• Search form

06.11.2022 | 18:19

Milica Kravić Aksamit: Promene dolaze sa margine

Milica Kravić Aksamit: Promene dolaze sa margine

Milica Kravić Aksamit, novinarka i aktivistkinja, suosnivačica Autonomnog festivala žena (AFŽ), koji je kreiralo tridesetak novosadskih feministkinja sa idejom da kroz drugačije kulturne i društvene sadržaje promene uobičajeni narativ o ženama, smatra da je kulturna politika u Srbiji kao što je i svaka druga – "obojena stranačkim bojama, nameštenim konkursima i uvlakačkim postupcima". Milica Kravić Aksamit kaže u intervjuu za SEEcult.org da joj je, kada je počela da se bavi aktivizmom, prevashodno bilo važno da bude na “pravoj strani istorije”, da ne oćuti na laž, zlo, mržnju, korupciju i nepotizam. U promene i dalje veruje, a prave dolaze sa margine – duboko je ubeđena. To dokazuju Ženska solidarnost u Beogradu i ekolozi u Novom Sadu. Oni joj bude nadu da će jednom i na ovim prostorima biti moguće ono što je uspelo slovenačkim feministkinjama okupljenim oko festivala “Mesto žensk”, koje su, upornim radom, ali i uz podršku Grada Ljubljane, ušle u sve kulturne prostore glavnog grada Slovenije: od najalternativnijih u Metelkovoj ulici, do gradskog bioskopa, muzeja ili koncertnih dvorana.

Milica Kravić Aksamit govori i o stanju na nezavisnoj kulturnoj sceni u Novom Sadu, uticaju titule Evropske prestonice kulture, kao i o potrebi jačanja solidarnosti i pronalska što više kanala da alternativna kultura i drugačiji sadržaji dođu do što većeg broja ljudi. Smatra i da klasna borba – sinhronizovana na više nivoa, mora da bude ispred svega: “Treba da se ujedinimo u zahtevima za pravo i pravdu, jednakost, poštovanje. Svi zajedno, i žene, i muškarci, i manje nacionalne zajednice i većinske, i vernici, i nevernici, jednostavno, ne vidim kako nam svima cilj nije isti: zemlja socijalne i moralne pravde. Je l' to utopija? Jeste, al' šta nam je alternativna ako se prepustimo bez borbe?”

Kako ste i zašto postali aktivistkinja, šta Vas je navelo da počnete da kreirate alternativne narative u kulturi i uopšte u našem javnom životu? Da li je postojao neki poseban okidač za to? Sa izvesnim iskustvom u tome, šta Vam se čini, je li to Sizifov posao u ovoj našoj geografiji, ili se njegovi rezultati ipak vide?

Milica Kravić Aksamit: Još kao devojčica u Bačkoj Palanci bila sam aktivna u mnogim organizacijama i, rekla bih, senzibilisana za različite teme, tako da sam i kroz novinarstvo prepoznavala aktivistički rad kao važan, možda i najvažniji za promene u društvu. Ipak, sebe kao aktivistkinju, medijsku i feminističku, mislim da sam počela da doživljavam tek sa prvom nepravdom i progonom koji je zadesio neke od nas na Javnom medijskom servisu RTV 2016. godine. Bez pitanja i želje, prebačena sam na radio sa televizijskog programa, i tu sam sa saborkinjom Tamarom Srijemac počela da radim na feminističkoj emisiji “Žena u kutiji”, uz koju smo na sve načine rasle, i kao novinarke i kao aktivistkinje. Svako odskakanje od proseka ili istupanje iz mase i istomišljeništva jeste teško, nosi sa sobom posledice, vidljivije neprijatelje i definitivno je teži put za ostvarivanje ličnih uspeha. Međutim, tu je važno razumeti taj pojam uspeha – šta kome znači.

Iako sam doživela karijernu sabotažu, i put ličnog razvoja je nekako neočekivano promenio tok, ne mislim da sam neuspešna, naprotiv. To što sam ostala sebi i profesiji dosledna, to što sam slobodna da glasno kažem šta mislim, da se borim za pravdu na ulici, ili u institucijama, za mene jeste uspeh. Iako se to ne ogleda u novcu ili popularnosti, bliskosti sa političkim establišmentom, što su mnogima merila uspeha. Svojim sam odlukama zadovoljna, čak i činjenicom da sam se odselila iz Srbije u Sloveniju i da sam trenutno nezaposlena. Osećam se slobodnom i to je za mene glavni izvor sreće. A borba je za mene sama po sebi svrha i nisu mi u tom smislu važni vidljivi rezultati, meni je samo važno da budem na “pravoj strani istorije”, da ne oćutim na laž, zlo, mržnju, korupciju i nepotizam.

Kako se mejnstrim akteri kulturne scene odnose prema kolegama sa nezavisne scene? Ima li tu dijaloga? Ima li dijaloga o temama kojima se bavite?

Milica Kravić Aksamit: Razgovori, umrežavanje, solidarnost, zajednički rad i zajednički rast su meni najvažniji pojmovi u aktivizmu. Naravno, to nije uopšte lako izvesti, niti smo svi za to spremni, u tome vešti ili imamo dovoljno vremena, živaca, razumevanja, a para svakako za to nema. Baš s tom idejom je pre tri godine i nastao Autonomni festival žena – AFŽ, uz naravno i kulturno-teorijsku prezentaciju, čemu festivali i služe. Baš nimalo nije lako držati ljude na okupu – u našem slučaju ženske organizacije i pojedinke, jer je za to potrebna infrastruktura i stalni program. Mi jesmo želele da povežemo feminističku scenu, pre svega aktivističku u sferi socijalnog rada, sa umetničko-teorijskom, i kratkoročno je to moguće kada nas konkretan program okupi, ali dugoročno, nisam sigurna kako to može da opstane samo iz ljubavi. Ipak, ja sam presrećna što sam upoznala sve te žene, radila i radim s njima i imam lično osećaj da jesmo postale bliskije kroz AFŽ.

Sada imate iskustvo života u Sloveniji, kakve su prakse tamo, imate li kakvu saradnju sa tom scenom, da li bi ovdašnja nezavisna scena mogla da prepiše nešto od slovenačkih kolega?

Milica Kravić Aksamit: Slovenija je mnogo manja država, uređenija i bogatija, pa nije lako prekopirati recept. Upoznala sam se sa aktivistkinjama i organizatorkama feminističkog festivala u Ljubljani - Mesto žensk, koje decenijama postoje i ono na čemu im zavidim jeste njihov ulazak u maltene sve kulturne prostore u Ljubljani. Od najalternativnijih u Metelkovoj ulici, do gradskog bioskopa, muzeja ili koncertnih dvorana. Takođe, taj festival ima višegodišnju podršku Grada, pored drugih donatora, što je fantastično. To feminističke teme, aktivizam, teoriju i umetnost, stvarno uvodi na velika vrata među publiku. E sad, moguće da i njih neko zbog takvog pristupa “proziva” kao nedovoljno alternativne i “prizemne”, ali ja stvarno ne vidim problem u ideji da je “feminizam za svakog”, da feministički festival osvoji sve prostore i konačno – zašto da ne – bude masovnije posećen.

Novosadska nezavisna scena toliko je okrnjena da se ljudi pitaju ima li je uopšte. Šta biste Vi rekli ima li je, i ko to svojim radom dokazuje?

Milica Kravić Aksamit: Ma ima nje, ali je sa svih strana napadana, guši se i iznutra i spolja, osiromašena je do besmisla, tako da preživljava na aparatima. Vredno rade grupe i pojedinci – od Solidarne kuhinje do Šok zadruge, ali mene najviše pogađa nesolidarnost na nezavisnoj sceni, koja je svakako već na margini društva, tako da kad na sve to dodamo netrpeljivost i konflikte između nas malobrojnih koji smo “na istoj strani”, ja onda stvarno nemam volje da se i za šta više borim.

Kakav je uticaj EPK agende na razvoj lokalne scene, posebno nezavisne? Kako ocenjujete programe EPK-a, šta biste izdvojili kao pozitivno, šta nije bilo dobro?

Milica Kravić Aksamit: Uf, pa nije mi lako da dam kratak komentar o Evropskoj prestonici kulture. Toliko sadržaja ima ove godine i toliko je bogat i raznovrsan program, da je pogrešno reći da je EPK titula suvišna i da je sav program loš. Naravno, znamo u kakvoj državi živimo i šta je na ceni, tako da se ta potreba za senzacijom i laganim sadržajem preslikava i na pojedine segmente EPK-a. Svakako, mnogo toga prevazilazi te pojmove, tako da se ove godine moglo videti mnogo sadržaja – od izložbi do koncerata i performansa koji su fantastični. Da li EPK istu pažnju i reklamu posvećuje takvim sadržajima – verovatno ne, ali realna ponuda jeste bogata.

AFŽ, u čijem organizacionom timu sam i ja, na konkursu EPK-a je dobio dosta novca i mogle smo da napravimo stvarno moćan program koji je trajao nedelju dana i da autonomno, kako smo zamislile, predstavimo rad teoretičarki feminizma, aktivistkinja, filmskih umetnica, dizajnerki, preduzetnica, muzičarki, novinarki i drugih. Mislim da je to važno i jesam u tom smislu zahvalna što smo uz njihovu finansijsku pomoć, tačnije od novca građana pre svega, uspele u svojoj zamisli. To je bio program otvoren za sve i svakog, besplatan i celodnevni maltene, tako da je za AFŽ-u bilo mesta u Evropskoj prestonici kulture, štagod neki o samom radu Fondacije mislili.

Mislim da je definitivno izostala ozbiljnija i usmerenija podrška nezavisnoj sceni, nisam prva koja to kaže. Takođe mislim i da je mnogo njih sa nezavisne scene pokazalo manjak interesovanja za EPK konkurse i svojevrsno “gađenje” prema toj instituciji i tom novcu, što mogu idejno da razumem, ali ja ipak razmišljam drugačije i vidim taj novac kao “naš”, narodni, koji treba da se potroši na altruističke ideje.

Kako opstajete, kako ste okupljeni/e? Kako se finansirate? Diktiraju li vaše programe finansije ili ipak najpre aktuelne teme? Kako uklapate jedno u/i drugo?

Milica Kravić Aksamit: AFŽ je nastao nakon što se tridesetak nas sa novosadske feminističke scene, u najširem smislu, okupilo i upoznalo. Želeli smo da napravimo program koji će širiti te ideje, promovisati rad i Ženskog SOS centra i “Srca” i lokalnih umetnica, teoretičarki, tako da smo 2020. napravile zajednički program i mnogo je tu ženskih imena za pobrojavanje. Prosto aplicirale smo na konkurse koji podržavaju takve programe, poput Fondacije za otvoreno društvo, Fondacije Jelena Šantić, Rekonstrukcije ženskog fonda i slično. Tako smo se finansirale i prve i druge godine, dok je treće taj iznos bio ozbiljniji i maltene je u potpunosti stigao od EPK-a.

Program, inače, osmišljavamo bez oslanjanja na budžet, a naravno, ako ne nađemo dovoljno sredstava, tražimo dalje ili smanjujemo aktivnosti. Na ovogodišnjem AFŽ-u ništa nije bilo smanjeno, samo smo dodavale i trošile dodatnu podršku, umrežavanja i slično. To je divno, ali jako iscrpljujuće.

Kako nalazite donatore i da li je za neke teme lakše naći finansijere? Koje su to “seksi teme” danas (kovanica pisca Gorana Stefanovskog, prim. nov.)? Da li su seksi zato šti pripadaju korpusu narativa političke korektnosti?

Milica Kravić Aksamit: Feminizam je definitivno postao “seksi” tema, ali neću da kažem da mi to smeta. Ne, ja sam srećna što se o toj ženskoj borbi sve više priča i ne smeta mi što je sve više takvih filmova, serija, knjiga, što se na Nedelji mode nose majice “We should all be feminists” prema knjizi Čimamande Ngozi Adiči. Neka, samo nek' se konačno menja narativ. Naravno da nisu svi dovoljno senzibilisani, često se ispoštuje forma, a omane suština, ali polako, stići ćemo i do suštine, samo neka su žene progovorile…

Šta uopšte mislite o političkoj korektnosti u kontekstu onoga čime se bavite? Koliko je ona štetna ako je lažna? Čini se da je mi u mnogim segmentima društva, bar nominalno prihvatamo, ali suštinskog shvatanja potrebe razumevanja i prihvatanja drugačijeg nema...

Milica Kravić Aksamit: Saglasna sam da je politička korektnost, kada je svrha sama po sebi, pogrešna. Nije suština u tome da govorimo finije ako ne menjamo svoja ubeđenja, ali opet, moramo odnekud da krenemo. Šta sad, nek bude i lažna, opet se nadam da je manje štetna od potpuno divljačkog i mišljenja i govora. Do suštine se uvek sporije dolazi, a našem društvu će trebati baš dosta vremena da iz “okupiranog” preraste u “otvoreno”.

Bavite se jednakopravnošću polova, zvuči neverovatno da na tu temu čovek može da ima neistomišljenike, a ima ih. U kojem polju kulture su umetnice najugroženije? Gde su ženska prava u umetnosti najkrhkija? Kakav je zapravo položaj umetnica? Mogu li se imalo ispraviti vekovne nepravde prema drugom polu?

Milica Kravić Aksamit: Sve umetnicu su ugrožene, pre svega finansijski. A što se tiče krhosti ženskih prava, mislim da je najteže onima koje su fizički izložene objektivizaciji i hiperseksualizaciji, što su najpre glumice. Ipak, one nam daju dobar primer kako izgleda borba za ženska prava i stvarno sam ponosna na nove generacije onih koje ne ćute. Nepravde se već polako ispravljaju, i kod nas, i u svetu.

