• Search form

07.04.2017 | 22:08

Kusturekscentričnost

Kusturekscentričnost

Emir Kusturica je najveći ekscentrik suvremenog europskog filma, a možda i svjetskog. No dobro: vjerojatno se i ne može baš kazati "najveći", jer tu su još i Lars von Trier, Carlos Reygadas, Miguel Gomes, Xavier Dolan i neki drugi, a, osim toga, ekscentričnost i jeste ekscentričnost (kad jeste ekscentričnost a ne pretenciozni pokušaj isticanja pod svaku cijenu) jer se ni sa čim/kim ne da značajnije usporediti niti se zapravo može izmjeriti.

Dakle, Emir Kusturica je ekscentrik. I to, naravno, nije nepoznato nikome tko je pogledao barem neki od njegovih devet cjelovečernjih igranih i dva dokumentarna filma, tko je upoznat s Drvengradom i Andrićgradom, kao i s njegovim knjigama, medijskim nastupima i političkim preferencijama; ali to, ipak, treba posebno istaknuti upravo sada, u povodu njegova najnovijeg ostvarenja "Na mliječnom putu" koje je, nakon festivala u Veneciji, Londonu, Dubaiju, Kustendorfu, Götenborgu i Bengaluruu, krajem veljače predstavljeno i na 45. beogradskom Festu, te je donedavno igrano u beogradskim kinima (ali, nažalost, teško da će doći i na neki hrvatski festival ili kino-repertoar).

S puno medijske pompe, tri godine snimani "Na mliječnom putu" djelo je, naime, koje se, unatoč nebrojenim filmskim i inim refrencama, ili baš (i) zbog njih, ne da uspoređivati ni sa čim drugim u današnjem igranofilmskom svijetu, nemoguće ga je bilo gdje svrstati, a, po svojoj sveobuhvatnosti, strši čak i u Kusturičinu ekscentričnom opusu.

Da ne bilo zabune, ne radi se ni o kakvom meta-hermetičnom, elitističkom i/li eksperimentatorskom uratku; naprotiv, može se tom filmu smisliti svakakvih zvučnih kritičarsko-populizatorskih etiketa: spektakularna ljubavna pustolovina, groteskna ratna drama, fantastična akcijska parodija, rock'n'roll egzistencijalistička bajka, mističko-metafizički urnebes, balkanska životinjska farma ... No ništa od toga, pa ni sve to zajedno, neće čitatelju objasniti, niti će gledatelja pripremiti na ono što ga čeka u tom gotovo dvoipolsatnom kompendiju čudesnog "ne!realizmu", u kojem je šezdesetdvogodišnji autor sublimirao svo svoje dosadašnje stvaralaštvo.


   Na mliječnom putu

Svakome iole prvenstveno za film zainteresiranom promatraču bjelodana Kusturičina posvemašnja (umjetnička) izmještenost, majstorski je u “Na mliječnom putu” kristalizirana u samo tri riječi, izgovorene negdje pri samom početku filma: radi se o ljutito-nehajnom uzviku "Nije tačno! Nisam (isti)!", koji redatelj i scenarist, kao prvi put i glavni glumac u vlastitom ostvarenju, u liku Koste, izgovara u trenutku kad ga glavna glumica Monica Bellucci, u ulozi Mlade, pokušava diskvalificirati kao muškarca tvrdeći kako je isti kao i svi ostali.

Parminutni prizor koji mu prethodi, a koji čini prvenstveno ritam neizgovorenoga te ga je, unatoč minimalističkom dijalogu dvoje budućih ljubavnika, nemoguće adekvatno prepričati, mjesto je iz kojeg izvire čitav film: to je početak i kraj iz kojeg se na sve strane grana mnoštvo tokova, pa se od tog trenutka zapravo više i ne zna (a nije ni važno) što je bilo prije a što dolazi poslije. Gotovo da bismo rekli kako vrijeme u tom momentu nestaje, ne samo buduće, nego i ono prošlo, i to ne stoga što sve staje/prestaje, nego baš zato što se sad sve neprestano (po)kreće, razvija, (ra)stvara...

