Problematične sitnice (koje predstavu znače)

Criticize This! Christopher Durang “Više od terapije”; režija: Alisa Stojanović; produkcija: Gradsko pozorište Podgorica; premijera: 25. 6. 2010.

Piše: Milena Pejović

Početkom osamdestih godina prošloga vijeka, kada je Christopher Durang pisao ovaj komad, već je bilo neophodno upozoriti da je “život je po svojoj prirodi zastrašujuć, bez ikakvog reda.” Svjestan takve logike funkcionisanja u istoj replici autor obrazlaže kompromisno rješenje u borbi protiv zastrašujuće prirode života: “zato se ljudi i zbližavaju, da bi se, s rukom u ruci, suočavali sa užasima.” Svima nama je poznato i nadasve blisko da je zasigurno jedan od najvećih ušasa sa kojima nas život suočava nesigurnost u ruci koju pružamo i nepovjerenje u ruku koji primamo. Zaslijepljeni iakvim ljudskim strahom Durangovi junaci hrle, u nadi u uspostavljenje nekakvog životnog reda, ka psihoterapeutima, ličnim oglasima, sastancima na slijepo – unaprijed svjesni promašenosti takvih izbora. Internet, brzina življenja, otuđenost i slične boljke našeg doba samo su dodatno zakomplikovale po svojoj prirodi komplikovane emotivne odnose, pa se postavljanje ove urnebesne komedije na večernju scenu Gradskog pozorišta doima krajnje aktuelnim.
Iako je riječ o umjetničkim ostvarenjima, kada se govori o Gradskom pozorištu ne treba gubiti iz vida ni njegovi institucionalnu pozadinu. Naime, ovo pozorište nema svoju zgradu, već živi (možda bi preciznije bilo reći preživljava) kao podstanar na zastarjelim scenama Kulturno informativnog centra “Budo Tomović”. U tako nezavidnim uslovima, kada se se čini da je i lakše i smislenije odustati, članovi ovog malog teatra uspijevaju da na večernjoj sceni za odrasle postave makar jednu predstavu godišnje. Tako je “Više od terapije” predstava koja je označila njihov repertoar za 2010-tu godinu. Unaprijed svjesna ekstremnosti sledećeg iskaza – ispred umjetničkih i estetskih dometa ove predstave, stavljam volju i entuzijazam ljudi koji učestvuju u njenom stvaranju u gotovo nemogućim uslovima, posebno za profesionalno pozorište sa tradicijom dužom od 60 godina. Kada je riječ o toj strani medalje, svaku njihovu radnju u nastojanju da nešto učine za pozorišni život Podgorice unaprijed određujem kao uspjeh vrijedan pomena. Toliko o naličju.

Sada o licu ove predstave. Angažovanje renomirane beogradske rediteljke Alise Stojanović je svim ljudima upućenim u pozorišne prilike unaprijed nametalo velika očekivanja. Kada se tome doda savremenost i aktuelnost drame, koja u svakoj replici vrca od inteligentnog humora, onda se mora u startu istaći da su, nažalost, očekivanja pala u vodu. Režija svoje uporište nalazi u naglašavanju isprepetanosti pozorišta i stvarnosti upotrebom metateatarskih postupaka - glumci u pojedinim situacijama otvoreno daju instrukcije tehničkom vođstvu, većinu replika izgovaraju ne gledajući jedni u druge već uporno i sugestivno gledajući u publiku. Ovaj utisak pojačava scenografija (Darko Nedeljković, asistent scenografa je Smiljka Šeparović) kojom dominiraju ogledala u pozadini dodatno naglašavaji krhtost pozorišne iluzije. Neka rediteljska rješenja kao što je pretjerana upotreba muzike i plesa tamo đe mu nije mjesto, prilikom ključnih dijaloga, skreće pažnju sa izuzetno važnog sloja drame koji se bazira na rasvjetljavanju problema komunikacije savremenog čovjeka. Neakcentovanje prihologije likova već samo upućivanje na njihove spoljašnje reakcije, čini da one gledalacu djeluju krajnje ne promišljeno, zbunjujuće, bez logike ponašanja.

Ovakav utisak dodatno pojačava i nedosljedna glumačka igra, posebno kada je riječ o glavnim akterima komada – neodlučnom biseksualcu Brusu kojeg igra Pavle Ilić i homofobične Prudens koju na sceni oživljava Maja Šarenac. Njihovu igru uglavnom karakteriše nespontanost i neubjedljivost, u nekim trencima i loša artikulacija. Puno bolji utisak ostavili Mladen Nelević i Ivona Čović u ulogama uvrnutih psihoterapeuta kojima je neophodnija terapija od njihovih pacijenata. Nelević kao razvratni zavodnik ubjedljivo je dočarao lik doktora Stjuatra. Ulogu ekcentrične psihijatrice Šarlot, koja posrće preko najjednostavnijih riječi, Čovićka je umjereno i dosljedno oživjela tokom čitavog svog izvođenja. Ako je suditi po reakcijama publike, koja je replike začinjene sa masnim psovkama dočekala sa odobravanjem i smijehom, nameće se utisak da se u tom dijelu pozorište i stvarnost najviše dotiču, pa se upotreba prostih riječi na sceni ispostavila opravdanom. Svaki lik polako, ali sigurno klizi u karikaturu. Moram napomenuti da se karikaturalnost nepromišljeno naglašava u likovima koji su otvorenog gay oprijedelja – Brusovog partnera Boba (Branko Ilić) i konobara Endrjua (Dejan Đonović).

Karikaturalnost nije uočljiva toliko u izvedbi koliko je ona nedvosmisleno evidentna u kostimu (koji potpisuje Jelena Đukanović, asistent kostimografa je Milena Đurđić). Straight likovi imaju moderan, estetski korektno realizovan kostim, dok on kod gay likova on je stereotipno pun štrasa, sjaja, kože, perja i slično.

Ovakve mankavosti problematizuju ne samo kostim kao važan pozorišni segment, već i konačni domet predstave, jer i u umjetnosti postoje one sitnice koje život znače.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.