Kamen, more i maslina
CRITICIZE THIS! Odisej, Goran Stefanovski; režija : Aleksandar Popovski; Kazalište Ulysses u koprodukciji s Gavellom (Zagreb), Sterijinim pozorjem (Novi Sad), Ateljeom 212 (Beograd), Srpskim narodnim pozorištem (Novi Sad), Slovenskim narodnim gledališčem (Maribor) i Teatrom na navigatorot (Skoplje)
Piše: Zvjezdana Belić
Gotovo svako lutanje donosi povratak, a svako traganje novo otkriće. Tematsko uporište ovogodišnjih dviju premijera Kazališta Ulysses (Odisej i Pokojnik) upravo je takvo, u nekim trenucima pomalo i nostalgično – traganje, lutanje, povratak. Dok se Odisej autora Gorana Stefanovskog vraća na rodnu Itaku, Nušićev se pokojnik vraća onima koje je dotad smatrao svojim ''najbližima'', iako ga oni odavno više ne žele.
Redatelj Odiseja, Aleksandar Popovski, neskromnu je produkciju (šest kazališnih institucija) povjerio regionalnim partnerima, čija je zajednička osnovica nekadašnje dijeljenje istog teritorija, i geografskog i kulturnog (Jugoslavije). Popovski je svoj brijunski prvijenac otpočetka pokušao učiniti drugačijim smjestivši scenu na područje otočne šume, uz stoljetne masline (a ne unutar tvrđave Minor, što je dosad bilo uobičajeno). Za tu prigodu sagrađene tribine, izrazito okomitog tlocrta, nadvile su se nad šumolikom pozornicom. Impozantni monumentalni spomenik okrenute i napola zakopane glave (djelo skulptora Ane i Miljenka Sekulića) na scenografskom je planu djelovao efektno, predstavljajući prostor planine, otoka ili broda (ovisno o dijelu predstave), a simbolički fingirajući prepolovljenu vlast, pomalo zaboravljenog i odsutnog Odiseja te prisutnu dominaciju bogova.
Popovski gledatelje upozorava kako ''moraju biti svjesni kojem brlogu pripadaju'' čime kao da iznova, iz uvijek odškrinutih ladica, izvlači uobičajene ex-yu teme i motive. Ipak, ukoliko je takvih nakana i bilo, pažljivo su i nenametnuto obuhvaćene aktualizacijom mitske priče o Odiseju, trojanskom junaku čiji je povratak na Itaku nemali broj puta bio predložak umjetničkim tvorevinama. Unatoč nesagledivom vremensku odmaku iskonskog antičkog mita, osuvremenjivanje priče Gorana Stefanovskog, u redateljskom ključu Popovskog, najzapaženije je u povezivanju s događajima koji pripadaju vremenu otprije dvadesetak godina, ali i danas. Odisej se vraća državi koju su mu uništili, nekadašnjoj domovini u ''kojoj je ostala samo šaka skorojevića''. Bogovi su prikazani poput bešćutnih kreatura - ne silaze s Olimpa, obraćaju se svojem narodu distancirano i svisoka, nabijaju porez zbog kojeg pošteni ljudi ne mogu zarađivati nego samo preživljavati, nalikuju osobenjacima iz recentnijih sastava Sabora koji uvijek ''skreću'' s rasprava.
Odisejeva je četa nekad bila vojska, a sad nitko ni ne zna tko su, dok se snažnije ufanje polaže jedino u pjesnike ''koji će sve utvrditi'' unatoč tome što je ''teško nakon tolikih godina spoznati istinu''.
Već sam početak predstave donosi povratak. S golemog broda spušta se mnoštvo ljudi, u rukama drže nevelike zavežljaje, plastične vrećice, spašene slike, preostali imetak. Nesumnjivo djeluju poput živih slika izbjeglica koje su napustile svoj dom neuvjerljivo glumeći da se vraćaju upravo kućnom ognjištu, kao da prepoznaju to novo mjesto na kojem nikad dosad nisu boravili. I tako izbjeglice postaju povratnici. U tom je dijelu snažna i rečenica koja ih opisuje: ''Ako je dom raj, zašto su otišli istočno od raja?''
Glumačka postava je satkana od raznolikih tipova i karaktera glumaca, a naslovnom je ulogom Odiseja predvodi sjajan zagrebački glumac, član Gavelle, Ozren Grabarić. Nekad velebni ratni heroj, ovdje je predstavljen kao izgubljeni tragač osuđen na vječno lutanje, a Grabarić mu dozom smušenosti i komike daje potrebnu uvjerljivost. Čak ni susret u Hadu s onima koje je pogubio (ili za čiju je smrt na neki drugi način odgovoran) nije bio popraćen mučnim riječima ili sukobom, već on smireno i s odobravanjem sluša njihove riječi dok, poput sablasnog kora umirovljenih bakica, pletu. Odlična je (posebice zbog pjevanih dijelova) i u svojoj ulozi Atene ljudskog naličja (zaljubljena je u smrtnika) i Nataša Matjašec Rošker, Jasna Duričić izuzetno se dobro snašla u višestrukoj ulozi neprimjetno se preobražavajući iz jednog lika u drugi. Dok je u ulozi Odisejeve majke bila komorno ucviljena, Duričić je posve komično i luckasto nastupila u ulozi Odisejeva psa i u ulozi Kalipso. U muškoj glumačkoj postavi ponajviše su se isticali Svetozar Cvetković i Boris Isaković u ulogama Zeusa/Menelaja, odnosno Posejdona/Nestora dajući, profinjeno iritirajućom arogancijom i pohlepom, potrebnu dozu ljudskosti inače jednolično obojanim bogovim i mitskim junacima. Penelopi je Anita Mančić osjetno utisnula emancipaciju, što je ponajviše došlo do izražaja prilikom bračne svađe ubrzo nakon što se Odisej vratio svojem domu.
Osim glumačke postave, zaokruženost predstave pružila je i glazbena podloga koju su izvodili članovi makedonskog sastava Foltin. Svojim su songovima problematizirali one sitne, lokalne i ljudske, no istovremeno svevremenske interese, pratili su Odiseja na njegovom putu, otpjevali su pjesmu Penelopi dok je odbijala hordu prosaca i tako upotpunili predstavu.
Aleksandar Popovski je poput Odiseja tražio ''povoljne vjetrove'' za svoju predstavu i gledateljima pružio reinterpretaciju klasičnog mita blisku suvremenicima, ali u svojoj važnosti – svevremensku. No, za razliku od Kiklopa, on tekst Stefanovskog nije sagledao jednostrano. Uz dozu komike te prožeta mediteranskim štihom, ova je ambijentalna predstava zadovoljavajuća izvedba čija je zasluga posebice ona glumačka i glazbena. Možda i nije veliki hit i kazališno remek-djelo, no poput ostalih predstava koje (nenaglašeno) povezuju vremenska razdoblja, ipak ne umara uvijek istim iščitavanjem nikad preraslih (ratnih) tema.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
