali.
Dok ovo pišem, gostoljubivi domaćini prolaze pored mene. Kuća se čisti. Vodu nemamo posljednja četiri dana. WC šolja je zapušena. Smrdimo. Razumijemo se pokretima. Sve velike priče, ispričane proteklih sedam dana, ponovo će se pričati u nekom novom susretu. Za njima već odavno nemamo potrebu. Najbolja stvar kod kratkotrajnog zajedničkog života je da se one Velike priče ispričaju prvih par dana i onda se svi prisutni, gosti i domaćini, okrenu osnovnim životnim potrebama, istinski velikim pričama. Priča se kroz obrok, kroz zajedničko spremanje hrane, kroz šetnju, kroz pogled, kroz tišinu, kada svi spavaju, i pojednično se bude da osluškuju tuđe disanje. Neprijateljstvo raste u brdu prekoputa, i ako krenemo ka njemu, ono će nas uništiti sve zajedno. Brdo prekoputa je čovjek s kojim dijelimo stol, piće, mezu, sobu. Isto tako, mi smo brdo tom drugom brdu. Brda stoje jedan naspram drugog i ne mogu se pomiješati. Neprijateljstvo je, dakle, u nama. Potrebno je sve naše frustracije i tuge, zajedničkim snagama, skotrljati s brda u more. U debelo more, kako je rekao brkati idol.
Čovjek zbog kojeg bolujem, nalazi se na drugom kontinentu. Nož kojim me probio prije MNOGO, MNOGO GODINA još uvijek stoji u meni. Nosim ga ponosno i drži me u životu; rekla mi je jedna od učesnica rezidencije na brdu. Tako zvuči život. Ljudski život.
Moramo poraditi na malim stvarima, rekao je pjesnik, takođe učesnik rezidencije na brdu. Treniranje živaca je osnovno zanimanje svakog čovjeka, i ako održavamo formu, ako treniramo jako, vrlo je moguće da će brdo u nama, koje je zaduženo za razumijevanje i prihvatanje drugog bića, vremenom rasti i pretvarati se u dobro mjesto za život, kako našeg bića tako i onog susjednog.
Pas Čoko, prepametna čokoladna kujica, završava mi brzinsko diktiranje ovog bloga. Rekla mi je da je ne spominjem, i da mi je pomogla samo zato što sam čovjek - uobraženo, krhko, zbunjeno i dezorijentisano biće koje Čoko i ostali stanovnici Prirode moraju da trpe.
Hvala ti Čoko. Hvala ti more. Hvala ti brdo.
*Foto: Milica Vukelić
5. Mobilna književna rezidencija u Crnoj Gori - Čelobrdo 2018. gostoprimstvo / netrpeljivost