I bogati plaču

Criticize This! - predstava “Gospoda Glembajevi” Miroslava Krleže, u režiji Jagoša Markovića. Atelje 212, premijera 4. februar 2011.

Piše: Sandro Siljan

Nakon što 40 godina nije igrana na beogradskim pozornicama, Krležina drama “Gospoda Glembajevi” postavljena je prethodne kazališne sezone u Ateljeu 212, u režiji Jagoša Markovića. Prilikom predstavljanja programa kazališta, u sezoni koja nosi naziv “nEXt YU”, upravitelj Kokan Mladenović ustvrdio je kako je izabrao upravo tog autora jer “u ovo vreme tabloidinih kulturnih vrednosti, u ovo vreme sunovrata svakog kriterijuma jeste jako važno postaviti Miroslava Krležu ne samo sa njegovim kreativnom opusom, nego i sa njegovim intelektualnim, društvenim angažmanom kao referenci prema kojoj se treba ravnati”. S obzirom na temu sezone, “Glembajevi” predstavljaju zanimljiv izbor, jer su, zahvaljujući prisutnosti u školskoj lektiri i ekranizaciji Antuna Vrdoljaka, postali svojevrsnim općim mjestom, a tema dekadencije skorojevića koji su se obogatili na pljački i iskorištavanju društva aktualna je u svim zemljama regije.

Međutim, ponuditi srpskom redatelju da postavi dramu “najhrvatskijeg” pisca nije dovoljno da se zadovolji koncept i odgovori na sva pitanja koja otvara tema “nEXt YU”. To postavlja niz novih problema, od kojih je možda najzanimljiviji odnos koji će beogradska produkcija zauzeti spram Krleže kao kazališnom klasiku. Ponovno uspostavljanje “zajedničkog kulturnog prostora”, što je jedna od namjera Mladenovićevog programa, podrazumijeva i nanovo uspostavljanje odnosa prema nekad zajedničkim vrijednostima u kulturi i umjetnosti.

Posebno je zanimljivog kako će se redatelj danas, u razdoblju tajkunizacije, postaviti prema nekadašnjem društveno-determinističkom iščitavanju propasti “Glembajevih”.

Naime, u Krležinoj drami pratimo dvije paralelne priče. Prva je ljubavno-incestuozna tragedija o sukobu oca i sina oko žene koja je prvom supruga, a drugom maćeha, te paralelno s njom pratimo priču o propasti njihovog poslovnog carstva i društvenog ugleda. I dok Krleža minuciozno gradi ljubavno-seksualne motivacije likova, priča o njihovoj društvenoj i poslovnoj propasti odvija se tek u pozadini, gotovo kao posljedica prve priče. Takva dramaturgija, izostavljajući ozbiljnu društvenu, ekonomsku i političku argumentaciju, nudi sljedeću, u Jugoslaviji dominantnu, interpretaciju: građanski kapitalizam osuđen je da se uruši nad samim sobom zbog vlastite moralne i intelektualne dekadencije.

Međutim, kako se danas 20 godina nakon propasti Jugoslavije i pojave nekih novih Glembajevih postaviti prema takvom društveno-determinističkom iščitavanju?

Već od prvog prizora predstave, vidljivo je da Markovićev redateljski koncept ne ide dalje od već dobro nam poznatog scenskog realizam sa dodatnim inzistiranjem na psihološkoj motivaciji likova. Iz takvog koncepta koji je zapravo već upisan u Krležinu dramu - i minimalnih intervencija u tekst u vidu zanatski odrađenog kraćenja – razvidno je da Marković neće ponuditi neko novo čitanje “Glembajevih”. Ovakvim postupkom redatelj je izbjegao svaku polemiku sa gore opisanom Krležinom dramaturgijom, a sebi priuštio luksuz da kritizira društvo i stvara aluzije na sadašnjicu bez da propituje ekonomsku i povijesnu aktualnost dramaturgije koju koristi.

U ovoj ljubavno-erotskoj drami Leone Glembaj je neurotik čiji cinizam nije razarački naspram malograđanštine koja ga okružuje, već infantilno destruktivan, a Nikola Ristanovski će to više puta podcrtati ilustrirajući strah, neprilagođenost i tjeskobu u situacijama kada to nije dramaturški opravdano. To najviše dolazi do izražaja u odnosu Leonea te Silberbrandta i Fabriczyja kada on na njihova isprazna naklapanja reagira mlako i uplašeno, gotovo samodestruktivno. Ignjat Glembaj, taj pragmatični bankar, nije ni po čemu prepreden i proračunat, već pristojan i naivno zaljubljen gospodin, čiji autoritet Borisa Cavazza gradi na vlastitom stasu, glasu i dikciji. Anita Mančić kao barunica Castelli, koju inače glumi Anica Dobra, donijeti će na scenu dovoljnu dozu ženskog erosa i senzibilnosti kako bi se pokrenula radnja. Nažalost, unutar ovakvog koncepta, njeno ostvarenje će samo pridonijeti iščitavanju Glembajevih kao ljubavno-erotske drame.

Jedini koji zauzimaju odmak i daju komentar na vlastite likove su Svetozar Cvetković kao ispovjednik Silberbrandt i Tanasije Uzunović kao liječnik Altman. U njihovoj karikaturalnoj izvedbi krije se i jedini redateljev komentar glembajevštine kao društvene pojave, iako je taj humor zapravo toliko benigan da izaziva simpatije, te djeluje kontraproduktivno u namjeri bilo kakve ozbiljne društvene kritike.   

Najinovativniji element predstave je funkcionalna i minimalistička scenografija Miodraga Tabačkog koja Krležine detaljne opise interijera svodni na pomične panele od pleksiglasa koji reagiraju na svijetlost, međutim ista ni na koji način ne odmiče od koncepcije prostora kao građanskog salona. S druge strane, sam mizanscen ne prati konvencije prostora građanske drame, već  se glavne scene igraju u prvom planu, sporedne u srednjem, a zadnji plan je rezerviran za statične slike.

Kostimografija Zore Mojsilović prati redateljev realistički koncept, iako varira od povijesne ilustracije u slučaju vojne odore Ballocsanszkog do alegorije na suvremenost u slučaju mladenačkog odjela Olivera Glembaja.

Za razliku od Leona Glembaja koji se vraća u vlastitu kuću i ne uspijeva izbjeći sukob sa vlastitim porijeklom, beogradsko kazalište se vraća Krleži bez da uspostavi s njim ikakav novi odnos. Pritom se Krležino dramsko pismo, u smislu društvene kritike, pokazalo aktualnijim i opasnijim od Markovićevog scenskog pisma. Zato bi možda bilo bolje da se u ovom slučaju bombastičan naslov “nEXt YU” zamijeni sa sramežljivim “NEXT=EX YU”. Koliko je ova jednostavna jednadžba društveno relevantna, umjetnički intrigantna te u dosluhu sa kompliciranom nam suvremenošću, nije potrebno komentirati.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije.

Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.