Leksikon YU amnezije

Criticize This! Leksikon YU mitologije, režija Oliver Frljić, produkcija NETA, 2011.

Piše: Sandro Siljan

Posljednjih dviju sezona na pozornicama kazališta na prostoru nekadašnje Jugoslavije sve prisutnije su predstave koje se bave artikulacijom sjećanja na bivšu državu. Primjeri tog su predstave Rođeni u YU redatelja Dina Mustafića u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, te predstava Hipermnezija Selme Spahić u produkciji Hartefakt fonda i beogradskog Bitef teatra. Također, u tu skupinu može se uvrstiti i cijela prošlogodišnja sezona beogradskog Ateljea 212 koja nosi marketinški lukavo skovan naziv nEXt/YU. Dakle, 20 godina nakon raspada Jugoslavije i 15 godina nakon početka normalizacije međudržavnih odnosa, Jugoslavija i njeno nasljeđe postaju tražena roba na kazališnim pozornicama.

Već po njenom naslovu, koji joj donekle određuje tematiku, predstava Leksikon YU mitologije Olivera Frljića pridružuje se tom trendu. Ona preuzima naziv od izdavačkog projekta Leksikon YU mitologije (urednici: Iris Andrić, Vladimir Arsenijević i Đorđe Matić; Rende, Beograd i Postscriptun, Zagreb, 2004.), a radi se grafičkoj bogato uređenoj i skupoj knjizi koja se da opisati kao spomenar u kojem autori, zarobljeni idejom o zlatnom dobu, ne dopuštaju nikakav sukob niti kritički osvrt i gdje sjećanja ustupaju mjesto imaginaciji. Osim naslova, na jugonostalgiju upućuje i produkcijski okvir predstave. Naime, predstava je rezultat koprodukcije šest kazališta i udruga iz bivših jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina udruženih u NETA-u (Nova europska teatarska akcija), pri čemu svaki koproducent sudjeluje sa ponajmanje jednim glumcem. Ovakva široka koprodukcija i politički korektna glumačka podjela kao da najavljuje da će se patetični i nekonfliktni imaginarij iz tiskanog izdanja samo preliti na scenu. Sve to na radost one publike koja namjesto suočavanja sa današnjicom, radije bira bijeg u bolju i ljepšu prošlost. Oliver Frljić ipak se ipak odlučio za nešto drugačiji prikaz Jugoslavije, što je vidljivo već iz prvog priora gdje je bivša država, utjelovljena u glumici Joani Popovskoj, prikazana kao stara žena koja boluje od raka i koja je okružena zvijerima.

Nakon ovog manifesnog prologa, sama predstava započinje koreografiranim kvizom o protagonistima jugoslavenske glazbene scene. Povezana istinitim i poznatim autobiografskim podacima, nižu se pitanja o Arsenu Dediću, Pankrtima i Bori Čorbi. Taman dovoljno da današnja publika zaboravi čemu služi kazalište i započne evocirati uspomene iz prošlog stoljeća. Međutim, ovaj nostalgičan kviz kratko traje, jer će redatelj, nakon što ustvrdi da kazalište laže, izokrenuti situaciju i uzeti si za zadatak da publici pokaže mehanizam prema kojem mitovi nastaju iz tračeva. U tu svrhu dramaturginja Jasna Žmak, koja u ovoj predstavi debitira kao izvođačica igrajući samu sebe, namjesto reminiscencije poznate nam faktografije predlaže da se u cijelu priču ubaci jedan mali „virus“, tj. trač da su poznate glumice Milena Dravić i Sonja Savić zapravo lezbijke i pritom još i ljubavnice. Goran Bregović će tu informaciju povjeriti svojoj ljubavnici Lepoj Breni, a mehanizmom trača će odraditi ostalo, pa na kraju dobivamo novu „činjenicu“ da je Dino Dvornik sin Bate Živojinovića. Sprdnja sa pop kulturom i mitologijom koja iz nje nastaje je očita, a završni komentar da se radi o estetici na pragu malograđanskog kiča redatelj daje tako da scenu okruni natpisom Jugoslavija sastavljenim od neonskih crvenih slova koja kao da su skinuta sa kakvog kupleraja ili kasino kluba.

Ipak, što se tiče odnosa prema jugonostalgiji, etički je najzanimljiviji i najprovokativniji posljednji prizor koji donosi imaginaran, posmrtan i mučan razgovor beogradske glumice Branke Petrić i njenog pokojnog supruga Bekima Fehmiua, što se može iščitavati kao svojevrsni Frljićev odgovor na sentimentalni monolog Branke Petrić o Jugoslaviji iz predstave Rođeni u YU. Fehmiu je bio jugoslavenska filmska zvijezda sa međunarodnom reputacijom, 1987. godine oprostio se od glume u znak protesta zbog antialbanske propagande, a prethodne godine je počinio samoubojstvo iz, kako mnogi tvrde, političkih razloga. Njegova mitska i tragična ličnost pronicljivo je sažeta u posljednjoj slici predstave kada Femhiu diže krvave ruke u zrak. Ova scena istovremeno citira legendarni prizor iz filma Skupljači perja (režija Aleksandar Saša Petrović, Avala film, 1967.) koji je osvojio Nagradu kritike u Cannesu i donio mu slavu, ali i aludira na njegovu tragičnu privatnu sudbinu. Jugonostalgija, u konfrontaciji sa Fehmiuovom ličnosti, sada se prepoznaje kao selektivna amnezija jer prihvaća samo sentimentalna i nekonfliktna sjećanja, te na taj način ne iskrivljuje samo prošlost, nego i sadašnjost.

Od glumačke ekipe valja spomenuti Mišu Obradovića i Katarinu Stegnar koji se ritmičnošću igre i maštovitošću izdvajaju od ostatka ekipa, te Joanu Popovsku koju odlikuje uvjerljivost i emotivnost izvedbe. Tu su i odlični aranžmani grupe Foltin, kojima se ipak da zamjeriti neinventivnost u interpretaciji. Što se tiče režije, Frljić koristi postupak „zavedi pa vladaj“. On najprije publici baci udicu na koju stavi crvić jugonostalgije, a kada zagrize, onda joj saspe dekonstrukciju u lice. Međutim, potrebno je ovdje skrenuti pažnju i na jednu manjkavost ove predstave, a to je da njena komunikacija sa publikom uvelike ovisi o poznavanju konteksta. Frljićeva intrigantnost, angažiranost i provokativnost zavodi one gledatelje koji poznaju kontekst i koji su na neki način vezani uz temu. Onima koji ne poznaju likove i događaje iznesene na pozornici ili onim mlađima koji ne zagrizaju na jugonostalgiju ostaju njene estetske kvalitete, a u tom slučaju dolaze do izražaja i neke manjkavosti predstave. To su u prvom redu neuigran i neujednačen ansambl te predvidljive koreografije. Leksikon YU mitologije potrebna je predstava, međutim šteta što ona ne funkcionira kao samostalno djelo, već samo kao reakcija na jugonostalgije koje nas okružuju.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.