re.act.feminism #2
CRITICIZE THIS! re.act.feminism #2, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 5. 5-26. 5. 2012.
Piše: Slađana Golijanin
Koje je danas mjesto feminističke umjetnosti unutar kritičkih umjetničkih praksi i da li je potrebno re-aktualiziranje feminističke paradigme? Afirmativan odgovor nudi re.act.feminism #2, projekat arhiviranja video radova umjetnica, čiji je sadržaj dostupan i na stranici reactfeminism.org, a koji od 2011. do 2013. „putuje“ različitim gradovima Evrope u formi izložbe. Projekat sadrži preko 200 videa, fotografija i druge dokumentacije performansa. Uključuje značajne radove umjetnica s akcentom na rodne, feminističke i queer teme, koji su nastajali u periodu od 60-ih godina prošlog vijeka do danas. U kontekstu pomenutog tematskog okvira, objedinjeni su radovi iz gotovo cijelog svijeta. Osim tema, zajedničko selektiranim radovima je proširivanje perspektive izvan kanona poznatog u korist demonstriranja raznovrsnosti i kompleksnosti feminističkih performativnih strategija. Propituje se i savremeni položaj djela s aspekta novih istraživanja, radionica, predavanja i razgovora kao pratećih događaja arhiva. Njegov posve multimedijalni karakter objedinjuje i stavlja navedene sadržaje u kontekst ponovnog interpretiranja i kritičkog promišljanja, „izvlačeći“ ih iz mogućeg vrtloga zaborava. Akcenti su pritom stavljeni na propitivanje i re-interpretiranje uloge žene i značenja ženskog tijela u kulturi Zapada i Istoka, relociranje ženskih poslova iz intimnog prostora u javni, kao i položaj žene u političkom miljeu države.
Arhiv re.act.feminism #2 organiziran je u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu u periodu od 5. do 26. maja tekuće godine. Sam način izlaganja radova veoma je specifičan. Naime, radi se o galerijskoj videoteci, koja nudi umjetničke radove klasificirane kao arhivska građa. U arhivu djela umjetnica, među kojima su Ana Mendieta, Anne Bean, Valie Export, Suzanne Lacy i Yoko Ono, nalaze se i radovi onih s područja bivše Jugoslavije, pa su gledatelji mogli odgledati zapise performansa umjetnica među kojima su Marina Abramović, Tanja Ostojić, Sanja Iveković, Maja Bajević i Milica Tomić.
Problematiziranje položaja žene u društvu i ženskog tijela zastupljeno je u djelima Marine Abramović, Tanje Ostojić i Sanje Iveković. Ironičnim i iritirajućim tonom Marina Abramović u dobro poznatom performansu Art must be beautiful, artist must be beautiful (1975.) tematizira pitanje u kontekstu položaja autora ženskog spola u zapadnoj kulturi. U krupnom planu, umjetnica neprestano češlja svoju kosu metalnim češljevima u objema rukama, a prilikom toga ponavlja rečenicu iz naslova rada, mijenjajući svoja raspoloženja. Šokovi prilikom samozadavanja bolova čupanjem kose metalnim spravama odražavaju se na intenzitet izgovaranja pomenute sentence, pa time potcrtava težinu bremena koju nose savremene umjetnice u tada još uvijek dominantno muškocentričnom (umjetničkom) svijetu. Propitivanje uloge žene u umjetničkom svijetu tematizira i Tanja Ostojić u performansu I'll Be Your Angel (2001-2002.), u kojem zauzima ulogu anđela čuvara kuratora Haralda Szeemanna tokom otvaranja 49. Venecijanskog bijenala. Povodom ovog rada, umjetnica napominje kako se spekulacije moralnih načela i strategije umjetničkog svijeta samo razvlače unedogled. Ona ciničnim osmijehom, provokacijom i ironijom kao subverzivnim strategijama negira ekskluzivne (prijetvorne) mehanizme hijerarhije unutar umjetničkog miljea. Ispitivanje slike žene u totalitarnom društvu, posebno u Jugoslaviji, u periodu njenog svođenja na industrijalizirani, reklamni objekat, vrši Sanja Iveković video radovima Instrukcije br 1 (1976.) i Make Up - Make Down (1976.). Koristi svoje tijelo kako bi pokazala načine na koje masovno posredovane slike i normativni kodovi ponašanja utječu na naš svakodnevni život. U prvom performansu inkom crta strjelice po konturama svog lica, koje će potom izbrisati i razmrljati prstima. Negira izvornu ljepotu lica i reducira je na ružne mrlje. U drugom radu umjetnica nanosi na lice kozmetičke preparate (puder, korektor, maskaru, olovku za oči i ruž), prilikom čega su joj prikazane samo ruke, ne i lice koje šminka (uljepšava). Ne vidi se ni proces ni rezultat, ali kamera svjedoči intimnom ženskom ritualu šminkanja. Ivekovićeva ukazuje na pitanja konstrukcije ženstvenosti i identiteta u njihovom komercijalnom, propagandnom oglašavanju, u reklamama, magazinima i filmovima.
