Predgovor kao dokument vremena

Criticize This! Davor Matičević: Suvremena umjetnička praksa, uredile Marija Gattin i Radmila Iva Janković, Durieux, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Hrvatska sekcija AICA

Piše: Tihana Bertek

U Etičkom kodeksu za kustose Američkog udruženja muzeja (CurCom) iz 2009. stoji: „Kustosi su specijalizirani stručnjaci … iznimno obrazovani, iskusni ili školovani u području relevantnom za misiju ili svrhu muzeja ... oni su ambasadori koji predstavljaju svoju instituciju u javnoj sferi“. Povijesno gledano, funkcija kustosa bila je da prikuplja, čuva, klasificira, interpretira i prezentira objekte koji su činili muzejsku kolekciju. No, s promjenom statusa muzeja u društvu između 1960-ih i 1980-ih, i kustos dobiva novu ulogu: kao autor izložbi postaje aktivni sudionik umjetničke scene, ali i proizvođač značenja. Stoga se danas kustose ne smatra samo organizatorima izložbi već medijatorima između umjetnosti i publike, te intelektualcima koji, zauzimajući određenu teorijsko-kritičarsku poziciju, „proizvode mreže odnosa“ (B. von Bismarck) ili čak „organiziraju javnu sferu“ (O. Marchart).

Iako se obično '90-te navode kao razdoblje kustoskog booma, sve je započelo još '70-ih sa švicarskim povjesničarom umjetnosti Haraldom Szeemannom kojeg se danas smatra začetnikom trenda kustosa-zvijezde. Taj je fenomen na našoj sceni još uvijek relativno neaktualan unatoč tome što su se neki regionalni kustosi dosta uspješno uspjeli približiti takvoj poziciji (primjerice, kustoski kolektiv WHW). Kustos-zvijezda kao javni intelektualac istovremeno predstavlja instituciju u kojoj djeluje i nadilazi njene granice, a samoreprezentacija, odabir aktualnih, društveno relevantnih tema te rad na velikim projektima pritom igraju bitnu ulogu. Nedavno su napravljeni koraci u smjeru osviješćivanja uloge kustosa u konstruiranju povijesti umjetnosti objavljivanjem zbirke tekstova i predgovora Davora Matičevića Suvremena umjetnička praksa u izdanju Durieuxa.

Matičević (1945-1994) je bio jedna od najznačajnijih figura u artikuliranju Nove umjetničke prakse (kojoj je u knjizi i posvećeno najviše prostora), član Međunarodnog udruženja likovnih kritičara - AICA, voditelj Centra za fotografiju, film i televiziju, kustos Galerije suvremene umjetnosti u njenom formativnom razdoblju, te pred kraj života i ravnatelj MSU-a.

Sudeći po konceptu knjige i nekolicini fotografija koje prikazuju kustosa u radnom okruženju, riječ je o pokušaju svrstavanja Matičevića u red kustosa-zvijezda. Osim izdašne brade, Matičevića i Szeemanna povezuje ne samo bliska suradnja s umjetnicima i aktivni angažman na umjetničkoj sceni, već i uključenost u postavljanje izložbi.

Tako ga na naslovnici vidimo u odijelu s leptir kravatom kako uređuje instalaciju Kameni vrt Dalibora Martinisa, dok je na poleđini s unutrašnje strane korica u društvu spremačica, ovaj put ležerno odjeven, kako radi na postavu izložbe U susret Muzeju suvremene umjetnosti. Romantizaciji pridonosi i pomalo idealizirajući uvodni tekst Radmile Ive Janković u kojem Matičevića naziva majeutičarom za kojeg „nije postojalo radno vrijeme“ i koji – zamislite! – često sam postavlja izložbene eksponate, pripisujući mu „najbolje osobine kustoske profesije.“ Povjesničar umjetnosti Vanja Babić u svom osvrtu na knjigu u Vijencu percipira Matičevićev lik prvenstveno kroz njegovu pojavnost, pronalazeći u njemu spoj dendizma i boemštine. No, ne treba se zadržavati na ovakvom, sasvim nepotrebnom, pokušaju stvaranja lika karizmatičnog kustosa-genija. Matičevićevo djelovanje i tekstovi dovoljan su dokaz da ga bez rezerve možemo smatrati jednom od ključnih kritičarsko-kustoskih ličnosti svog vremena.

Knjiga Suvremena umjetnička praksa podijeljena je u dvije cjeline. Prva, naslovljena „Pregledi i pojave“, obuhvaća šest tekstova nastalih za veće izlagačke projekte, koji osim analiza radova individualnih umjetnika donose i interpretacije općih umjetničkih kretanja te kulturnog i političkog konteksta, dok se u pozadini cijelo vrijeme provlači djelatnost Galerije suvremene umjetnosti, ali i Galerije SC, Galerije Nova i drugih. Matičević se izražava razumljivim, jasnim jezikom te bez napora navigira kroz teme ne gubeći nit ni interes čitatelja. U tom ga smislu možemo smatrati podjednako zanimljivim stručnoj i nestručnoj publici, a njegov close-reading suvremene umjetničke djelatnosti predstavlja izuzetan doprinos razumijevanju glavnih preokupacija umjetnika tog razdoblja, ali i pozicije Zagreba koji je u to vrijeme bio jedan od glavnih međunarodnih likovnih centara. Drugu cjelinu pak čini 28 predgovora samostalnim izložbama održanih u rasponu od 1974. do 1993. Na samom kraju knjige nalaze se bibliografske bilješke uz tekstove te Matičevićeva bibliografija i kratki životopis.

Iako bi ciničnim čitateljima mogao zasmetati suviše romantizirani ton knjige ili možda preopćenit i pomalo banalan naslov, u današnje vrijeme veće ili manje ravnopravnosti kustosa i umjetnika potrebne su nam knjige koje se bave kustoskom djelatnošću. Kako stoji u uvodnom tekstu, Matičević nije samo kroničar, već i „aktivni protagonist vremena u kojem se umjetnička kritika sve manje bavi evaluacijom umjetničkog djela, a sve više načinima rekonstrukcije kreativnih procesa“. Stoga ova knjiga nije toliko biografski dokument, već više pregled i analiza razdoblja od 20-ak godina u hrvatskoj umjetnosti, pri čemu do izražaja dolazi upravo važnost pozicije kustosa.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.