Preispitivanje vlastitih pozicija
CRITICIZE THIS! Izložba finalista nagrade Dimitrije Bašičević Mangelos, galerija Remont, Beograd, 17.6-6.7.2012.
Piše: Bojan Krištofić
Izložba finalista nagrade "Dimitrije Bašičević Mangelos" za najboljeg srpskog vizualnog umjetnika do 35 godina starosti održavala se od 17. lipnja do 6. srpnja u prostoru beogradske nezavisne umjetničke asocijacije Remont. Također, paralelno s njome u zagrebačkog galeriji Galženica mogla se pogledati izložba finalista bratske nagrade "Radoslav Putar". Naime, obje se nagrade dodjeljuju od 2002. godine i dio su šireg programa Young Visual Artists Awards, čiji je cilj razvojem mreže takvih priznanja na području Srednje Europe i Balkana unaprijediti uvjete za nesmetan rad mladih umjetnika. U svim zemljama gdje se ove nagrade dodjeljuju, uključujući i Srbiju, dobitnik osvaja stipendiju za rezidencijalni boravak u New Yorku, te priliku za postavljanje samostalne izložbe u svojoj domovini. I dok je izložba finalista nagrade "Putar" ove godine kvalitetom do određene mjere nažalost podbacila, na izložbi finalista nagrade "Mangelos" moglo se vidjeti nekoliko intrigantnih umjetničkih koncepata, te se može reći kako su o dobitniku doista odlučile nijanse. Stručni žiri ovogodišnjim je dobitnikom "Mangelosa" proglasio vrlo mladog novosadskog umjetnika Slobodana Stošića (1989.). Svojim radom "10 i po" on je ironično podvrgnuo kritici samu instituciju nagrade, te se time pridružio sve većem broju mlađih umjetnika kojima kritičko ogoljenje institucija predstavlja središnje polje interesa.
Slobodan Stošić, 10 i po, 2012.
Stošić je jednostavno izložio uokvireni crni papir A4 formata zajedno s teorijskim objašnjenjem duhovne i materijalne prirode tog svakodnevnog predmeta. Objašnjenje nije napisao posve sam, već ga je sastavio uzevši po jednu rečenicu iz iskaza bivših laureata nagrade "Mangelos", kojima oni tumače svoje nagrađene radove. Zanimljivo je, međutim, što će čitajući ovaj apsurdni 'cut-and-paste' tekst čitatelj/gledatelj teško prepoznati kako je riječ o promišljeno strukturiranom kolažu rečenica, jer je njegov teorijski rječnik toliko generički predvidljiv da se može primijeniti na bilo koji od izloženih radova, a ne samo na Stošićev "10 i po". Takav je rječnik s jedne strane postao standardno oruđe promocije za same autore umjetničkih djela, a s druge za kritičare i teoretičare predstavlja prokušani interpretativni aparat kojim se uvriježeno pristupa analizi suvremene umjetnosti. Stošićev rad ističe spremnost umjetnika na sudjelovanje u toj igri, uključujući i njega samog, jer korištenje prihvaćenih metoda mišljenja i djelovanja najčešće znači brzo pozicioniranje i afirmaciju u svijetu umjetničkih institucija i manifestacija. Kao što teorijsko objašnjenje rada nije oblikovano proizvoljno, tako ni crni pravokutni papir nije slučajno odabran za metaforu opisanog stanja. Naime, ovaj univerzalni motiv u stanju je poput crne rupe upiti cijelu povijest umjetnosti 20. stoljeća, funkcionirajući kao fetiš koji i najradikalnije larpurlartističke koncepte pretvara u intelektualni dekor malograđanštine, za koju je institucionalna umjetnost samo sredstvo društvene legitimacije, a nikako područje preispitivanja vlastite društvene pozicije.
Nešto stariju Anu Krstić (1978.) muče slična pitanja o perspektivama i uvjetima umjetničkog rada u ideološki podijeljenom i tehnološki automatiziranom svijetu, a svoju poziciju ona prikazuje vrlo otvoreno i komunikativno.
Ana Krstić, Upoznajte nominovane, 2012.
U izloženom radu "Upoznajte nominovane" (2012.) ona je ispisane intervjue s finalistima prestižne britanske umjetničke nagrade Turner kombinirala s vlastitim minijaturnim skulpturama od raznobojnog papira, koje izrađuje u trenucima dokolice na svom radnom mjestu u rodnom gradiću Mionice. Dok britansku Nagradu, blagoslovljenu izdašnim novčanim sponzorstvima, krasi pomalo estradni karakter (pitanja u intervjuima naginju tipičnoj žutoj štampi), srpska Nagrada održava se zahvaljujući entuzijazmu i upornosti organizatora, usprkos lošim kulturnim i ekonomskim uvjetima. Kontrast je prikazan upravo suprotstavljanjem umjetničinih niskobudžetnih skulpturica i pompoznog predstavljanja svjetski poznatih finalista. Krstićeva je ovim radom također opisala vlastitu situaciju umjetnice suočene sa stalnim egzistencijalnim izazovima, koja prostor slobode izražavanja dovitljivo traži u prozaičnoj svakodnevnici, između nezanimljivih manualnih poslova i čiste radosti spontane kreacije.
Preostalo troje finalista - Aleksandar Dimitrijević, Bojan Radojčić i Saša Tkačenko - predstavilo se radovima lišenima otvorene polemičnosti, koji istražuju neke estetske fenomene i intimni svijet umjetnika. Izdvojit ćemo već etabliranog slikara Dimitrijevića (1977.). On je u izloženom radu "Artefakti" (2012.) ostao u granicama svog prepoznatljivog autorskog svijeta, ispunjenog šarolikim strukturama brojeva i slova, temeljenih na zapisima rezultata kartaških igara i igara na sreću. Međutim, ovaj put nije izložio vlastite slike nastale prema ovim motivima, već je pokazao same izvore svoje inspiracije – gomilicu malih papira iscrtanih i ispisanih preko krajnjih granica, što ih je sakupio od prijatelja pošto su odigrali svoju igru.
Aleksandar Dimitrijević, Artefakti/2011-2012.
Za umjetnika ovi zapisi sadrže autentična svjedočanstva o ljudskoj prirodi, o našoj potrebi za nametanjem, o našoj urođenoj kompetitivnosti, o različitim slojevima komunikacije prisutnima u situacijama nabijenima napetošću. No, ovi zapisi i vizualno su zanimljivi, jer ljudi koji po opredjeljenju nisu umjetnici mogu i nehotice pogoditi neki tijek linije, neku zanimljivu šrafuru ili neku neobičnu kompoziciju koje istreniranom oku mogu otvoriti prozor u cijeli novi svijet. Intrigantno je, također, što se takvi inspirativni ekscesi najčešće nalaze na samom rubu papira, odnosno na rubu podsvijesti, a upravo je to polje koje Dimitrijević svojim crtežima i slikama već godinama dosljedno istražuje.
Saša Tkačenko, Was it worth It?, 2010.
Na kraju, važno je istaknuti kako je ova izložba pokazala da se mlađi srpski umjetnici ne mire s aktualnim kritičnim stanjem kulturne produkcije u svojoj zemlji i ostatku Balkana, niti se žele odati hermetičnosti sadržaja i forme, za što su se, na primjer, opredijelili neki finalisti nagrade "Radoslav Putar". Naprotiv, ovogodišnji finalisti "Mangelosa" svojim su radovima poručili kako nastoje kontinuirano preispitivati vlastite umjetničke pozicije, čak i kada ih otvoreni politički diskurs u umjetnosti pretjerano ne zanima. Premda finalisti nisu uspjeli izbjeći određenu predvidljivost u realizaciji svojih ideja, bilo zbog priklanjanja aktualnim trendovima, bilo zbog vlastite estetske manire, žiri ovogodišnjeg "Mangelosa" svojim je izborom pokazao kako ova etablirana nagrada još uvijek potiče sudionike natječaja na kritičko suočavanje s njima samima, sa samom institucijom nagrade i sa širom društvenom stvarnošću u cjelini.
Bojan Radojčić, The Boy Who Got Drowned in His Tears, 2012.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
