Osam uloga traži identitet
CRITICIZE THIS! Persona, režija: Nataša Lušetić, MSU Zagreb (gostovanje na 58. Splitskom ljetu)
Piše: Marija Andrijašević
Kroz osam različito koncipiranih likova, predstava Persona Nataše Lušetić postavlja pitanje je li identitet konstrukt i područje otvoreno za kreativnost ili „naslijeđeno breme“ društva kojemu pripadamo. Odgovor je svojevrsna dijagnoza vremena u kojemu živimo – identitet je potrošna roba koja na sebi ima otisnut rok trajanja duljine prosječne punk pjesme.
Pomalo klaustrofobičan ambijent Dioklecijanovih podruma poslužio je kao idealno mjesto za gostujuću izvedbu Persone na 58. Splitskom ljetu. Ne samo da je dodatno potaknuo atmosferu kakvu izvedba zahtjeva, onu bezizlaznosti i otuđenosti u suvremenom svijetu, nego ju je i zasitio dominantnim osjećajima koje propitkivanje identiteta izaziva – tjeskobom, zarobljenošću, strahom od suočavanja sa samim sobom. A straha kod Lušetić, čini se, nema. Ukazuje na to predanost, ali i ironijski odmak kojim prilazi problematici: izlazak na scenu popraćen je gotovo ekstatičnim smijehom kojega, poput glazbe, čita i reproducira s notnih zapisa, ukazujući pritom na svoju poziciju dirigenta, osobe koja izvana kontrolira sve likove koje ćemo upoznati preko video-zida.
Metafora je to, s jedne strane, današnjeg ideološkog ustroja po kojemu tržište (ono izvana) kontrolira područje želje i slobode (ono iznutra), ali i utjecaja tehnologije u kreiranju identiteta ili pak podvajanju (multipliciranju) postojećeg. Naime, svaki je identitet izgrađen (pitanje je samo iz čega, zašto, kako i tko ga je izgradio), te je izvor smisla – ne samo za pojedinca nego i za kolektiv. Dugotrajan je proces njegova stvaranja i često uključuje (samo)izgrađivanje i individualizaciju koje imaju oslonce u rekombinaciji djelovanja raznih faktora poput povijesti, sjećanja, osobnih fantazija, utjecaja moći koja dolazi iz institucija i slično. U tom smislu, identitet postaje trajniji, otporniji od nečega što bismo mogli nazvati ulogom. Dok identitet daje smisao, uloga je funkcija, osobina koja opisuje neku osobu ali koja je, istovremeno, ne identificira niti se osoba jednoznačno (sama i kroz druge) određuje uz njenu pomoć. Upravo u pretvaranju, svođenju identiteta na uloge, Lušetić prokazuje tehnologiju kao „dizajnera virtualnog identiteta-uloge“, prolazne forme koja ne može zaprimiti sadržaj/smisao kakvoga zaziva identitet. Tehnologija kao da ne može sudjelovati u rekombinaciji faktora za izgradnju identiteta, ali zato može sudjelovati u rekombinaciji identiteta u ulogu, jer će upravo tu iskazati svoju (makar i trenutačnu) moć.
Upravo u raskrinkavanju tog sistema, Lušetić svoje „persone“ zatvara u repetitorne matrice, u kojima ovi likovi-identiteti ponavljaju i izvršavaju samo one ulogom određene funkcije i u kojima su svedene samo na njih, barem do trenutka dok ih Lušetić sa svoje pozicije ne potakne na akciju koja će istovremeno proširiti prostor kreativnog djelovanja, ali i demistificirati identitet kao „naslijeđeno breme“ i premjestiti ga u prostor simboličke i kreativne izgradnje. Za Lušetić, vidjet ćemo kroz svih osam persona (Erin Doors, umornu i postaralu kućanicu, skinheada imena Mračni Bijes, anđela koji govori švedski, Yip Yip djevojčicu u aluzivnoj igri s plišanim medvjedom, wabi-sabi aseksualca u transhumanističkoj fazi, senilnu staricu…), identitet postaje prostor kreativne realizacije u kojoj izvedbenom lakoćom tehnologije u bilo kojem danom trenutku likovima može dati ili oduzeti određene karakteristike. Naime, Lušetić persone predstavlja jednu po jednu, komentirajući pritom njihove identitete-uloge, u pomalo monotonom i ujednačenom nizu video-radova. Svakoj personi prethodi Lušetićkin ironičan (pod)smijeh kojega čita s notnih zapisa, a odmah potom i video u kojemu svjedočimo svojevrsnom rađanju persone, u položaju koji podsjeća na život fetusa u placenti. Čim se persona rodi, vidimo je u njenom svakodnevnom životu, u njenom identitetu-ulozi. Svaku od njih glumi Lušetić i sa svakom od njih Lušetić komunicira iz stvarnoga svijeta, onoga sada i ovdje.
Da persone ne mogu izaći iz svoje stereotipom zadane funkcije možda je najbolje prikazano u predstavljanju kućanice Erin Doors (čije se ime može čuti kao 'her in doors' ili 'ona u kući'). Erin po cijele dane pegla, kuha i puši. Kad joj Lušetić jednim dodirom tipkovnice 'dodijeli' mobitel, Erin ne zna što s njime, pogotovo kako komunicirati preko njega. Mobitel za kućanicu znači rekombinacija njenog identiteta-uloge, nova funkcija koju stereotip o kućanici ne može iznijeti. Lušetić s podsmijehom odbija i prijedlog kućanice da joj dodijeli „ljubavnika imena Enzo“; dodjeljivanje ljubavnika kao da bi značilo prokazivanje identiteta-uloge, te stereotipizirane jednodimenzionalnosti osobe. Isto možemo vidjeti i kod prikaza Mračnog Bijesa, skinheada kojemu je jedini način komunikacije (verbalno) nasilje. Što god da ga Lušetić upita, on odgovara divljanjem, prijetnjama i agresijom: podilazi stereotipu na kojemu je njegov uloga-identitet izgrađen. On je ništa drugo doli nasilje samo, funkcija koju njegov identitet-uloga obnaša.
Lušetić nas je, upravo korištenjem tehnologije, danas dominantnog komunikacijskog sredstva i kreatora identiteta-uloge kakvoga pronalazimo na socijalnim mrežama, podsjetila da identitet itekako može biti prostor za kreativno djelovanje. Pritom je pokazala vješt autorski pristup u demistifikaciji imaginarnog utočišta suvremene tvornice identiteta - tehnologije, postavljajući u središte izvedbe svoju autorsku osobu, pravi izvor identiteta i smisla, organiziravši oko nje osam različitih identiteta-uloga, persona, lica. A jedan identitet može iznijeti koliko god uloga hoće, želi, može, rezonira Lušetić, manje ili više ironično.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
