Sramota za pamćenje
Predstavnici Narodnog pozorišta u Beogradu, Udruženja dramskih umetnika Srbije i Ministarstva kulture i informisanja Srbije, položili su 4. februara vence na spomen-ploču glumcu Draganu Maksi Maksimoviću na Zelenom vencu, povodom 13 godina od smrti tog značajnog glumca koji je podlegao povredama koje mu je nanela grupa huligana.
Na sramotni napad na Maksimovića i potrebu da se taj čin mržnje ne zaboravi podsetili su v.d. upravnika Narodnog pozorišta Dejan Savić i predsednik UDUS-a Vojislav Brajović, koji su sa državnim sekretarom Ministarstva kulture Dejanom Ristićem položili vence na spomen-ploču na zidu pored nekadašnjeg restorana “Beli grad”, gde je Maksimovića brutalno pretukla grupa desnih ekstremista 18. novembra 2000. godine, misleći da je Rom.
“Iako je ljudskoj prirodi svojstveno da se trudi da zaboravi one ružne i neprijatne stvari, neke od njih, ipak, teško mogu da padnu u zaborav. Jedan ovakav strašan razlog, koji je Maksu koštao života, svakako ne smemo nikad da zaboravimo, između ostalog, i zbog toga da se takav bezumni i ludački čin nikad više ne bi ponovio”, poručio je Savić kod spomen-ploče koja je postavljena 2006. godine, na inicijativu reditelja Gorana Markovića.
Predsednik UDUS-a Voja Brajović, glumac i bivši ministar kulture, konstatovao je sa žaljenjem da nije trenutak za radosno prisećanje na sjajnog glumca koji ni jednom ulogom nije ostavljao publiku ravnodušnom.
“Ja ovaj trenutak doživljavam kao trenutak velike sramote koja se desila ovom gradu, koja se desila u ovom društvu. Ljudi inspirisani osionošću i mržnjom učinili su ovo delo koje je, nažalost, bilo delo koje je koštalo života našeg Maksu i koje može da košta svakog prema kome je ta satanistička mržnja uperena. Žalim sve njegove rane koje su ga koštale života i sa neverovatnom ljubavlju gledam svaki njegov trenutak koji je ostao zabeležen u našim sećanjima”, rekao je Brajović, saopštilo je Narodno pozorište.
Uz Gorana Markovića, koji je pre osam godina inicirao postavljanje spomen-ploče Maksimoviću, obeležavanju 13-godišnjice smrti tog velikog glumca prisustvovali su i v.d. direktora Drame Narodnog pozorišta Spasoje Ž. Milovanović, glumci Tihomir Stanić, Dimitrije Ilić i Željka Bašić, pozorišni producent Milovan Zdravković...
Spomen-ploča Maksimoviću nalazi se na zidu koji je, na žalost, prepun grafita i drugih poruka.
Maksimović je preminuo u bolnici od povreda zadobijenih u napadu grupe skinheda, a njegova smrt gotovo da nije zabeležena u medijima, niti je bilo ikakvih reakcija.
Pretučen je naočigled prolaznika, a prema navodima njegovih prijatelja, koji su ga posećivali u bolnici, pretukla ga je grupa navijača Rada, revoltirana zbog gubitka meča sa Obilićem.
Maksimović je rođen 7. februara 1949. godine u Podujevu, a ostvario je više od 60 uloga u pozorištu, na filmu i televiziji.
U Narodnom pozorištu u Beogradu debitovao je 1971. godine ulogom Vojnika u predstavi "Majka Hrabrost i njena deca".
Tokom tri decenije, na sceni matičnog teatra ostvario je veoma zapažene role u predstavama "Sarajevski atentat", “Mandragola", "Britanik", "Lenjin, Staljin, Trocki", "Kosovska hronika", "Ribarske svađe", "Poslednja potera za zlatom", "Kraj partije", "Mesec dana na selu", "Suđenje gospođi Bovari", "Dugo putovanje u noć", "Maksim Crnojević"...
Glumio je u filmovima "Petrijin venac", "Šmeker", "Vreme čuda", “Poslednji krug u Monci”, “Rane”, "Pad Italije", "Nož", "Mi nismo anđeli", “Crni bombarder”, “Stršljen”, "Lepa sela, lepo gore"... kao i u TV serijama "Otpisani", "Duvanski put", "Priče iz majstorske radionice", "Četrdeset osma - Zavera i izdaja", "Otvorena vrata", "Gore dole"...
Prema rečima reditelja Arsenija Jovanovića, koji je na scenu Krug 101 Narodnog pozorišta postavio svojevremeno predstavu “Sarajevski atentat”, to je bio jedan od prvih javnih nastupa Maksimovića i drugih mladih glumaca iz njegove klase, među kojima su bili i Miki Manojlović, Goran Sultanović…
Kako je rekao Jovanović za SEEcult.org, iz “Makse je nešto toliko snažno zračilo” da su ga “ljudi pitali odakle je taj mladić i da li je uopšte glumac, jer je delovao kao neki čudesni naturščik”.
Jovanović je snimio 1972. godine i istoimeni film, u kojem je takođe igrao Maksimović, koji je, dok još nije bio afirmisan, dobio i naslovnu ulogu u Jovanovićevoj TV dokumentarnoj drami ”Zašto je pucao Alija Alijagić”.
Maksimović je bio i jedan omiljenih glumaca slavnog Pitera Bruka, koji ga je iz Pariza pozvao da igra naslovnu ulogu Gurđijeva u filmu “Susreti sa izuzetnim ljudima” (Meetings with Remarkable Men) iz 1979.
Prema rečima Jovanovića, šest meseci trajala je Maksimovićeva obuka u Parizu pre nego što je počelo snimanje. Jovanoviće se prisetio i da je prethodno, u vreme kastinga za film, dao jednu Maksimovićevu sliku Bojani Makavejev, i ne sluteći da će biti dovoljna Bruku da ga angažuje, i to za glavnu ulogu.
*Foto: Narodno pozorište
(SEEcult.org)