Izložba koja nije izložba, u muzeju koji to zapravo nije

CRITICIZE THIS! Šta se dogodilo sa Muzejem savremene umetnosti?, neizložba dokumentacije, umetničkih intervencija i enterijera zgrade, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 23.6-30.9.2012.

Piše: Žana Vukičević

Jedna od osnovnih funkcija muzeja, preduslov njegovog postojanja i djelovanja jeste interakcija sa publikom, koja se ostvaruje prvenstveno otvorenošću i izlaganjem muzejskih zbirki u vidu stalne postavke i povremenih izložbi. Posljednjih nekoliko godina u umjetničkim centrima na prostoru bivše Jugoslavije obilježilo je privremeno zatvaranje za javnost više muzejskih institucija. Nedostatak sredstava za rad, neuslovnost objekata u koje su smješteni i nezavršeni projekti rekonstrukcije, rezultirali su njihovim postepenim iščezavanjem iz kulturno-umjetničkog života bližeg i daljeg okruženja. Stoga se alarmantno pitanje „Šta se dogodilo sa Muzejem savremene umetnosti?“, koje u svom nazivu nosi izložba postavljena u MSU u Beogradu, gotovo može smatrati opštim mjestom.

Slučaj MSU u Beogradu, koji je zatvoren za javnost punih pet godina, obilježava paradoks da je normalan rad ove institucije onemogućen procesom rekonstrukcije, započetim u cilju dostizanja savremenih muzeoloških standarda za čuvanje i izlaganje eksponata, odnosno unapređivanja kapaciteta zgrade koja datira iz 1965. godine. Obimnom dokumentacijom i video zapisima predočen je istorijat Muzeja, njegova uloga i značaj, kao i sam projekat adaptacije, rekonstrukcije i dogradnje, koji je prvi put definisan 2002. Muzej je zatvoren krajem 2007, a prema prvobitnom planu rok za okončanje radova bio je godinu dana. Međutim, do 2010. godine samo je djelimično završena prva faza, dok se na nastavak radova i dalje čeka usljed nedostatka finansijskih sredstava. Reprezentativna zgrada MSU u Beogradu, koja je 1987. godine proglašena za kulturno dobro, ne samo da nije obnovljena, već se transformisala u napuštenu i zaraslu „ruinu“, „kuću duhova“ prepuštenu propadanju.

Pokušaj oživljavanja muzejskog prostora i razlog za njegovo ponovno posjećivanje pruža ova izložba dokumentacije, umjetničkih intervencija i enterijera zgrade. Odnosno, radi se o neizložbi, kako je definiše kustoski tim, budući da u defunkcionalizovanom i neuslovnom prostoru Muzeja - gradilišta nije moguće izlagati. Posjetioce na ulazu dočekuje upozorenje da ne radi klimatizacija i da za vrijeme velikih vrućina temperatura na gornjim nivoima prelazi 40 stepeni. Iz istog razloga uklonjena je skulptura od pleksiglasa kojoj je prijetila opasnost od topljenja.

Pored dokumentacijskog dijela, (ne)izložba obuhvata umjetničke intervencije preko 20 autora, koje čine jednu cjelinu zajedno sa samim nedovršenim enterijerom. Namjernim odsustvom precizne strukture izlaganja, legendi i objašnjenja, radovi su nenametljivo uklopljeni i prilagođeni razrušenom prostoru u kojem su svuda prisutni tragovi posljednje izložbe iz 2007. godine. Preovladava sjetni i nostalgični ton prisjećanja na vodeću instituciju moderne i savremene umjetnosti na prostorima bivše Jugoslavije i Srbije, čije zbirke čuvaju najznačajnije primjere jugoslovenske i srpske umjetnosti XX vijeka, ali i ironično komentarisanje apsurdnosti njenog višegodišnjeg odsustva. Video rad Karstena Konrada prikazuje glavnog kustosa Dejana Sretenovića kako prolazi praznim izložbenim prostorom i simulira vođenje kroz stalnu postavku po sjećanju. Instalacija Siniše Ilića od muzejskih stolica, raspoređenih tako da onemogućavaju komunikaciju učesnika, govori o posljedicama koje na domaću umjetničku scenu ostavlja zatvaranje Muzeja kao njenog jezgra i pokretača. Na Muzej kao neiscrpni izvor znanja o istoriji umjetnosti i kolijevku savremene umjetnosti upućuju instalacije Irene Kelečević u vidu mrtve prirode i Milorada Miše Mladenovića od kalota na zidu, raspoređenih prema šemi Brajeve azbuke, čijim opipavanjem se iščitava slogan čuvenog konceptualnog umjetnika Lorensa Vajnera: „Many coloured objects placed side by side to form a row of many coloured objects”.

Specifična i prepoznatljiva silueta zgrade Muzeja ponovljena je u djelima Saše Tkačenka i Radoša Antonijevića. Dok se na staklenoj površini Tkačenkovog muzeja ogleda njegova ruinirana unutrašnjost, odraz sopstvene praznine i napuštenosti, Antonijević je osmislio muzej u vidu šatora za dvoje, mobilan i prilagodljiv proizvod koji bi se mogao prodavati kao alternativa nepostojećem pravom Muzeju. Foto tapet Ivana Petrovića jedan je od prizora koje je zabilježio 2008. godine kada je angažovan da dokumentuje proces rekonstrukcije. Direktna svjedočanstva o radnjama koje su se odvijale unutar zidova Muzeja kao novi, nepripadajući svijet majstora, mašina i buke, izložena su i u Uličnoj galeriji u Bezistanu pod nazivom „Rekonstrukcija“. Prekinuti proces napretka i razvoja simbolizuje instalacija od građevinskih šljemova crvene, plave i bijele boje Nenada Trifunovića, čiji pravilan ritam na zidu remeti nekoliko komada koji nedostaju. Neophodnost angažovanja i uključivanja u ovu akciju publike i šire društvene zajednice (uprkos visokim temperaturama koje ozbiljno ometaju razgledanje), podvlači performans Jovana Mikonjića koji je rikšom prevozio posjetioce na otvaranje od autobuske stanice Ušće do Muzeja. Instalacija Ministarstva prostora u obliku brojača pokazuje koliko je još dana, sati i minuta savremene umjetnosti/(ne)izložbe preostalo.

Zašto MSU u Beogradu nije vraćen svojoj funkciji ni nakon perioda znatno dužeg od očekivanog i kada će se to konačno desiti, pitanja su na koja se ne može naći konkretan ni precizan odgovor. (Ne)izložba je predstavljena kao rezultat potrebe za reagovanjem, skretanjem pažnje i podsjećanjem na problem, ne samo zatvorenosti jedne od najznačajnih kulturnih institucija, već i ukupnog statusa muzejskih ustanova i savremene umjetničke produkcije kao važnih kulturnih činilaca u odnosu na aktuelne političke, društvene i ekonomske faktore. Međutim, na odgovornost Ministarstvo kulture, informisanja i informatičkog društva Srbije od kojeg su izostala sredstva planirana za ovaj projekat, drugačiju svjetlost baca činjenica da je u 2011. godini uloženo 29 miliona dinara u otvaranje Legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića, koji djeluje u sastavu Muzeja i u kojem se posljednjih mjeseci realizuju različiti projekti. Simptomatično je da ovaj novac nije uložen u postizanje bilo kakvog pomaka na rekonstrukciji, dok se neizložba, jedini vid reagovanja od strane izmještene institucije tokom višegodišnjeg perioda, javlja tek, odnosno upravo sada. Stoga se lament nad onesposobljenim objektom Muzeja, sadržan u konceptu (ne)izložbe, više doživljava kao opravdanje za izostanak konkretnog i pravilnog djelovanja, nego kao mogući put za rješavanje ovog problema.

*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.