• Search form

18.01.2020 | 16:06

Profesionalna etika kao vid otpora

Profesionalna etika kao vid otpora

Nezavidna situacija u kulturi i širem društvu u Srbiji, opisana u novom broju časopisa Manek kao stanje anomije – suspenzije društvenih normi, zakona i vrednosti, zahteva obnovu profesionalne etike svake struke, ponovno uspostavljanje i odbranu autonomije javnih ustanova i nove oblike zajedništva u borbi za javni interes, što podrazumeva iniciranje razgovora o problemima i devijacijama i obezbeđivanje njihove veće vidljivosti u široj javnosti. To su neki od neformalnih zaključaka tribine povodom osmog broja Maneka, godišnjeg izdanja Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije, koja je održana 17. januara u Magacinu u Kraljevića Marka uz učešće predstavnika univerziteta, civilnog sektora u kulturi i umetničkih udruženja.

Kao primeri koji ulivaju dozu optimizma u mogućnost odbrane autonomije i zajedničkih napora u promenu opšteg stanja u kulturi, obrazovanju i širem društvu, navedeni su nedavni potezi Univerziteta u Beogradu u vezi sa plagijatom doktorata ministra Siniše Malog, suprotstavljanje izgradnji gondole na Beogradskoj tvrđavi i promena uprave Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS). Istovremeno, u razgovoru u kojem su učestvovali univerzitetski profesori Milena Dragićević Šešić i Milan Popadić, istoričarka umetnosti Milica Pekić u ime NKSS, umetnici Darko Vukić i Danilo Prnjat i urednice Maneka Ana Luković i Slađana Petrović Varagić kao moderatorke, ukazano je i na niz izazova na putu od anomije do autonomije, među kojima je kao jedna od najčešćih, a sve izraženijih prepreka navedena autocenzura.

“Stepen autocenzure veći je nego ikada”, ocenila je profesorka kulturne politike i menadžmenta Milena Dragićević-Šesić, koja u intervjuu za novi Manek govori o (ne)postojećoj kulturnoj politici i načinu upravljanja ustanovama kulture, kao i o ličnoj i profesionalnoj etici u smutnim vremenima, te o aktuelnim pitanjima na Univerzitetu u Beogradu.

Na različite stepene autocenzure u javnim ustanovama kulture govori i iskustvo 35-godišnjeg istrajavanja Teatra Mimart, kao jednog od najstarijih nezavisnih pozorišta u regionu. “Ako je Mimart mogao još početkom 90-ih da bude u Studentskom kulturnom centru, a onda autocenzorskom odlukom uprave, donete iz straha, morao da pređe u Sava centar, pa onda opet da pronađe treći prostor, to nisu bile političke odluke vlasti, jer onda ne bi nigde mogao civilni sektor da opstane, već je reč o maloj odluci nekog malog direktora. Smenjuju se direktori, a dolaze neki sa malo većem stepenim hrabrosti ili sa manjim stepenom autocenzure”, rekla je prof. Šešić, ukazujući da je polje kulture postepeno gubilo proteklih decenija onu vrstu autonomije koju je imalo u socijalističkom samoupravljanju.

Iako je i u socijalizmu postojala poslednja reč Komunističke partije, odnosno ni tada prostora slobode nije bilo, prof. Šešić smatra da je autonomija polja kulture kako-tako funkcionisala, a kao posebno važno ističe to što je, za razliku od danas, profesionalna etika postojala.

Od 90-ih godina na delu je partijska država, a sada se, prema njenim rečima, suočavamo sa većim cezarizmom nego ikada. “Predsednik države pita se čak i za najbanalnija pitanja” u društvu, rekla je ona.

Čak i optimistični primeri okupljanja predstavnika stručne javnosti, poput nedavnog formiranja Mreže akademske solidarnosti i angažovanosti (Akademska masa), pokazuju da postoji visok stepen zaziranja od javnog iznošenja mišljenja. Na osnivačkoj skupštini te inicijative, kako je navela, dominirao je broj profesora u penziji ili pred penzijom – kao da niko osim njih ne sme ništa da kaže. “Jeste to optimistično (formiranje Akademske mase), ali me je malo preseklo… Da li smo do te mere autoritarno društvo da čak i u neformalnom kontekstu čekamo šta će autoriteti – penzioneri da kažu? Gledamo da budemo na pravoj strani, izbegavamo da istrčavamo, da budemo vidljivi…”, rekla je ona.

Akademska masa, inače, priprema peticiju za utvrđivanje etičke odgovornosti urednika javnog servisa, jer smatra da je dužnost univerzitetskih profesora da javno kažu do koje mere je javni servis degradirao program i izneverio funkcije u javnom interesu. Takva situacija, kako je dodala prof. Šešić, nije čudna, ako se imaju u vidu imenovanja na RTS-u, jer je očigledno da su politička. To je ujedno i znak za ceo javni sistem kulture, odnosno zaposlene u tom sektoru da treba da ćute, rekla je prof. Šešić, navodeći da i sama doživljava određene pritiske zbog javnog iznošenja stavova.

“Na nama je svima da se borimo za profesionalnu etiku”, poručila je Milena Dragićević-Šešić, koja smatra da su neslavan odgovor na tendenciju deprofesionalizacije dali i sami profesori, između ostalog i izborom tema naučnih istraživanja koje su podobnije, a izbegavajući one koje bi dale odgovor na aktuelna sporna pitanja. To se posebno odnosi na polje kulturnog nasleđa i naročito urbanizma, pa dolazi do svojevrsnog “prestanka razmišljanja stručnjaka”. S obzirom na ćutanje struke, grad i izgledati onako kako investitor plati, a ne onako kako bi bilo u javnom interesu.

O drastičnom preinačavanju urbanog jezgra Beograda poslednjih godina u Maneku piše profesor muzeologije i heritologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Milan Popadić, ukazujući i na pokušaje preobražaja javne memorije grada. Kao primer, on je naveo izgradnju druge kule Poslovnog centra Ušće - nekada zgrade CK, po kojoj je taj prostor nekada i bio prevashodno poznat. Sada se, kako je dodao, toga više niko ne seća, a Ušće je prepoznatljivo pre svega po tržnom centru.

“Istorija ne može da se promeni, jer je, na sreću, vrlo precizna nauka, ali može da se promeni predstava u javnoj memoriji. Ta borba u javnoj memoriji i ostavljanje tragova po čemu ćemo se nekoga sećati, veoma je aktivno i to je pokušaj, poslednji trzaj da se izmeni predstava o prošlosti – da neko ostane zapamćen na drugi način osim onako kako će inače biti zapamćen u istoriji, što ne može da se promeni”, rekao je Popadić, pominjući i projekat Beograd na vodi i druge primere metamorfoze javnog prostora, uz epidemiju kiča i opštu komercijalizaciju.

Problem komercijalizacije, koja se širi i na oblast obrazovanja, istakla je i  istoričarka umetnosti Milica Pekić iz Kioska – platforme za savremenu umetnost, koja je posebno ukazala i na pitanje nejasne kulturne politike, ali i proaktivnog pristupa u odnosu na probleme.

Milica Pekić i u Maneku piše o nepostojanju strategije razvoja kulture i saglasnosti unutar Vlade Srbije o pravcima kulturnog razvoja, zbog čega nije moguće ni oceniti kulturnu politiku. Dok se nastavljaju v.d. stanja u javnim ustanovama kulture i postavljaju na rukovodeća mesta osobe bez stručnih kvalifikacija, akteri na sceni moraju da nastave borbu za opstanak, ali i za promene zarad javnog interesa.

“Moramo da se borimo, jer ti resursi su naši resursi. Često se postavlja pitanje - kako ste vi nezavisni kada tražite podršku Ministarstva. Pa, to su naše pare - pare poreskih obveznika, a oni imaju obavezu da servisiraju potrebe svih aktera u kulturi, uključuhjući i civilni sektor”, poručila je Milica Pekić, dodajući da bi pravi izlaz iz sadašnje situacije podrazumevao sistemsko rešenje. “Do tada mi moramo da se borimo za javne resurse”, naglasila je ona, konstatujući da na tom putu postoje brojni kompleksni izazovi, te da situacija nije mnogo bolja ni na evropskom nivou, gde su takođe u igri različiti interesi i trend komercijalizacije.

“Kreativnoindustrijski jezik dominira i u poslednjem pozivu fonda Evropske komisije za Zapadni Balkan, pa naravno da će i Vlada Srbije za tim da se povodi”, rekla je ona, ističući da su, s druge strane, moguće različite koalicije i da treba biti uporan. “Neka svako radi svoj posao kako treba i pokušajmo da se razumemo oko zajedničkih interesa”, poručila je Milica Pekić, navodeći kao primer zahtev za minimum 1% budžeta za kulturu, koji je i cilj aktuelne kampanje NKSS i partnera.

Važnost razgovora unutar podeljene kulturne javnosti, opterećene nedostatkom solidarnosti i pesimizmom, naglasila je i prof. Dragićević-Šešić, koja je preporučila i okretanje mikropolitikama, kao što su prostori poput Magacina, neprofitni mediji kao Manek, SEEcult.org i Radio aparat, ili oblici samoorganizovanja, kao što su poslednje promene u ULUS-u.

Umetnik Danilo Prnjat, jedan od aktera nedavnih promena u ULUS-u, rekao je da nije lako objediniti različite tendencije prisutne u članstvu. Nova uprava ULUS-a, kako je dodao, u svojevrsnom je sudaru sa realnošću, s obzirom na mnogobrojne nagomilane probleme, uključujući nedostatak finansijskih sredstava i probleme netransparentnog poslovanja. Tu je i upitna sudbina Umetničkog paviljona “Cvijeta Zuzorić” koji je u vlasništvu gradskih vlasti, ali i Galerije ULUS, koja je u procesu restitucije vraćena prvobitnim vlasnicima i trenutno deluje na osnovu privremenog sporazuma sa njima.

“Jedno je naša zamisao, a drugo je realnost”, konstatovao je Prnjat, dodajući da ULUS mora da aktivnije deluje i na “tržištu” projekata ili kroz srodne zajedničke platforme.

Iako predstoji rešavanje niza problema u procesu reforme ULUS-a, Prnjat je istakao da primer SULUV-a u Novom Sadu pokazuje da je transformacija reprezentativnog umetničkog udruženja moguća.

O promenama u SULUV-u, inače, u Maneku govori Goran Despotovski, i to u dvouglu sa Zoranom Čalijom, donedavno jednim od čelnika ULUS-a.

Manek su finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Fondacija za otvoreno društvo i Fondacija Hajnrih Bel, a može se preuzeti besplatno u elektronskom izdanju sa sajta NKSS.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav