Toma, slika vremena i portret duše

A mislila sam i ne otići na film „Toma“. Jer ja, kao, ne volim narodnu glazbu, čak ni kad je klasika; i nisu mi nikada bili nešto dragi balkanska kafana, šatro-ciganija, ucviljeni mužjaci i ekstenzivno alkoholiziranje*; a i znam već dobro kako i koliko romantični, srčani i razgaljujući mogu biti filmovi i serije Dragana Bjelogrlića... Osim toga, novinarska je, jutarnja projekcija, za kraj, i za sarajevske festivalske, nerijetko i kasno-noćno-budne prilike, prilično rano doba, pa još u cineplexxu: možda to i neće biti vrijedno truda... Nasreću, otišla sam: jedino bolje što mi se taj dan, a i cijeli festival, pa i dulje, moglo dogoditi bilo je, možda, da film gledam navečer pod otvorenim nebom „Open Aira“, među par tisuća gledatelja, no, to je bilo previše riskantno: ulaznice su bile već odavno prodane (a pred početak će se stvarati i dugo neviđeni redovi pred nekadašnjim „Metalcem“, koji nije bio ni jedino mjesto prikazivanja); osim toga, kino dvorana ima i svoje brojne „anti-distrakcijske“ prednosti...

...i, ipak, evo me: od prvog trenutka, kao da sam sjela u emotivni filmski rolerkoster, za koji nisam ni znala, a možda ni vjerovala, da je na ovim prostorima uopće moguć u tako briljantnoj - sjajnoj, preciznoj i nepogrešivoj filmskoj, ako i „mainstream“, formi. Bilo je to teško za očekivati čak i od srpske kinematografije, koja u posljednje vrijeme (opet) ubrzano nadrasta (ne samo) regiju, dokazujući tako po tko zna koji put kako je za umjetnost, pogotovu za film, sve bolje od „k/planske ekonomije“ nekakve birobratije, čak i „divlji zapad“ u kojemu ništa nije moguće i sve je moguće ( pa i to da se sretno susretnu folk, pop i rock'n'roll).

Kad već spomenuh kauboje, da odmah kažem i kako „Toma“, koji je, kao što vjerojatno već mnogi znaju, fikcijska filmska biografija legendarnog jugoslovenskog pjevača Tome Zdravkovića, ima i povremene naznake vesterna - tu je čak i jedan Doc(o), ali, unutra su i mnoge ljubavne priče velikog platna te, očekivano, film „Amy“ i ostali sjajni, više ili manje biografski, naslovi o glazbenim zvijezdama, kao i sva kultna ovdašnja ostvarenja, od onih Aleksandra Saše Petrovića i Puriše Đorđevića, preko Emira Kusturice i Rajka Grlića, do Srđana Dragojevića i Pjera Žalice, pa i samog Dragana Bjelogrlića... No, povrh svega, „Toma“ je punokrvna (ko)autorska glazbeno-biografska melodrama, jedna posve nemoguća, bjelogrlićevska forma, koja se sasvim dobro uklapa u autorsko-žanrovsku „nišu“ koju je taj istaknuti glumac i redatelj otvorio svojim filmskim serijalom „Montevideo“ i serijama „Žigosni u reketu“ i „Senke nad Balkanom“.

Za one koji nisu već čitali, ili ne naslućuju sadržaj poznavajući pjesme i biografiju Tome Zdravkovića, tvorca i pjevača „Da l' je moguće“, „Dotak'o sam dno života“, „Što će mi život“, „O Ciganko moja“. „Dva smo sveta različita“, koji je preminuo 1991. u 53. godini, kazat ću kako film slijedi osnovni okvir života tog popularnog kantautora: mladost u Pečenjevcima kraj Leskovca, susret sa Silvanom Armenulić, još jednom legendom jugoslovenske narodne glazbe, preranije otišlom i od njega, uspjeh i koncerte po Balkanu te zaljubljivanja, kockanje i boemski** život po beogradskim kafanama, a onda i bijeg u Ameriku, bolest i povratak na još veći uspjeh i odlazak na vrhuncu.

Sve to može biti puno, a može biti i premalo za izvrstan film, pogotovu kad on traje dva i pol sata. Zajedno sa Zoranom Lisincem, koji je koredatelj i, uz Heidi Baletić, Nikolu Pejakovića i Maju Todorović, koscenarist, te uz, bez sumnje, vrlo bitan doprinos glazbenog producenta Željka Joksimovića, Bjelogrlić je, međutim, uspio prethodno pobrojano ne samo posložiti i oživotvoriti, nego i od početka do kraja kreirati atmosferu, da ne kažemo magiju „života većeg od života“,  zbog koje je film i postao tako popularna suvremena forma, vjerojatno i najpopularnija, no, koja kao da već neko vrijeme iščezava, te ju se uglavnom pokušava zamijeniti šokantnošću i specijalnim efektima.

A sav taj rock'n'roll - jer to je zapravo duh kojemu je, paradoksalno, filmski „Toma“ najbliži - moguć je zahvaljujući i izvrsnim (mladim) glumcima: Tomu igra 31-godišnji Milan Marić, koji to čini zapravo nezdravkovićevski, više (prigušeno) bjelogrlićevski-šmekerski, no baš je zbog toga ta rola tako upečatljiva: kao i svaki autorski film, i „Toma“ je slika ne tek onoga o komu/čemu govori nego i onoga/onih koji govore, ujedno je i „portret“ autora, čitave ekipe, i jednog, ne samo vremena, nego i duha iz kojeg nastaje. Ili, da to kažem drugačije: to je portret jedne i svake velike duše, strasne i prepune, ali i usamljene i tužne, što  je u „Tomi“ ključni light-motiv, simboliziran bijelim ružama mlade Ciganke i istican više i od kafane, ili koncertnog podija, ili bilo kojeg drugog mjesta u tom filmu koji „traga za izgubljenim vremenom“.

Gotovo ravnopravna naslovnom liku, ako ne i zahtjevnija, baš zbog manje prilika da ju razvije, uloga je (navodno) velike Tomine ljubavi Silvane Armenulić, koju vrlo zrelo, suzdržano nježno i rijetko elegantno (a ne tek femme-fatalovski proračunato i hladno) igra Tamara Dragičević, čiji drugačiji bosanski naglasak može također biti važan za neuhvatljivost lika kojeg donosi.

Kao i uvijek u Bjelogrlićevim ostvarenjima, i mnoge druge, manje ali ne i sasvim sporedne uloge jako dobro igraju Milena Radulović, kao Tomina treća supruga Nada, standardno odlična Mirjana Karanović, kao njegova majka, Paulina Manov kao bolesna doktorova supruga Ljiljana, Sanja Marković, kao požrtvovna Tomina zadnja supruga Gordana, Andrija Kuzmanović kao (karikirani) menadžer Drda, a tu su i minijature Olivere Bacić kao Lepe Lukić, Ivana Zekića kao Predraga Živkovića Tozovca... Jedan od najvažnijih likova svakako je onaj spomenutog Doce, doktora Haži-Petrovića, koji praktički stoji, ne nasuprot, nego kao ravnoteža svima ostalima, a kojeg fascinatno ozbiljno utjelovljuje Petar Benčina.    

A kako je i za (filmsku) bezvremenost (još uvijek) potrebno nekakvo vrijeme, treba naglasiti kako „Toma“ ne osupnjuje samo majstorski režiranim i odigranim snažnim (i) dugotrajnim osjećajima i britkim i duhovitim dosjetkama, aforizmima poput onoga „morao bih malo i da volim“, koji u jednoj rečenici zaokružuju čitavu filozofiju, i koji će se zasigurno citirati, nego i perfektnim (re)kreiranjem prostora i vremena koji (posebnim) „čine ljudi, a ne obrnuto“ -  scenografijom Mine Lazarević, kostimografijom Borisa Čakširana i dizajnom Jovane Cvetković i Jelene Sopić. U stvaranju krajnje emotivnog, trenutačno vrlo rijetkog, no očito ne i ižčezavajućeg i nepopularnog duha bezrezervne posvećenosti ljubavi, glazbi, filmu, poeziji... (u „Tomi“ se pojavljuju i pjesnik Miroslav Antić, glumac Zoran Radmilović, pjevači Kemal Monteno i Davorin Popović. i drugi), iznimno je važna uloga intenzivne i nepredvidive, posve ovovremene kamere direktora fotografije Gorana Volarevića.

Ekipa filma Toma na 27. SFF, foto: Obala art centar

I inače, „Toma“ nije, iako bi se moglo pomisliti suprotno, nimalo jednostavno, žanrovsko filmsko djelo, nego vrlo ambiciozna i zahtjevna, no uspjela „montaža atrakcija i emocija“, za koju je bila neophodna ne samo bogata produkcija nego i istinsko umijeće, iskustvo i dar.

Nakon američke, „indie“ epizode, film završava kako i počinje - preplitanjem pjevačeve bolesti i raspadanja Jugoslavije, te posljednjom koncertnom turnejom Tome Zdravkovića, no, glazbeno je više u duhu francuske šansone, uz „Sanjam“ Indexa i „Što te nema“ Jadranke Stojaković, pa se, na kraju, uz sve ranije istaknuto, nameću i paralele s Joe Dassinom, Edith Piaf i mnogima drugima; a ni sevdalinke nisu daleko. Ukratko, duh je to koji, unatoč svemu, pa i smrti, određuju ljubav, strast i posvećenost, koji je mnogobrojna publika u petak navečer, na samom zatvaranju ovogodišnjeg, osmodnevnog i (post)pandemijskog, 27. Sarajevo film festivala, ispratila dugotrajnim, kažu, do sad neviđenim, stojećim ovacijama.

A one su zasigurno bile upućene i nečemu što možda, i to  može biti, i nije doista postojalo u vremenu koje film prikazuje, no, što onda, tim više, treba ponovno oživotvoriti***. Ima, naime, bar još jedan kantautor s ovih prostora koji zaslužuje jednako dobar, pa i, ako je to moguće, još bolji film.

Vesna Pažin

* Da ipak postoji bitna razlika u alkoholiziranjima – „onom zbog viška i onom zbog manjka“, skrenuo mi je pozornost nedavno,  povodom teksta o „Još jednoj rundi“, jedan značajni suvremeni hrvatski pisac srednje generacije.
** „Boem“ je „tek naljepnica kojom se pribada individualnost“,  ukaza mi, pak, slučajno upitan, jedan neobični prijatelj iz inozemstva.

*** Ovdje se ne radi ni o kakvim državama, sistemima ni drugim pitanjima moći i sile, pa i nasilja, nego o onom nečemu puno važnijem i puno neuhvatljivijem: duhu i duši, pjesmi i filmu, kulturi i umjetnosti... životu samom.

(SEEcult.org)