Refleksija na društvo s akcentom na njegov odnos prema ženi, prisutna je u radovima Maje Bajević i Milice Tomić. Maja Bajević radovima Woman at Work - Under Construction (Trilogy) (1999.) i Woman at Work - Washing up (Trilogy) (2001.) tematizira pitanje ženskih poslova, postavljajući ih na neprimjerene lokacije. U prvom videu izmješta ženski posao (vezenje) u javni prostor, na skele Nacionalne galerije u Sarajevu, koja je upravo bila u fazi renoviranja od ratnih posljedica. Umjetnica i pet žena iz Srebrenice vezu simbole profanog života (labud, cvijet, čajnik, šare ćilima) na skelama zgrade, te na taj način direktno stavljaju ženski posao u ravan s muškim poslovima, tačnije popravkama i renoviranjima oštećene konstrukcije zgrade. U drugom videu Maja Bajević u Turskom kupatilu, ponovo u kolektivnom činu s dvije Srebreničanke, pere i vješa na štrik platna s parolama s Titovim potpisom, dok u pozadini ide iritantno ponavljanje poznate nabrajalice „Tika taka, bija baja buf“, uz koju se povremeno čuju vjerske pjesme. Slogani karakteristični za predsjednika bivše Jugoslavije postaju sve teže čitljivi zbog konstantnog pranja i četkanja, te umjetnica simboličkim činom ukazuje na istrošenost ideje. Utrnulost društva i nereagiranje na eksces, odnosno ženu koja u mirnodobsko vrijeme šeta naoružana gradom, dok niko od građana na to ne obraća pažnju, sugerira Milica Tomić u performansu One day, instead of one night, a burst of machine - gun fire will flash if light cannot come otherwise (2009.). S puškom u ruci, ona šeta različitim lokacijama u Beogradu, koja su simbolički vezana za borbe partizana u Drugom svjetskom ratu, tokom čega niko od prolaznika ne reagira. U pozadini se čuju intervjui s partizanima, koje je obavila 2003. godine. Umjetnica ovim performansom zauzima aktivnu poziciju i zapravo želi ispitati do koje je mjere današnje društvo pasivno i paralizirano, nespremno na bilo kakvu akciju ili reakciju, ili, kako sama kaže, prezentira čin „uzimanja vlastite sudbine u vlastite ruke.“
Umjetnice s područja bivše Jugoslavije su svojim performansima, kroz različite pristupe savremenim i historijskim društvenim i umjetničkim pitanjima i problemima, postavile pred posjetitelje sadržaje koji zahtijevaju kritičko promišljanje. Problematiziranjem položaja žene i ženske umjetnosti u raznim vremenskim periodima i u odnosu na društvo, one veoma vješto, prodorno i ponekad čak drsko pozivaju gledatelje na preispitivanje vlastite pozicije i okruženja. Njihova djela potvrđuju da feministička umjetnost nije mrtva i da i danas zauzima bitno mjesto u društvenom sistemu. Zbog toga je cjelokupni arhiv ovih djela projekat od neprocjenjive važnosti i samo ostaje da se nadamo njegovom još većem širenju.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