Pozicija radnice i radnika je jednako bedna, pozicija Srpkinje, Bosanke i Hrvatice u nekom ruralnom mestu, često i u gradu, jednako je jadna, pozicija transrodne osobe u Senti jednaka je užasno teškoj poziciji transrodne osobe u Sokocu... Pozicija potplaćenog i obespravljenog građanina ista je za za sve: za gej osobu, za hetero osobu, za nacionalnu manjinu, za osobu sa teškoćama u razvoju... Za svakog građanina.

Da li bi se onda, umesto o inkluuzivnosti manjinskih grupa moralo zapravo početi govoriti o neminovnosti klasne borbe, jer to je suštinska borba za svako pravo čoveka, pa i bilo koje manjinsko?

Milica Kravić Aksamit: Klasna borba ispred svega – da, samo što ja mislim da sve te borbe mogu da se vode sinhronizovano, da ne moramo da biramo koja nam je potrebnija i važnija. Treba da se ujedinimo u zahtevima za pravo i pravdu, jednakost, poštovanje. Svi zajedno, i žene, i muškarci, i manje nacionalne zajednice i većinske, i vernici, i nevernici. Jednostavno, ne vidim kako nam svima cilj nije isti – zemlja socijalne i moralne pravde. Je li to utopija? Jeste, ali šta nam je alternativna ako se prepustimo bez borbe?

Na rad jednog esnafa utiču raznih faktori, od finansijskih do ekonomskih, kulturnih, društvenih... Svet je sada u pozadini jednog rata koji traje i traje i koji može da eskalira, zbog kojeg se u domino efektu šire pojave i događaji koji nas prilično brinu, koji možda prevashodno pripadaju komoditetu svih nas (grejanje, gorivo, poskupljenja, inflacija...), ali i suštinski opstanku sveta kakav smo znali... Na koji način taj rat u Ukrajini utiče na ono što Vi radite, utiče li nekako? Kako su se ovdašnji umetnici poneli u kontekstu te agresije, ali i ruskih umetnika koji su kanselovani jer su Rusi, a ne obavezno putinofili.  Znate li primer nekog konkretnog angažmana nekog sa ovdašnje umetničke scene, kao na primer Vladimira Arsenijevića?

Milica Kravić Aksamit: Jao, mene već prilično smara ta ideja kanselovanja. Da, razumem da je potrebno da damo politički ili istorijski kontekst, ali definitivno ima preterivanja u tome. Ne mogu da se sada setim ko je sve sa naše umetničke scene javno govorio protiv najnovijeg rata, ali bih volela da je takvih istupanja u javnosti mnogo više, pa da mi i imena mnogo brže padaju na pamet.

Nedostaje nam antiratnog govora u masovnim medijima, ali me ne čudi što ga nema jer je uređivačka politika svih mas medija u Srbiji suprotna ideji pacifizma.

Šta mislite o srpskoj kulturnoj politici? Ima li je, šta su joj osnovne smernice? Da li tu kulturnu politiku imalo zanima nezavisna scena?

Milica Kravić Aksamit: Kulturna politika nam je kao i svaka druga politika – obojena stranačkim bojama, nameštenim konkursima i uvlakačkim postupcima. Tu nezavisna scena ne može da stigne na red od svih ovih “zavisnih” o pare, interes, stranku i slično.

Može li nezavisna scena uticati unekoliko na kulturnu politiku, i da li bi mogla više da utiče da se umetnici umreže, da postoji bolji dijalog između aktera te scene?

Milica Kravić Aksamit: Da, ja bih volela da se jače držimo zajedno, jer ona optimistična Milica od pre nekoliko godina koja je sada dosta potisnuta, veruje u promene, a promene dolaze sa margine. Nažalost, pre godinu dana me je vera u bolju Srbiju napustila, tako da sam se preselila u Sloveniju i tamo tražim novi smisao i borbe. Dobro, možda me nije skroz napustila, već se nekako zamrzla. Lako će se nada probuditi, samo ako bude malo više razloga da poverujem da su u Srbiji promene moguće. Ženska solidarnost u Beogradu i ekolozi u Novom Sadu drže tu nadu makar malo budnom…

Na čemu sada radite?

Milica Kravić Aksamit: Ja sam trenutno stipendistkinja Instituta za humanističke nauke u Beču (IWM), na "Milena Jesenska" programu, i do kraja novembra radim na audio-video priči o tome kakve su politike u Srbiji i na evropskom nivou za pomoc osobama koje su preživele trafiking, a dolaze iz migrantske populacije. Posle sledi emitovanje na Radiju NS, pojedinim TV stanicama, Jutjubu, što je sve još u u pregovorima.

*Fotografije: Marija Erdelji

(SEEcult.org)

*Ovaj projekat je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav