CRITICIZE THIS! Škart: poluvreme, Muzej primenjene umetnosti, Beograd, 9-26.10.2012.
Piše: Bojan Krištofić
U Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu od 9. do 26. listopada 2012. godine održana je izložba Škart: poluvreme multimedijalne i interdisciplinarne umjetničke grupe Škart, predstavljena kao retrospektiva povodom dvadesete godišnjice njezinog djelovanja. Jezgru grupe (uz pratnju i sudjelovanje brojnih prijatelja i kolega) čine dugogodišnji suradnici Dragan Protić - Prota i Đorđe Balzamović - Žole, kolege s beogradskog Arhitektonskog fakulteta, gdje su kasnih osamdesetih započeli svoje heterogeno istraživanje različitih formi lijepih umjetnosti, ali i dizajna i literature. U kontekstu raspada Jugoslavije, rata i tranzicijskog poraća, njihovo će djelovanje poprimiti izrazito aktivističke konotacije, vrlo značajne za razvoj srpskog (ali i regionalnog) civilnog društva i građanske kulture u cjelini. U suradnji s kustosom Slobodanom Jovanovićem, autorom tekstova u katalogu izložbe, Prota i Žole osmislili su nestalan postav čije su glavne značajke bile živost i permanentno kretanje. Gotovo svakoga dana članovi grupe posjetitelje su vodili kroz izložbu, lucidno objašnjavajući pozadinu nastanka pojedinih radova, što je bio izvrstan uvod u intrigantni umjetnički i politički svjetonazor Škarta, u kojem su neka od ključnih mjesta slijedeća – ukidanje individualnog autorstva; osporavanje ideje obavezne originalnosti i unikatnosti umjetničkog djela; horizontalna, demokratska struktura otvorene zadruge umjetnika; jeftina, 'uradi-sam' kućna produkcija radova (iz čega proizlazi i određena estetika); intelektualna znatiželja, osobna hrabrost i zainteresiranost za goruće političke, socijalne, pa i duhovne probleme zajednice; te nepristajanje na bilo kakve podjele kreativnih djelatnosti u kategorije 'visoke' i 'niske' umjetnosti, odnosno kulture, što je članove grupe logično dovelo do vrlo raznolikog stvaralaštva u svim medijima koji su im bili na raspolaganju.
Tijekom trajanja izložbe, Prota i Žole neke su radove odnosili, a druge donosili; upriličene su projekcije snimaka ranih uličnih akcija grupe, kao i njihovih kasnijih glazbenih i poetskih performansa; na kraju radnog vremena MPU svaki dan je s balkona što gleda na manji park (popularno noćno okupljalište mladih i starih) odjekivalo glasno čitanje poezije, koje je nerijetko izazivalo žučne reakcije prisutnih, a izložbu učinilo neizbježnim sadržajem u temporalnoj vizuri kulture grada – događanjem koje je zaista trebalo pohoditi. Koliko se često tako nešto može reći za izložbu likovne umjetnosti čiji su eksponati, na kraju krajeva, ipak statični? Naime, dio postava činili su grafički radovi, listovi iz različitih mapa ili uporabni predmeti tekstualno i vizualno artikulirani jednostavnim i upečatljivim porukama, poput kuverti s izjavom Danice P, Protine bake i krojačice u penziji: 'I samo je proleć'o sneg', koja je slana na kućne adrese njenih komšinica. U prostodušnom, iskrenom, nenamjerno poetičnom opažanju autori su prepoznali jedinstveni izraz apsurda svakodnevnice – neočekivano iskazivanje prolazne ljepote brze izmjene godišnjih doba, i to 1995. godine, kada je trebalo imati dovitljivosti i okretnosti da bi se i takvim pojavama poklonila puna pažnja. Poznata je Brechtova misao kako je u mračnim vremenima 'razgovor o drveću gotovo zločin, jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima'.
Spontana, nepretenciozna jezična rafiniranost 'običnih' ljudi Škartu je poslužila kao izvor inspiracije u pisanju vlastite poezije, oblikovane rječnikom jednostavnoga urbanog govora, koji škrtim, ali snažnim slikama komunicira jasne političke poruke. Škart je tijekom svoje prakse spajao poeziju i performanse, vjerujući da je neposredno obraćanje sugrađanima i sunarodnjacima najpogodniji način komunikacije. Ako su pjesme objavljivali u štampanom obliku, članovi grupe to su činili u vlastitoj produkciji, kao u potresnoj 'zbirci' pjesama Tuge (nastale također sredinom devedesetih), izrazitom primjeru tzv. 'primijenjene poezije', odnosno pisanja čiji smisao planirano ovisi o specifičnom trenutku i mjestu kada i gdje je poezija deklamirana i distribuirana. Naime, Tugama – pjesmama oštro otisnutima na malim komadima kartona – Škart je neposredno reagirao na tadašnju surovu beogradsku stvarnost; na primjer u Tuzi potencijalnih pušaka, suosjećajnom antiratnom vapaju, ili u Tuzi potencijalnih potrošača, duhovitom komentaru lokalne gospodarske katastrofe, kada su prazne police bile jedino što su trgovine mogle ponuditi kupcima (kartoni s otisnutom pjesmom dijeljeni su prolaznicima ispred robne kuće Beograd). Takvo komuniciranje sa sugrađanima karakteristično je za većinu radova Škarta. U jednom od njih, inicijativi Kuponi (također 1995.), 'Škartovci' su ponovno na ulici prolaznicima dijelili malene kupone, dizajnirane pomalo u stilu secesijskih ili art deco promidžbenih materijala, koji su predstavljali imaginarnu valutu za aktivnosti i stanja poput 'orgazma', 'revolucije', 'tolerancije' itd… Jedan kupon za orgazam, drugi za revoluciju, treći za ovo ili ono, ali svi uglavnom za ideje i misli kojima je Srbija tada opako oskudijevala, a 'Škartovci' su poticali ljude da ih sami obnove.
Ipak, najveći dio izložaka činili su radovi ostvareni u domeni klasičnog grafičkog dizajna, među kojima su dominirale knjige i časopisi, mahom u izdanju radija B92, Žena u crnom, Centra za kulturnu dekontaminaciju i drugih udruga. Uz podršku naručioca poslova, Prota i Žole imali su dovoljno prostora za igru i eksperiment, čime su se spontano uključili u svjetske estetske i konceptualne trendove dizajna devedesetih. To su, prije svega, post-moderni rasap racionalne čitljivosti u tipografiji i korištenje tiskovina kao legitimnog medija izražavanja pogodnog za radikalna istraživanja metodologije i estetike vizualnih komunikacija. Pri tome je u Škarta ključan razlog za dizajniranje ponovno socijalni aktivizam koji u konačnom proizvodu uključuje više aktera njihove uže kulturne sredine – likovnjake, pisce, aktiviste i druge. Takav pristup u prvi plan ne stavlja pojedine projekte, već cijeli autonomni kontekst unutar kojeg nastaju različiti oblici otpora dominantnim društvenim paradigmama. Može se reći kako je ključni projekt grupe Škart stvaranje i razvijanje upravo takvog konteksta pobune, čiji su prirodni 'međurezultati' pojedini radovi. Njihov cilj je izgradnja kreativne intelektualne zajednice koja će, specijalizirana za rad u najrazličitijim medijima i obavljanje raznolikih uloga, biti kadra odgovoriti na socijalne, političke i ostale imanentne društvene potrebe svakog pojedinca.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.