Ukratko, ako ste naviknuti da gledate burda-filmove u stilu "a šta je bilo poslije", zaboravite "Na mliječnom putu": bit će vam pretjeran i/li zamoran, ne zato što nema priču, nego zato što je svaka od bezbrojnih točaka te priče samo "portal" za proboje mnoštva različitih dimenzija jednog stalno nastajućeg i nestajućeg (filmskog) univerzuma, koji nije moguće pohvatati ni obuhvatiti diskurzivno, nego se njime može "putovati" samo intuitivno.

      Na mliječnom putu

Za drugi dio filma, u kojemu se junaci iz klaustrofobičnih prostora rata i besprijekorno scenografirane estetike (civilizacijski) odbačenog i zanemarenog presele u puste (bosansko-hercegovačke) vrleti, polja,  rijeke i planine, tako bi se čak moglo reći kako izgleda kao da se redatelj, nekim čudom, našao u Zoni iz  "Stalkera" Andreja Tarkovskog, i mi sad, zajedno s njim, imamo mogućnost gledati što to on jest/ima u sebi.

A Kusturica doista ima puno toga i za reći i za pokazati: za razliku od (doduše, znatno starijeg) Andrzeja Wajde, koji u biografskim "Utiscima" (Powidoki) citira tvrdnju Władysława Strzemińskog da se "u ljubavi i umjetnosti može dati samo ono što se jeste/ima", pa ipak, valjda u skladu s navedenim, o tom beskompromisnom poljskom avangardnom umjetniku radi posve neavangardan film, svjetski poznati i afirmirani srpsko-bosanski redatelj poput nekog zaigranog mladca istražuje suvremene mogućnosti sedme umjetnosti, hrabro stvarajući jedan nevjerojatno živopisan i maštovit svijet, čiju bi se prvu polovicu moglo prispodobiti i "pokretnom dvorcu" Hayaoa Miyazakija - naizgled se neprestano nalazi na rubu raspada, ali odlično funkcionira i suvereno se, bolje od bilo kakvog savršenog mehanizma, kreće predjelima "ni na nebu ni na zemlji".

  Monica Bellucci na otvaranju 45. Festa 

"Na mliječnom putu" je tako istinsko oživotvorenje još jedne Strzemińskijeve "poruke" (vlastitim studentima), one da "umjetnost ne treba biti korisna, nego uzvišena", što ni u ovom slučaju ne znači odvojena od života, astenična i/li hladna, nego posve suprotno: riječ je o vrlo "zemaljskom" filmu, koji se dotiče svih aktualnih balkanskih i svjetskih tema i problema, ima mnogima teško izdrživi frenetični (suvremeni) ritam i obilje intenzivnih audio-vizualnih senzacija, a ne manjka mu ni nesmiljenog (crnog) humora i konstantne, iako jedva primjetne autoironije. 

Spomenuto lakonsko "Nisam isti!" nije, dakle, nikakav autorov osobni hir, muški ponos ili zavodnički čin: naprotiv, radi se o proročkom pozivu, filozofskom credu i revolucionarnoj paroli koja se, sasvim je jasno, ne tiče zemlje, nekretnine, pokretnine ni puške, nego "samo" jedne žene, točnije Kostinog, u tom trenu tek naslućenog dubokog unutarnjeg impulsa da se izdvoji iz čopora, da voli “bezglavo” i do kraja (a možda i "uzaludno"), te da u vremenu galopirajuće hiper-patrijarhalne destrukcije i globalnog pada u kolektivizme, lakomost i frivolnost, ne bude isti kao i drugi pripadnici svoga roda.

Autor "Oca na službenom putu", "Doma za vješanje", "Arizona dreama" i "Podzemlja" očito je posve svjestan (trenutačne) galaktičke važnosti muško-ženske
(ljubavne) problematike, koja u sebi sadrži i sve ostale - Istočno-Zapadne, Južno-Sjeverne, vjerničko-nevjerničke, lijevo-desne, gradsko-seoske, konzervativno-liberalne, tradicionalno-progresivne, bankarsko-potrošačke, radničko-kapitalističke...; ali, što je još i važnije, on ima hrabrosti i snage to pitanje jasno i glasno označiti kao prioritetno, bez obzira što, ili možda baš zato što (u filmskoj umjetnosti) trenutačno nema niti jednog nepopularnijeg.

Izjaviti nešto takvo s toliko vjere, prkosa i zanosa, a potom i kreirati (barem) tri neviđene, antologijske (heteroseksualne) ljubavne scene, u današnjem, uelbekovsko-tarantinovskom ciničnom i pervertiranom ("muškom") filmskom svijetu mase, u kojem se "furaju" dječja "seksualnost", "vanzemaljske hobotnice", "postcivilizacijski incesti", "korejske sluškinje" i drugi kvaziestetizirani sindromi materijalističke prezasićenosti, emotivne invalidnosti i kreativne impotentnosti, doista može samo jedan potpuni ekscentrik.


   Na mliječnom putu

Da ne bilo nesporazuma: Emir Kusturica nije preko noći postao nikakav (post)feminist, borac za ženska prava i/li rodni "pomicatelj granica". Iako se njegov junak, zbunjeno-svojeglavi pijanist-cimbalist čijem su ocu "odsijekli glavu motornom pilom", dobar dio filma "vozi" na magaretu i svi ga smatraju u najboljem slučaju cirkusantom, a u najgorem ludim, on je, kada je ljubav u pitanju, sasvim tradicionalni balkanski "macho", koji se zaljubi u tipičnu (mediteransku) ljepoticu, od oca Srbina i majke Talijanke, "raseljeno lice" klasične fizionomije i bujnog poprsja, ne pretjerano sklono filozofskim pitanjima i poželjno (ipak) i svim ostalim muškarcima, da bi ju onda, kad za to dođe vrijeme, spašavao od "engleskog krokodila", odnosno neuračunljivog generala SFOR-a i njegovih opasno-infantilnih crnospecijalaca.

"Na mliječnom putu" je, jasno je to iz svakog kadra, sasvim osob(e)no djelo filmskog majstora koji beskompromisno slijedi vlastitu, jedinstvenu i nepredvidivu viziju, te se u njega ne može znatnije intervenirati bez da mu se ozbiljno poremeti autentičnost. No, s druge strane, riječ je i o filmu neobično otvorenom za sve mogućnosti daljnjeg grananja - razrađivanja, do/upisivanja i tumačenja, u kojem autor kao da čak inzistira na komunikaciji, pa i poigravanju sa (ne)spremnim gledateljem. To, naravno, može iritirati, ali može i inspirirati na imaginiranje, među ostalim, raznoraznih "što bi bilo da je bilo" asocijacija, primjerice one - što bi bilo da je Kusturica za glavnu junakinju izabrao neku drugu glumicu ( koja bi to uopće mogla odigrati)? Da, recimo, Mladu utjelovljuje Juliette Binoche? Ili možda čak Isabelle Huppert ( kad bi bilo moguće da, u zemlji epidemije silikona veličine bundeve, "ženu iz snova" igra jedna tako "nevidljiva" glumica)?

U oba (francuska) slučaja, nestala bi potreba za (takvim) likom Milene, koju u "Mliječnom putu" zdušno i šarmantno, no ipak bez istinskog "ženskog ludila/strasti" igra trenutačno vjerojatno najomiljenija mlađa srpska glumica Sloboda Mićalović, koja bi svojom žestinom i energičnošću trebala predstavljati kontrapunkt Mladinoj blagosti i podatnosti, te je, na neki, "stariji brat" - neodobravajući, ali simpatizirajući način, zapravo redateljeva parodija  prevladavajućih trendova među djevojkama u Srbiji i šire.


  Otvaranje 45. Festa - Sloboda Mićalović, Monika Bellucci, Emir Kusturica

Kao jedna od sve rjeđih europskih glumica koje utjelovljuju i blagost i žestinu, mudrost i hrabrost, profinjenost i snagu..., odnosno koje su u stanju na platnu donijeti puni raspon ženskih/ljudskih "krajnosti", dokazujući i kako je dominacija jedne od "suprotstavljenih" osobina više stvar karaktera nego godina, Juliette Binoche zasigurno bi "Mliječnom putu" dala neke sasvim nove dimenzije, a možda bi, na kraju, bila ne samo neočekivano neustrašiva, nego i dovoljno "luda žena" da uspješno, bez plana i reda, ali i bez zastajkivanja, ispreskače i "velike sile" i opasna domaća polja,  kao i da "pripitomi" zmiju i film odvede k nekom drugačijem (ovozemaljskom) kraju.

O tomu što bi pak Kusturičinu svijetu donijela Isabelle Huppert, koja također ujedinjuje duhovnu vitalnost, (minimalističku) osjećajnu raskoš i čulnu oštrinu, a koja je i nedavnom, antologijskom ulogom u primjereno naslovljenom filmu "Ona" Paula Verhoevena potvrdila svoj status nekonvencionalne dive, dalo bi se pisati i polemizirati nadugo i naširoko, jednako kao i istraživati zašto je, ili barem tako izgleda, sve manje mlađih glumica, pogotovu na ovim prostorima, dovoljno izraže/ajnih osobnosti da  (i više nego) ravnopravno redatelju odrede atmosferu nekog filma.

Slične "razrade", no ipak u manjem intenzitetu, padaju na pamet i kada su muške uloge u pitanju: Emir Kusturica odličan je, a nerijetko i sjajan Kosta, ali nije nemoguće ni zapitati se kako bi, ili zašto tog ili nekog drugog značajnijeg muškarca u filmu (ne) bi mogli odigrati, recimo, Nebojša Glogovac, u zadnje vrijeme puno upečatljiviji u kazalištu, ili Sergej Trifunović, koji je gotovo do kraja snimanja bio dio ekipe, ali je, bez ikakvog obrazloženja, na kraju nestao iz filma; ili, pak, Leon Lučev, koji kao da se gotovo sasvim utopio u regionalnoj scenarističkoj šnitoidnosti.

Moglo bi se, svakako, razmišljati i o tomu zašto Kostu nije mogao (ili htio) igrati Miki Manojlović, koji u filmu briljira kao Žaga Božović, hiperbolirani (epizodni) jednooki snajperist-plaćenik i pohotnik "koji krvari", a štošta bi se dalo reći i o mnoštvu karikaturalnih minijatura koje su u prepoznatljivom Kusturičinu živopisnom stilu ostvarili brojni naturščici - "Ušati", "Okati", "Bezzubati"...

Također, ako je nekomu baš do toga, "Na mliječnom putu" se može danima iščitavati i analizirati i preko referenci iz drugih filmova, književnosti, glazbe, likovne i ostalih umjetnosti.

      Na mliječnom putu

Uz spominjanje jedine izravne posvete - one ruskom klasiku "Ždralovi lete" Mihaila Kalatozova, ovdje ćemo, međutim, više kao svojevrsne kuriozume, navesti još samo dvije neočekivane, duhovite parafraze - parodiju kultne, audicijske scene iz filma "Flashdance" Adriana Lyna, te genijalnu masovku s plesanjem i pjevanjem o narko-bosu-Velikom Bratu, predoziranju i ratu, koja se na tren može učiniti i kao radikalizirani i transformirani palimsest prizora iz  (3D) filma "Pina" koji je Wim Wenders posvetio velikoj koreografkinji.

No, da bi se iz bilo kakvoga isticanja referenci i pozivanja na druge naslove dalo nešto i  naslutiti o samom Kusturičinu filmu, potrebno je neprestano imati u vidu kako se tu ne radi o citatima, kolažiranju ili nekakvom neprobavljivom sinkretizmu, nego o tomu da su filmska i svaka druga umjetnost (i duhovnost) u biti ono istinsko podneblje u kojemu se  autor kreće i živi, te iz kojega zahvaća gradivo za svoju osebujnu kusturizaciju, odnosno očuđenje apsurdnog (balkanskog) svijeta.

Iako bi ga se, dakle, lako moglo svrstati među postmoderniste, Kusturičin napor univerzaliziranja i sublimiranja svog tog suvremenog naizglednog kaosa i nereda zapravo je (rano)modernistički, pri čemu su simbolizam i nadrealizam ono što mu je zasigurno najbliže.

    Lav Diaz i Kusturica, 10. Kustendorf, 2017.

Ovdje svakako treba istaknuti i kako redateljev "bijeg" od (većinske/medijske) "stvarnosti" u onu duhovnu/simboličku, ne rezultira nekakvom sebičnom filmskom samodostatnošću ni ispraznim eskapizmom, nego mu je, kao i uvijek do sada, smisao u transformiranju/transcendiranju: "Underground" je tako bio izlaženje na kraj s kolektivnim demonima, a "Na mliječnom putu" je ipak ponajprije "autoegzorcizam" - nastojanje da se pročisti, sagleda i osmisli, te na jednu novu/višu razinu podigne vlastiti umjetnički napor i život (što nikada nije bez utjecaja i na okolinu, pogotovu kada su u pitanju veliki umjetnici).

U skladu s tim, najvažniji simbol, ali i jedan od najvažnijih likova u filmu je sivi sokol "Pobro", koji redatelju omogućava obilje nebeskih, ptičjih rakursa, te standardno simbolizira oštro-i-dalekovidnost i brzinu, ali i odanost i trajnost: on ja taj "predator", biće "iz narodne poezije" i "sto jada", koji na početku nudi pogled na zaraćene strane, i jedini je koji Kostu prati do kraja filma.

Važno mjesto u Kusturičinu fascinantnom imaginariju pripada i zmiji, kao jednom od brojnih (i) biblijskih simbola, no koja tu "pije mlijeko" i pokušava spasiti ljubavnike, te magaretu, čije kretanje s natovarenim vojničkim kantama i Kostom, koji se štiti 16-dijelnim crnim kišobranom, čini jednu od mnogih nezaboravnih filmskih slika "Mliječnog puta". Tu su i guske u kadi svinjske krvi, muha na pivskoj boci, kokoš pred ogledalom, divlje pčele u drevnom stablu, spasiteljski ljubavni leptirići, tek ojanjeno janje, ovnovi na brvnu, (ne)sretne bubamare, onostrani ždralovi,dobroćudni ranjeni medvjed, koza, pas i mačke...

Mlijeko je još jedan neprestano prisutni simbol, a može ga se tumačiti na sve moguće načine - od najbanalnijih, preko onih u drugom agregatnom stanju do kozmogonijskih, slično kao i bijeli grozd, trešnje...

Među najduhovitijim "simboličkim mehanizmima" zasigurno je pak pokvareni, opasni veliki stari austrougarski zidni sat, koji ugriza za ruku, a svojom upečatljivošću ne zaostaju puno ni čitava napuštena željeznička stanica na kojoj se on nalazi, zatim skroviti bunar, zastava nekadašnje države, te, na samom kraju, srcoliki oblik jedne zemlje oko koje je sve već pokriveno kamenjem...

Za "Ljubav i rat", kako je film bio radno naslovljen, od presudnog je značaja i muzika koju potpisuje autorov sin Stribor Kusturica, a, iako je, bez sumnje, zadnja riječ u svemu na kraju bila redateljeva, treba istaknuti i kako su zahtjevne poslove odlično odradili  snimatelji Martin Šec i Goran Volarević, montažer Svetolik Mića Zajc, dizajner produkcije Goran Joksimović, umjetnička direktorica Nevena Mijušković, dekoraterka seta Kristina Bravo i kostimograf Nebojša Lipanović, kao i čitava armija zadužena za zvučne te vizualne efekte.

Što se ovog potonjeg tiče, oni su ponekad "na rubu uvjerljivosti", no, prigovoriti Kusturici za to slično je kao ustvrditi da je Marcu Chagallu neprecizna perspektiva na slikama, budući da je upravo to, miješanje i ukidanje "čimbenika sličnosti i čimbenika razlike", ono što, među ostalim, čini poetiku tog filma samosvojnom i neponovljivom.

Vesna Pažin

Video
10.12.2017 | 14:58

VOĐENJE: Branka Kuzmanović - DIS/POZICIJE

Vođenje kroz izložbu Branke Kuzmanović DIS/POZICIJE u Galeriji Centra za grafiku i vizuelna istraživanja “Akademija” u Beogradu, koja je otvorena od 28. novembra do 12. decembra 2017.