NUS - Neafirmirana umjetnička scena

Criticize This! NUS - Neafirmirana umjetnička scena, Akvarij, Bačvice, Split, 13-20.1.2012.

Piše: Anita Kojundžić

U vremenu rastuće nezaposlenosti i globalne recesije, kada se najavljuju samo rezanja troškova i štednja, izbor umjetničke profesije je hrabar, riskantan čin (nije li tako oduvijek?), jer se rijetki mogu pohvaliti kako od umjetnosti (lagodno) žive, te kako se umjetnošću ne bave samo u slobodno vrijeme, nakon "dnevnog posla" koji im osigurava egzistenciju. U tom kontekstu, legitimno je pitanje u kojoj je mjeri moguće slijediti svoj kreativni poziv bez konstantnog odricanja i pristajanja na raznovrsne kompromise?

Kao svojevrsni odgovor, skupina splitskih studentica pokazala je jedan od mogućih načina samozapošljavanja u vidu stvaranja novih društvenih mreža i pronalaženja alternativnih načina stjecanja iskustva, izvan oficijelnih institucija i njihovih procedura. Naime, tjedan dana je bila otvorena izložba neafirmirane umjetničke scene u Akvariju Bačvice, koji je iako nedovršen, po mom mišljenju, jedan od najboljih prostora za izlaganje suvremene umjetnosti u Splitu. S obzirom na profesionalnost organizacije, od iznimne prisutnosti u medijima, press konferencija, web stranice, promotivnog materijala, brojnih volontera za koje je bio naspisan natječaj do zavidnog broja sponzora, zaista je teško povjerovati da su izložbu osmislile i postavile studentice povijesti umjetnosti sa splitskog Filozofskog fakulteta. Raspisavši međunarodni natječaj na temu "Tampon generacija" za neafirmirane, dakle mlade umjetnike do 35 godina, na kraju se peteročlani organizacijsko-kustoski tim (Nina Jurić, Vini Mihanović, Ana Šunjić, Martina Vuković i Kristina Trifunović) odlučio izabrati 70-ak umjetnika s teritorija onoga što zovemo jugoistočna Europa s iznimkama nekoliko umjetnika/ca iz Francuske, Italije i Češke, i njihovih 100-tinjak radova.

Osobno su mi bila poznata samo tri imena na podugačkoj listi odabranih umjetnika što su se prihvatili teme "Tampon generacija", marketinški dopadljive izvedenice izraza "tampon zona" koja označava neko "neutralno" područje između drugih, međusobno sukobljenih područja. Grubom paralelom, "tampon generacija" bi trebala biti generacija (umjetnika) uhvaćena između različitih područja suvremenog življenja, s egzistencijalističkim pitanjima o smislu svog postojanja ili kako su autorice to definirale "generacija mladih ljudi koji u današnje doba kapitalizma i ekonomske krize pokušavaju realizirati sebe i stvoriti si uvjete za kvalitetan život".

Generalno govoreći, većina radova odiše pomalo amaterskim duhom u izvedbi, a počesto i nedovoljno razrađenom idejom. Vjerojatno bi čovjek očekivao od mladih umjetnika, na početku njihova puta, mnogo više optimizma i utopijskog pristupa ili bar više drskosti, provokativnosti, da ne kažem subverzivnosti. No, većina radova se bavi općim mjestima suvremenog društva i umjetnosti (konzumerizam, svijet spektakla, identitet mladog čovjeka) koja su (pre)često direktno inspirirana nekim već davno etabliranim umjetničkim pravcima (pop art, konceptualizam i video umjetnost 70-tih) ili umjetničkim personama ("Snalazim se dok ne postanem Jenny Holzer" Davorke Tumpić). Začudno je malo originalnosti, ne nužno na način da se mora prikazati nešto novo, nikada prije viđeno, već svježe i relevantno u (re)interpretaciji i (re)kontekstualizaciji. No, kao što rad Anteja Jelenića "Kutija za glasanje" progovara o glasu kao potencijalnom "oružju" u društvu parlamentarne demokracije, može se izdvojiti nekoliko pažnje vrijednih, artikuliranih glasova. Mene su zaintrigirali video radovi Čađe Nemanje, Agent Orange-a te inovativno korištenje digitalnog okvira za slike u radu Mihaela Putarića. Zanimljiva viđenja društvenog konteksta su uobličena u skulpturama Jasne Čagalj i Arijane Friedrich Lekić, Ive Diminića, Nede Pavić i ready-madu Nine Jurić, a duhovita feministička retorika se provukla kroz grafike Željke Fuderer Levak. U mediju slikarstva je zapanjujuć utjecaj pop-arta i neo-popa pa je taj dio možda najmanje izazovan za interpretaciju, s iznimkom radova Andree Muse.

Posebno je simptomatična priča oko performansa "Crno na bijelom/ Umjetnost kakvu poznajemo više ne postoji" Damira Čargonje koji je izazvao burne reakcije. Naime, kritika njegove akcije spaljivanja knjiga je osvanula i u lokalnom tisku u tekstu "Kolju, pale, povraćaju, skidaju se i krvare - sve zbog umjetnosti?", u kojem je autorica očitala bukvicu nizu umjetnika/ performera postavljajući moralizatorsko pitanje je li tu riječ o banalnom i destruktivnom činu. Kao reakcija, na web stranici izložbe nus.hr objavljeno je dodatno pojašnjenje, da ne kažem opravdanje, akcije. Na taj način je izložba zadobila dodatni prostor u medijima iako na potpuno irelevantan način jer je propitivanje legitimiteta umjetničke forme performansa zaista zabrinjavajuća potvrda mediokritetskog provincijalnog promišljanja, koje nažalost nalazi svoj put do šire javnosti.

U konačnici, vrlo je nezahvalno kritizirati mlade ljude koji se žele pokrenuti i organizirati, jer sam čin po sebi je hvale vrijedan, ali ne bi trebao biti izgovor za propuste i za pomalo senzacionalističko etiketiranje izložbe kao "centra suvremene umjetničke prakse novih generacija talentiranih mladih europskih umjetnika". Ako bismo ovu izložbu shvatili kao "stilske vježbe" skupine neafirmiranih mladih ljudi, onda je ona ispunila svoju svrhu. Međutim, činjenica da su bili sveprisutni na lokalnoj sceni, okupivši veliki broj publike koja se ne viđa na klasičnim otvaranjima, progovara o potrebi Splita za ovakvim događanjima i šalje kritiku na adresu onih koji su plaćeni kako bi se time bavili.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.