• Search form

09.11.2021 | 15:31

Dejan Petrović: Prilagođavanje ili sloboda zavise od nas samih

Dejan Petrović: Prilagođavanje ili sloboda zavise od nas samih

Nagrađivani filmski reditelj Dejan Petrović, čije će novo ostvarenje “Prilagođeni” imati svetsku premijeru na 34. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), najvećem i jednom od najznačajnijih festivala te vrste u svetu, govori u intervjuu za SEEcult.org o paraleli koju je tim filmom napravio između zatvorskog azila za pse i društva, kao i o preispitivanju pojma slobode danas i potrebi kritičkog sagledavanja postojećeg sistema vrednosti i onog koji tek nastaje.

Petrović govori i o odgovornosti autora dokumentarnih filmova u predstavljanju kompleksne stvarnosti filmskim jezikom, a lično se vodi principom nepristrasnosti i pružanja mogućnosti gledaocima da sami zauzmu stav o ponekad i kontradiktornim činjenicama. Osvrćući se i na često marginalizovan status kratke dokumentarne filmske forme, uprkos međunarodnoj reputaciji nekadašnje Beogradske škole dokumentarnog filma, Petrović govori i o iskustvima u tom pogledu sa studentima na Akademiji umetnosti, kojima predaje režiju, kao i sa mladim autorima iz celog sveta koji učestvuju već 16 godina na Međunarodnom studentskom kampu dokumentarnog filma "Interakcija" Nezavisnog filmskog centra "Filmart", čiji je osnivač. Neizbežno, Petrović govori i o posledicama pandemije korona virusa na produkciju dokumentarnih filmova i novim izazovima sa kojima se suočavaju autori i producenti u tom pogledu.

Jedan ste od retkih reditelja iz Srbije, pa i celog regiona, koji je poslednjih nekoliko godina uvršten u takmičarski program IDFA – 2017. godine fïlmom “Isti” i sada kratkim dokumentarnim filmom “Prilagođeni”, koji će takođe imati svetsku premijeru na tom prestižnom festivalu. Šta Vam kao autoru znači ta selekcija, posebno imajući u vidu strože kriterijume IDFA, uvedene ove godine?

Dejan Petrović: Svedoci smo hiperprodukcije dokumentaraca i festivali širom sveta – od onih najmanjih, pa do najvećih, svake godine primaju veliki broj prijava. Stotine i hiljade autora konkuriše svojim filmovima za samo nekoliko mesta, što znači da će veliki broj autora biti odbijen, a samo nekoliko procenta prijavljenih filmova će se naći u takmičarskom programu festivala. To je često frustrirajuće za autore, ali i za programere festivala koji donose odluke šta će biti prikazano.

Biti u takmičarskom programu IDFA, koji je najveći, ali i jedan od najznačajnijh festivala dokumentarnog filma u svetu, izuzetno je značajno za one koji se bave dokumentarnim filmom, jer imate priliku da prikažete svoj film, da pogledate sjajne dokumentarce kolega, ali i da ih upoznate lično. Posebno zadovoljstvo je i kada, nakon svetske premijere svog filma, imate priliku da sa publikom podelite utiske. Holandija, zemlja sa bogatom tradicijom dokumentarnog filma, ima izuzetno filmski obrazovanu publiku, koja zna da prepozna kvalitetne dokumentarce, ali i da postavi konstruktivna, a ponekad i provokativna pitanja.

Film “Prilagođeni” o jedinom prihvatilištu za pse u nekom zatvoru u Evropi i jednom do svega tri evropska zatvora koji imaju program resocijalizacije osuđenika putem obuke pasa svojevrsni je nastavak filma “Isti” o svakodnevici života u zatvorima u Srbiji, odnosno pokušaja preispitivanja pojma slobode danas. Oba filma svojevrsne su metafore društva, koja nose brojne konotacije. O čemu zapravo sve govore?

Dejan Petrović: Zahvaljujući Upravi za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde, uz podršku Filmskog centra Srbije, a u produkciji Filmarta i producentske kuće Cinnamon Films, film “Prilagođeni” je snimljen u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Po završetku filma “Isti”, dokumentarca koji smo tokom 2016. godine snimali u nekoliko zatvora u Srbiji, za zaposlene i osuđenike KPZ u Sremskoj Mitrovici organizovali smo internu projekciju. Tada sam od upravnika zatvora Aleksandra Alimpića saznao da je nedavno pokrenut projekat koji ima za cilj resocijalizaciju osuđenika putem obuke pasa i da je KPZ u Sremskoj Mitrovici jedini u Evropi u kojem postoji prihvatilište za pse. Osećao sam da je u pitanju sjajna priča, ali u tom trenutku nisam želeo da sledeći dokumentarac snimamo u zatvoru ponovo. Ali par dana kasnije, dok sam sedeo na piću sa kolegom Goranom Radovanovićem, ispričao sam mu priču o azilu i psima. Njegova reakcija na licu, dok sam mu prenosio svoje utiske iz prihvatilišta, bila mi je dovoljna da već sutradan pozovem Upravu za izvršenje krivičnih sankcija i zatražim dozvolu za snimanje svog novog filma.

U ovom kratkometražnom dokumentarcu smo pokušali da, uspostavljanjem paralele između azila za pse i društva, kao i prikazivanjem procesa dresure pasa, preispitamo šta je to što nas navodi da često potiskujemo svoje potrebe i da se potčinjavamo, prilagođavamo volji drugog i nekritički prihvatamo vrednosti koje nam nameću.

Film “Prilagođeni” ukazuje na univerzalnu potrebu pojedinca da se prilagođava volji drugog koga smatra autoritetom - koliko je to pitanje slobode na širem društvenom planu danas dodatno usložnjeno problemom pandemije korona virusa? Ima li danas zaista autoriteta, posebno na ovim prostorima na kojima je došlo do kraha sistema vrednosti?

Dejan Petrović: Prilagođavanje počinje od najranijeg detinjstva. Najpre roditelji, a zatim učitelji, profesori, šefovi na poslu, vođe... pokušavaju da nas uz pomoć nagrade i kazne "prilagode" i nauče kakvo ponašanje je prihvatljivo. Osećamo se dobro kada smo nagrađeni i nastavljamo da govorimo i radimo ono što drugi žele i očekuju. I tako živimo – udovoljavajući očekivanjima drugih, u obmani da smo pojedinci koji poseduju vlastitu volju, slobodu.

Pitanje slobode je uvek aktuelno, ali danas, u vreme pandemije, čini mi se da se mnogo više govori o tome. Svakodnevno možemo čuti da nam vlast uskraćuje slobodu, da antivakseri ugrožavaju pristalice vakcinacije, ili obratno. Glasovi različitih autoriteta – od političara do lekara, stvaraju konfuziju u našim glavama i svedoci smo da se danas, ne samo kod nas nego i u svetu, delimo ne samo po političkim stavovima, već i po pitanju nošenja maski, vakcinacije. Imam utisak da mnogi više veruju stavu političarima, nego struci, lekarima. Sve se politizuje, pa i pitanje ispravnosti samih vakcina. Dok jedni sumnjaju u ispravnost kineskih vakcina, drugi ne veruju ruskim, dok treći osporavaju valjanost američkih.

– Oba filma su gotovo neverbalna, a karakteriše ih specifičan filmski jezik, koji pojačavaju pojedini detalji ili kontrastne slike, poput jata ptica koje slobodno lete u “Prilagođenima” dok, s druge strane, vidimo psa Vanju koji sve više napreduje u procesu dresure. Da li je puka egzistencija – u smislu obezbeđivanja krova nad glavom i hrane – osnovni razlog za sputavanje ostalih želja i potreba današnjeg čoveka ili misliš da i dalje postoji volja i želja za promenama?

Dejan Petrović: Iz psihologije smo učili da postoje različiti nivoi potreba kod čoveka i da tek kada smo siti, kada imamo krov nad glavom, stalan posao, odnosno čim manje-više ostvarimo potrebe jednog nivoa, postajemo zaokupljeni onim višim – uvažavanjem, poštovanjem drugih, samopoštovanjem itd. Naravno da sve to zavisi od pojedinca, ali i od zajednice kojoj pripada. Postoje oni koji bi radije gladovali, nego prekršili svoje principe, kao i oni koji su spremni na sve za parče hleba, da bi sačuvali posao ili otplatili ratu kredita za stan.

Sve je na nama i odluke koje donosimo zavise isključivo od nas i sopstvenog, usvojenog sistema vrednosti. Mislim da je bitno da se i sami menjamo, u skladu sa promenom situacije, životnih okolnosti. Kao pojedinci, razvijamo se čitavog života i neophodno je sve vreme kritički preispitivati usvojene, ali i vrednosti koje tek usvajamo.

– Dokumentarni filmovi u današnje vreme post-istine i lažnih vesti često su realniji odraz stanja u društvu od slike koju dobijamo posredstvom masovnih medija. Šta mislite o odgovornosti filmskih autora u tom pogledu i koliko je Vama važna poruka koju šaljete filmom?

Dejan Petrović: Odgovornost dokumentariste je velika, ne samo prema junacima koje snimamo, već i prema gledaocima. Dokumentarci pričaju priče, ali između ostalog, i zastupaju različite perspektive, poglede pojedinca, ili određene grupe, a sve u cilju uveravanja gledaoca da prihvate određene stavove.

I zato je izuzetno bitno da budemo nepristrasni prema različitim tačkama gledišta u filmu, jer nije baš sve onako kako se čini na prvi pogled, uvek postoje dve strane. Izuzetno je važno da interpretiramo događaje, da gledaocu omogućimo da, uz pomoć kontradiktornih činjenica, sam dođe do određenog mišljenja.

“Zašto je meni bitna ova priča, odnosno zašto baš ja treba da snimim film na ovu temu” – jedno je od pitanja koje postavljamo sebi tokom istraživanja projekta. Ukoliko iskreno odgovorimo, lakše ćemo odrediti i svoj odnos prema temi kojom se bavimo, kao i pristup samom filmu.

Kratki dokumentarni film na neki način danas je marginalizovan, a svojevremeno je upravo po njemu bila međunarodno čuvena Beogradska škola dokumentarnog filma. Šta je specifičnost kratke dokumentarne forme i koliko je možda i teža od dugometražnog filma?

Dejan Petrović: Beogradska škola dokumentarnog filma i autori poput Gilića, Škanate... značajno su doprineli da se zainteresujem za kratku dokumentarnu formu, koju karakteriše sažetost, jezgrovitost, kondenzovanost, pročišćenost, ekonomičanost. Uprkos sjajnoj tradiciji ove forme, po kojoj smo bili prepoznatljivi u svetu, često je marginalizivana kod nas danas. Mnogi smatraju da je to forma kojom se bave uglavnom studenti ili je to ulaznica za dugometražni film.

Na festivalima širom sveta, uključujući IDFA, možete prepoznati autore koji se isključivo bave kratkom formom, po kojoj su prepoznatljivi i koji su izuzetno uspešni. Uostalom, postoje autori koji više vole da se izraze kroz pripovetku, ali i oni kojima je bliži roman, ali to ne znači da je jedna forma kvalitetnija od druge. Postoje dobri i loši romani, baš kao što postoje dobre i loše pripovetke.

Kakav je danas status autora dokumentarnih filmova u odnosu na igrane?

Dejan Petrović: Ne bih da se bavim poređenjem statusa dokumentarista i autora koji se bave igranim filmom, već bih pre svega istakao činjenicu da su poslednjih nekoliko godina naši dokumentaristi prisutni i veoma zapaženi na najznačajnijim festivalima u svetu. To je posledica, između ostalog, i pokretanja Udruženja dokumentarista Srbije "DokSrbija“, koje je sa Filmskim centrom Srbije poslednjih nekoliko godina mnogo uradilo na boljem pozicioniranju dokumentarnog filma u Srbiji, kao i na promociji naših dokumentaraca u svetu. Od kada je Udruženje "DokSrbija“ osnovano krajem 2015.godine, konkurs za produkciju dokumentranog filma je odvojen od konkursa za igrani film i raspisuje se dva puta godišnje, povećan je budžet za dokumentarce, realizovane su brojne radionice koje je pohađalo na stotine polaznika, uspostavljena je saradnja sa domaćim filmskim festivalima (Beldoks, Martovski...), ali i iz godine u godinu članstvo u Udruženju je sve brojnije i sve više je mladih koji nam se pridružuju.

Koliko je pandemija korona virusa uticala na filmsku umetnost i koji su najveći izazovi danas u tom pogledu?

Dejan Petrović: Snimiti dokumentarni film, posebno danas u vreme pandemije, zaista je poduhvat. Početkom godine, morali smo se vratiti u zatvor u Sremskoj Mitrovici da bismo dosnimili nekoliko kadrova za potrebe filma "Prilagođeni". Taj povratak, produkciono, bio je teži nego svih prethodnih 15 dana koje smo proveli snimajući u zatvoru pre početka pandemije.

Radite i kao profesor režije na Akademiji umetnosti u Beogradu. Kakav je odnos studenata danas prema dokumentarnoj filmskoj formi?

Dejan Petrović: Studente, kada dođu na Akademiju, uglavnom zanima igrani film. Dokumentarce najčešće doživljavaju kao preslikanu stvarnost, ono što uglavnom mogu videti u televizijskim dokumentarcima. Ali kada se upoznaju sa kreativnim dokumentarcima, zapravo shvate kolike su mogućnosti da se izraze kroz tu vrstu filma. Moj zadatak je pre svega da ih, upoznajući ih sa antologijskim, ali i dokumentarcima iz savremene produkcije, inficiram za ovu vrstu filma.

Kasnije, po završetku Akademije, mnogi od njih odlučuju da se bave dokumentarnim filmom i zadovoljstvo je kada se nađemo na festivalima, pa čak i u istoj kategoriji.

Premijera filmova Interakcije 2021 u Dvorani Kulturnog centra Beograda, foto: Milica Đorđević

Osnivač ste i Međunarodnog studentskog filmskog kampa "Interakcija", koji privlači već godinama mlade filmske autore iz celog sveta i završava se produkcijom tri nova dokumentarca snimljena na određene teme u gradovima zapadne Srbije. Koliko je zahtevno organizovati takvu produkciono-edukativnu manifestaciju i održati njen kontinuitet i visoki standard koji je i međunarodno prepoznatljiv? Šta su najveći izazovi u tom pogledu?

Dejan Petrović: Realizacijom kampa "Interakcija", NFC Filmart nastoji da afirmiše filmsko stvaralaštvo mladih, a posebno da podstakne razvoj i produkciju dokumentarnog filma kod studenata filmskih škola. Takođe, rad u multinacionalnim studentskim filmskim ekipama, tokom produkcije filmova, podstiče multikulturalnost i razmenu iskustva studenata filmskih akademija. Kroz realizaciju "Interakcije" imali smo priliku da ugostimo više od 250 studenata filmskih škola iz različitih delova sveta i da snimimo više od 50 dokumentaraca, koji su nagrađeni sa oko 20 nagrada na filmskim festivalima.

Svih ovih godina ne samo da smo imali priliku da upoznamo sjajne učesnike i kulture zemalja iz kojih dolaze, već i da jedni od drugih učimo o produkciji dokumentarnog filma, da zajedno istražujemo nepoznate prostore i otkrivamo ljude iz Požege, Užica, Čačka ... koji su junaci filmova. "Interakcija" je mesto uz koje su odrastali brojni volonteri. Mnogi od njih, nekada srednjoškolci, danas su studenti filmskih akademija ili filmski profesionalci.

Uprkos pandemiji i raznim ograničenjima, interesovanje za kamp "Interakcija" i ove godine je bilo veliko – imali smo prijave iz celog sveta, što potvrđuje da mladi imaju potrebu za ovakvom vrstom programa. "Interakcija" je pokazala da je zahvaljujzći neverovatnoj energiji učesnika, posvećenosti volontera, ali i entuzijazmu članova organizacionog tima, a uprkos skromnim finansijskim sredstvima kojima raspolažemo, moguće održati kontinuitet manifestacije i iz godine u godinu snimiti kvalitetne radove.

(SEEcult.org)

*Podrška: Međunarodni fond za pomoć organizacijama u kulturi i obrazovanju 2021. nemačkog Saveznog ministarstva inostranih poslova, Gete instituta i drugih partnera: www.goethe.de/relieffund

Zoran Popovic, Eros, detalj crteza Fragmenti, Cikago, 1985.
Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav