Radije ne bih

CRITICIZE THIS! Herman Melville: Bartleby, pisar (Priča s Wall Streeta); režija: Miloš Lolić; produkcija: Mini-teatar, Ljubljana

Piše: Marija Andrijašević

„Bartleby“, priča Hermana Melvillea napisana u prvome licu i opterećena opisima ustaljene i predvidive svakodnevnice likova u pisarnici, beogradskom se režiseru Milošu Loliću pokazala idealnim predloškom za dekonstrukciju današnjega društvenog i političkog stanja. U predstavi „Bartleby, pisar“, nastaloj u produkciji ljubljanskog Mini-teatra, Lolić je oslanjanjem na režiserski, scenski i glumački minimalizam prikazao svu simboličku moć glavnog lika priče – Bartlebyja, ali i odgovorio na pitanje zašto je upravo Bartleby postao jedan od najvažnijih suvremenih simbola pokreta otpora eksploatacijskom i konzumerističkom društvu.

Priča je jednostavna – vremenski smještena u drugu polovicu 19. st., govori nam o Bartlebyju, tek pridošlom pisaru u odvjetnički ured na Wall Streetu, u kojemu zajedno s njegovim poslodavcem, ujedno i pripovjedačem priče, radi još troje pisara. Ispočetka, Bartlebyjev rad izaziva oduševljenje kod njegova poslodavca. No, s protokom vremena, u pisarnici se počinje događati svojevrsni štrajk u malome: Bartleby posustaje u svojim obavezama, a svaki rad počinje odbijati rečenicom „Radije ne bih“ (izv. eng. „I would prefer not to“). Na kraju svog poslodavca svojim postupcima sili na selidbu pisarnice, a on sam umire u zatvoru.

Lolićeve redateljske intervencije još su jednostavnije – ne samo da je priču zadržao u potpunosti (uz manje korekcije), on je „oživio“ pripovjedača i doveo ga na pozornicu da nam, još jednom, ovaj put uživo iz pisarnice, prilikom sravnjivanja kopije i izvornika (upravo onog posla kojega je Bartleby odbijao raditi!), prepriča/pročita/simulira što se događalo s pisarnicom i Bartlebyjem.

U režiserskom smislu, za Lolića Bartleby postaje mjesto minimalizma koji možemo pročitati kao čin solidarnosti, čin razumijevanja proizašao iz Bartlebyjeve „Radije ne bih“. Ne samo da mi o Bartlebyju kao liku znamo malo, sve su njegove funkcije, i kao lika i kao osobe, svedene na minimum – od govora do ishrane. Pripovjedač priče, s druge strane, izgleda da ne osjeća solidarnost prema Bartlebyju, nego sažaljenje. Sažaljenje proizašlo iz ideološke pozicije koja djeluje na njega kao na pojedinca kojemu sažaljenje jača klasnu pripadnost, a solidarnost je, s druge strane, potpuno dokida. Solidarnost bi nužno značila revalorizaciju vlastitih uvjerenja, i prihvaćanje Bartlebyjevih kao jednako vrijednih i legitimnih. Lolićeva odluka da učini nevidljivim svoju funkciju režisera upravo je čin solidarnosti koji ne staje samo na režiji: glumci Ivan Samobor, Sandi Plavlin i Janez Starina svojim pojavljivanjem na sceni i iščitavanjem Melvilleova teksta rekreiraju, reproduciraju, reanimiraju događanja u pisarnici, minimalizirajući pri tome i glumačke postupke, kao da su potpuno usvojili Bartlebyjevu uzrečicu „Radije ne bih“.

Pisanje u pisarnicama svodi se na reprodukciju, kopiranje, prevođenje u svim oblicima. Pisarnica postaje mjesto u kojemu se ideologija proizvodi, ali i u kojemu se nedvojbeno reprezentira kroz hijerarhijske odnose nadređenog (pripovjedača) i pisara (likova u priči). Bartlebyjevo odbijanje da radi svoj posao sravnjivanja teksta ne narušava te odnose, dapače, čini ih jasnima i vidljivima, razotkriva njihovu (ideološku) strukturu. Njegov otpor ne narušava ritam priče, ali ni ritam predstave koji započinje ulaskom Samobora na scenu, sjedanjem za pisarski/pripovjedački stol i reproduciranjem glazbe sa kazetofona, reproduciranje koje možemo iščitati kao posvetu Benjaminovoj „auri“. A glazba, primijetit ćemo, podsjeća na Melvilleov opis Bartlebyjeva glasa (u eng. izvorniku „a flute-like tone“) i možda joj je upravo to i svrha. Njen je ritam gradacijski i na pozornicu izvodi i Pavlina i Starinu kao drugog, tj. trećeg pisara/pripovjedača.

Međutim, pitanje otpora koje se kroz Bartlebyja povlači kao ono koje čini vidljivim odnos onoga koji eksploatira i onoga koji biva eksploatiran nema jednoznačan odgovor. Otpor ne pripada izričito i isključivo Bartlebyju. On se, kao mehanizam očuvanja principa i vjere u njih, javlja i kod pripovjedača.

Bartlebyjev je otpor pasivan, a pripovjedačev, prema vrijednostima koje Bartleby reprezentira, itekako aktivan. Bartlebyjev otpor dovodi u sumnju postojeće „stanje stvari“, pripovjedačev jača njegov odnos prema svijetu na kojega je naviknut, jača njegovu klasnu svijest i pripadnost. Bartleby je za njega „ekscentrik“ koji zahtijeva „sažaljenje“ jer „ne čita, ne jede, gleda kroz prozor u zazidani zid, ne šeta, ne govori tko i odakle je došao“, ima „organsku/urođenu“ bolest koja pripovjedaču dozvoljava da Bartlebyjev otpor proglasi uzrokom nečeg unutarnjeg, poremećenog, partikularnog, nečeg što ne funkcionira izvana. A Bartleby upravo inzistira na tome da nije poseban (eng. izvornik „I am not particular“ prevedeno: „Nisam izbirljiv“ (u radu) i „Nisam poseban“ (ima nas još ovakvih). Bartleby svojim ponašanjem nagovještava postojanje klase koja svojim vrijednostima i stavovima stoji u opoziciji pripovjedačevim, ili njima uz bok.

Tamo gdje je Bartlebyjev otpor značajniji od pripovjedačeva upravo je Bartlebyjeva osoba o kojoj doznajemo preko (pristranog) pripovjedača, dijela ideološke strukture kojoj je individua nevidljiva i koja može voditi dijalog tek u terminima „vlasništva, stanarine i poreza“. Bartlebyjeva osoba i povijest skriveni su iza pripovjedačkog/ideološkog paravana kojega Lolić povlači s pozornice, sučeljavajući gledatelje s vlastitom individualnošću, tjerajući ih da izađu iz kolektiva i da se zamisle nad svijetom koji je unaprijed zadan, s kazalištem koje je unaprijed zadano, sa pričom koja je unaprijed zadana. Lolić upravo tim dokidanjem paravana u pitanje dovodi društvene sile koje (trans)formiraju društvo stavljajući sve nas na jedno mjesto, u istu poziciju, iz koje ne možemo nego postaviti pitanje: što se događa? čemu otpor? tko se odupire? zašto? kojim sredstvima?

*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.