U traganju za izgubljenim identitetom
Esej o radovima Šejle Kamerić, Maje Bajević i Nebojše Šerića Shobe - CRITICIZE THIS!
UVOD
Tema eseja jeste kompariranje i analiziranje radova Šejle Kamerić (1976), Maje Bajević (1967) i Nebojše Šerića Shobe (1968), s akcentom na djela koja se referiraju na rat u Sarajevu (1992–1995). Ključni momenti kojima se oni bave jesu imigracije, destabiliziranje nacionalnog identiteta, život u egzilu, nasilje nad civilima i strah koji je u vrijeme opsade Sarajeva za njegove stanovnike prerastao u nepobitnu činjenicu i sastavni dio svakodnevnice. Značajno je ispitati u kojoj mjeri je ovakva „izmještena normalnost“, koja je uznemirila međunarodnu javnost, utjecala na uvjete u kojima je umjetnicima te generacije otvoren put ka internacionalnoj sceni.
Generaciji umjetnika koji su stasali u ratu, upravo on je značio lični podsticaj za dalje stvaranje i njegovo umjetničko oblikovanje, a potom, kao takav, u njihovim djelima prepoznat širom svijeta i izmješten iz lokalnog u svjetski kontekst. Međutim, u radovima navedenih umjetnika nema mjesta patetici koja „izvire“ iz ratnih situacija, ali svakako da empatiji, direktnom uključivanju posmatrača u poruke koje šalju svojim djelima, a koje se tiču prevazilaženja i premoštavanja ratnih iskustava, ocrtavajući i predstavljajući ista.
U TRAGANJU ZA IZGUBLJENIM IDENTITETOM
Godine 1993., druge godine opsade Sarajeva, djevojčica od 17 godina, Šejla Kamerić, zabilježena je na crno-bijeloj fotografiji Milomira Kovačevića – Strašnog Shadow of Me u vidu sjenke na ulici. Njena sjenka je prikazana u okviru otvorenih vrata, na pragu, na razmeđu unutrašnjeg i vanjskog. Te godine joj je ubijen otac. Da je zaista bila na prekretnici između intimnog i javnog, pokazat će se u njenom umjetničkom angažmanu. Nikada se tokom svog rada nije odvojila od glavne niti koja je obilježila, prije svega, njen lični „kutak“, od rata u njenom rodnom gradu koji ju je obojio traumatičnim iskustvom.
Godine 2003. Šejla Kamerić u saradnji s fotografom Tarikom Samarahom stvara djelo Bosnian Girl, crno-bijeli plakat koji prikazuje njen lik preko kojeg se nalazi natpis „No teeth...? A mustache...? Smel like shit...? Bosnian Girl!“, koji je tokom rata (1994/1995) ispisao nepoznati holandski vojnik UNPROFOR-a na jednoj baraci u Srebrenici. Preuzimajući ulogu bilo koje bosanske djevojke, Šejla prevazilazi lokalne okvire, te ovaj rad postaje sinonim za umjetničku klimu u jugoistočnoj Evropi. To potvrđuje i sama umjetnica, koja je 2010. godine u intervjuu za tportal.hr izjavila kako je Bosnian Girl postala univerzalna priča. Rad je „probio“ granice BiH, te je u vidu razglednica, postera i plakata zaživio kao javni izložak na ulicama gradova poput Berlina, Leipziga, Frankfurta, Graza. Ovim radom umjetnica kreće u potragu novog identiteta, oslobođenog „nesigurnosti u sebe“, a posebno nesigurnosti u ophođenju prema Drugima, te upućuje i na mogućnost ponovnog uspostavljanja multikulturalnosti, inkorporirajući grafit u svoje tijelo i prezentirajući, tako, bosansku djevojku kao svojevrsni kontradiktorni spoj ličnog (tijela) i univerzalnog (grafita).
Propitivanje Jastva i Drugosti u kontekstu opsade Sarajeva, Šejla Kamerić prezentira i u međusobno komparirajućim video radovima Here i American Dream (2000). U njima problematizira posljedice rata poput izopćenosti iz društva i života u egzilu, preispituje uspomene, mogućnost njihovog rekonstruiranja iz vlastite pozicije. Prvi rad predstavlja dio programa lokalne TV stanice Sarajeva, koji prikazuje njegove građane u pokretu, u središnjem dijelu grada - Skenderiji. Ovaj segment programske matrice nije snimljen TV kamerom, nego nadzornom kamerom koja je dio sigurnosnog sistema stanice. Ljudi su u žurbi i strahu od kamere dok prelaze ulicu, znajući da su nadgledani od strane Velikog Drugog. American Dream prezentira srećnu porodicu koja je izbjegla u Washington. Smještena je u veliku kuću i situirana. Ipak, odaje glumljenje spontanosti i „žal“ za starim životom, svakom sentencom koju njeni članovi izgovaraju u odbranu novog okruženja. Ponovo se ukazuje veza s umjetničinim ličnim životom. I ona je izbjegla iz svog matičnog okruženja. Jedno vrijeme je boravila upravo u Americi, trenutno je u Berlinu. Autorica tematizira izmještenost iz prostora, odbacivanje iz starog okruženja, nemogućnost izbora. Jedino što preostaje je prikloniti se novim, nametnutim okvirima života, ne pripadajući više toliko sebi, koliko Drugom. Novinar Nebojša Jovanović u tekstu „Šejla Kamerić, ili ispunjavanje neispunjivog“ ukazuje na to da se migranti iz BiH plaše da budu zaboravljeni. U pokušaju da ubijede Velikog Drugog da još uvijek postoje „u našim srcima“, oni nesvjesno otkrivaju suprotnu poruku, potrebu da sačuvaju mjesto u srcu Drugog.
Dobro je razmotriti na koji način se prema ratnom Sarajevu odnosi najnoviji rad ove umjetnice i koliko je on, s vremenske distance od gotovo 20 godina, zadržao mogućnost rekonstruiranja ratne priče. Riječ je o filmu 1395 dana bez crvene (2011). (Umjetnik Anri Sala, s kojim je započela projekat, je napravio svoju verziju tog istog filma.) Šejlin film traje šezdeset minuta, a glavnu ulogu tumači španska glumica Maribel Verdu, koja je neka vrsta alter-ega umjetnice, žena koja sa strahom hoda po napuštenom gradu (Sarajevu), učestvujući u nekoj nevidljivoj i nečujnoj drami, koja se, ipak, osjeća prisutnom. Naziv filma referira tačan broj dana koliko je trajala opsada, ali i upozorenje građanima Sarajeva tokom rata da ne nose upečatljive boje, poput npr. crvene, kako ne bi privukli pažnju snajperista. Ni ovim radom Šejla Kamerić ne izražava patetiku; i u njemu ističe momenat lične tragedije, ali, bitnije, ovim djelom izražava nešto što ju je kao umjetnicu počelo ticati. Budući da je njena umjetnost, između ostalog, društveno angažirana, potcrtava današnje osiromašenje odnosa, alijenaciju, te politički i emotivni cinizam. Povodom filma autorica u intervjuu za TV1 naglašava kako španska glumica hoda ulicama Sarajeva upravo na onaj način na koji su hodale Sarajlije tokom opsade, što je podrazumijevalo pretrčavanje raskrsnica, suočavanje sa strahom od snajpera.
Imajući u vidu ovo umjetničino objašnjenje vlastitog rada, može se povući paralela s fotografijom Milomira Kovačevića – Strašnog Shadow of Me i reći da je Šejla Kamerić kao 17-godišnja djevojčica koja je na raskrsnici između privatnog i javnog zapravo Maribel Verdu koja hoda raskrsnicama praznog grada. Za razliku od 17-godišnje djevojčice zatečene u ratu, ona sada može izaći u javni prostor i predstaviti borbu za mir kroz svoje radove. To već 20 godina čini uspješno, izlažući u državama kao što su Japan, Austrija i Njemačka. Početkom februara 2011. godine u Bruxellesu je primila i uglednu nagradu Evropske fondacije za kulturu, koja nosi ime holandske princeze, u čemu ima određene simbolike, ako se vratimo na plakat Bosnian Girl. Njenom umjetničkom uspjehu vrata je otvorio upravo ovaj rad, koji, kao što je analizirano, sadrži pogrdan natpis anonimnog holandskog vojnika na jednoj baraci u Srebrenici.
Umjetnica koja, također, pripada onoj generaciji kojoj su najvažnije stvaralačke godine bile obilježene ratnom tragedijom i opsadom rodnog grada, jeste Maja Bajević. Kao i Šejli, i Maji će rat u Sarajevu postati neumitno jezgro umjetničkog rada, ali i motivacija da se neke stvari prebrode putem njihovog umjetničkog oblikovanja i transformiranja. Radove je izlagala na izložbama reprezentativnih manifestacija, kao što je prvi BiH paviljon na 50. Venecijanskom bijenalu, te na grupnim izložbama, poput one pod nazivom Blood & Honey. Interakcija privatnog i javnog, kao i preispitivanje vlastitog iskustva i identiteta, te pozicioniranje sebe kao društvenog bića u novonastalom društvenom kontekstu odredit će smjernice njene umjetničke aktivnosti.
Među lokalnim socio-političkim događajima koji posjeduju globalne implikacije je i opsada Sarajeva. U slučaju Maje Bajević, kao i u slučaju Šejle Kamerić, ovo je i intimno proživljeni događaj. Tokom rata je bila na postdiplomskom studiju u Parizu, te iako nije bila fizički prisutna, preživljavala je opsadu rodnog grada na psihološkoj razini. Temeljni elementi njenog identiteta i osnovno obrazovanje u polju savremene umjetnosti desili su se tu. Povratkom u Sarajevo njen rad dobija novu socijalnu, političku i psihološku dimenziju. Postratna sredina, tako, postaje važan izvor posrednih i neposrednih refleksija umjetničkog djelovanja. Iskustvo života u dijaspori, prinudni nomadizam, individualne i kolektivne sudbine ljudi, nameću propitivanje identiteta u njenim radovima. Njen povratak i doprinos savremenoj umjetnosti glavnog grada BiH dogodio se, prije svega, izložbom Home Again (2006), realiziranoj u Umjetničkoj galeriji BiH. Kustosice izložbe su Maja Bobar, kustosica Umjetničke galerije BiH, i Asja Mandić, kustosica Ars Aevi. Maja je izložene radove odredila kao snažno vezane za Sarajevo, za svoje porijeklo i iskustvo doma nasuprot globalističkom iskustvu svijeta u kojem se kao umjetnica prepoznaje. Dajući izložbi intimni naziv Home Again, ona se u Sarajevu opredjeljuje govoriti o važnosti sopstvenog određenja prema mjestu kojem najviše pripada i koje se u konačnoj instanci prepoznaje kao dom.
U tom kontekstu posebno je značajan rad Dressed Up, a predstavlja haljinu kao rezultat istoimenog performansa koji je izvela 1999. godine u Galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu. Tokom performansa umjetnica reže tkaninu na kojoj je odštampana mapa bivše Jugoslavije u sebi prilagođen kroj, te od nje mašinom šije haljinu. Novouspostavljene granice između novonastalih država bivše Jugoslavije ne znače ovdje samo teritorijalno rascjepkavanje, nego, važnije, raskol identiteta umjetnice. Šijući od mape s granicama haljinu koja pristaje njenom tijelu, jasno signalizira da je raspuknuće prisutno i u njoj. Spaja privatno s javnim i, poput Šejle Kamerić, kritički problematizira društvo. U vezi s ovim djelom Maja Bajević je izjavila: „Tragedija kao rat i dezintegracija zemlje obično su viđeni kao politička stvar. Zapravo, oni su lični, intimni događaji naših života koje nosimo kao haljinu”.
Jedan od najbitnijih radova ove autorice u govoru o premoštavanju sarajevske tragedije zarad njenog smještanja u šire društvene okvire, jeste performans Women at Work (1999), realiziran na izložbi Under Construction u organizaciji Centra za savremenu umjetnost Sarajevo. Pet izbjeglica iz Srebrenice (Fadila Efendić, Zlatija Efendić, Munira Mandžić, Amira Tihić, Hatidža Verlašević) zajedno s umjetnicom pet dana vezu motive profanog bosanskog života (labud, cvijet, šare ćilima, čajnik) na skeli Umjetničke galerije BiH. O značaju ovog umjetničkog projekta, koji se sastoji od tri dijela, piše kustosica Asja Mandić, napominjući kako se Maja Bajević, koristeći javni prostor, suočava s tragičnom sudbinom individue - prognane žene, izložene i prepuštene političkim igrama i manipulaciji; žene koja je s gubitkom najmilijih i gubitkom doma izgubila smisao života. Vez, šivanje i tkanje, tipično ženske aktivnosti, vezane za intimno okruženje vlastitog doma, u izbjeglištvu više ne predstavljaju zadovoljstvo, nego način preživljavanja.
Saradnja sa ženama iz Srebrenice nastavljena je u još dva performansa, predstavljenim pod nazivima Women at Work - The Observers, u Chatau Voltaire u Francuskoj (2000), i Women at Work - Washing Up (2001) u Istanbulu. Zadržat ćemo se na ovom trećem. Dvije Srebreničanke i umjetnica u istanbulskom hamamu peru platna na kojima su ispisane Titove parole, među kojima je i “Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremamo se kao da će sutra biti rat”. Četvorodnevnim četkanjem i umakanjem tkanina u vodu, na kraju performansa parole postaju „iskrzane“ i nečitljive. Autorica propituje raspad bivše Jugoslavije, ironično aludirajući na to da od nje i manifesta na kojima je građena dugi niz godina, nije ostalo ništa.
Ovakvo postmodernističko, gotovo narativno ostvarivanje veze između intimne tragedije i javnog prostora, ponovo ima za cilj izlazak iz subjektivnog i posmatranje lične tragedije kao one koja se može desiti svakome i svugdje na svijetu. Može se povući paralela s djelom Šejle Kamerić Bosnian Girl, kojim ona, također, kao što smo već vidjeli, lokalnu tragediju vezanu za grad Srebrenicu locira izvan granica ovog mjesta, a potom i izvan okvira BiH. I Majin performans Women at Work postaje univerzalan. Kulturna i umjetnička institucija oštećena uslijed ratnih dešavanja, kakva je Umjetnička galerija BiH, i gubitak članova porodice i familije, lična priča pet žena iz Srebrenice, postaju spojeni u umjetničkoj misiji pokazivanja da se ovakvi narativi zbivaju širom svijeta i ovakvi genocidi i tragedije događaju na svjetskom planu. Autorica lišava ovaj događaj ličnog pečata i u svom umjetničkom činu ga postavlja u ravan s univerzalnim egzistencijalističkim problemima. Identitet individue tako razmatra u sklopu šireg društveno-kulturnog identiteta.
Maja Bajević je rat u BiH pratila s distance, iz Pariza, te je tema odsustva (fizičkog) u srži njene umjetnosti. Većina njenih radova se odnosi na subjektivne praznine, udaljenosti, razdvojenosti i mogućnosti gubitka. Oni se tiču odsutnih „prostora“, onih koji su možda postojali kao stvarni domovi ili zavičaji, kakvo je za nju Sarajevo. Stav umjetnice o ratu kao o onom koji često ne proizvodi suosjećanje kod onih koji nisu direktno pogođeni njim, a među takvima je i sama, otvara nam polje za interpretaciju njenih djela kao onih kroz koje i u tom smislu pokušava kritikovati stvari na društvenom planu. I u ovom segmentu se osjeti sličnost sa Šejlinim radovima. Njen film 1395 dana bez crvene poziva na nadvladavanje ravnodušnosti prema tuđoj tragediji; isto čini i Maja radovima koji su interpretirani. Pokazujući da takva vrsta događaja nije određena i predviđena za samo jednu zajednicu, nego da može zadesiti sva okruženja, i Šejla i Maja otkrivaju novi kut sagledavanja nemilog događaja. Možda on i nije bio toliko grozan, ali, kako ćemo to znati s ove vremenske distance? S tačke gledišta onih koji u njemu nisu ratovali ili učestvovali na bilo koji način? Kako bi se što istinitije rekonstruirao ovaj događaj, dobro je imati internacionalno priznate umjetnike, poput Maje, Šejle i, vidjećemo sada, Nebojše Šerića Shobe, koji umjetničkim putem prezentiraju različite segmente „ratnog života“, jer su ga oni doista živjeli. Šejla Kamerić tako što je bila zatočena u gradu kao tinejdžerka, Maja Bajević na način psihološkog preživljavanja i posmatranja s nametnute distance onoga što se u njemu dešava i Nebojša Šerić Shoba sasvim direktno, na frontu. Prikovani za rodno tlo koje se polako počelo urušavati, da bi spasili svoju buduću, tek započetu umjetničku karijeru od isto tako mogućeg nazadovanja, nakon rata se premještaju u sredine koje im i s fizičke i vremenske distance omogućavaju uspješno umjetničko reflektiranje opsade. Stoga je dobro vidjeti kako se ratna tematika odrazila na djela Nebojše Šerića Shobe, umjetnika koji se na frontu borio za oslobođenje rodnog grada pod opsadom, te kako je on izgradio uspješnu međunarodnu karijeru radovima proizišlim iz ličnog ratnog iskustva.
Shoba u svojim djelima spaja sadržaje iz raznih historijskih, političkih i društvenih konteksta i preko njih uspostavlja neuobičajene paralelne priče i veze. Kritikuje i komentira politički i društveni milje poslijeratne BiH, povezujući bolna socijalna pitanja s ličnim iskustvima. Osjećajući da se njegovi umjetnički stavovi ne poklapaju s umjetničkim stavovima mnogih sarajevskih umjetnika, odlučio je otići negdje gdje neće biti sputan. Seli se prvo u Amsterdam, a potom u New York City, u kojem i danas živi i radi. Danas je ovaj umjetnik svjetski priznat. Radove je izlagao i izlaže u muzejima i galerijama širom svijeta, uključujući Musse d'Art Moderne de la Ville u Paris-u, 50. Venecijansko bijenale (2003) (Venice, Italy) i MASS MoCA (North Adams, SAD).
Prve inicijative umjetničkog angažmana Nebojše Šerića Shobe odredile su, kao i kod Šejle i Maje, nametnute životne okolnosti. Za razliku od njih, međutim, njegove okolnosti su obilježene borbom za život u opkoljenom gradu, iskustvom vojnika na prvoj liniji, osjećajem odbačenosti i izolacije i konstantno prisutnim strahom od smrti. U intervjuu napravljenom povodom teme ovog eseja, umjetnik s tim u vezi naglašava da je rat promijenio njegov pristup skoro svim životnim pitanjima, pa samim tim i njegovu umjetničku estetiku. U ratu je definitivno postao umjetnik, jer dok je studirao na ALU, kaže, nije bio siguran da će se nakon studiranja nastaviti baviti tim poslom. Ističe da je rat u Sarajevo donio "internacionalizam" tako da se dosta razgovaralo, upoznao je mnoge ljude, pa čak i neke svjetske umjetnike koji su gostovali u gradu, od kojih je dosta toga naučio. Na frontu se osjećao poput Oto Dix-a ili George Grosz-a, koji su zgroženi ratnim užasima krenuli da prave antiratnu umjetnost.
Imajući u vidu umjetnikove riječi, evidentno je da mu je iskustvo rata donijelo proširivanje znanja, volje i mogućnosti da „proviri“ izvan granica BiH i informira se šta se na umjetničkoj sceni dešava u svijetu. Ovo će bitno odrediti njegov daljnji tok umjetničkog djelovanja, prije svega, u orijentiranju na pretežno angažiranu umjetnost, koja autorima i publici „izvana“ nudi priliku spoznavanja umjetničkih djela koja nastaju u okviru izvanrednih okolnosti.
Kao Šejla i Maja, i Shoba u svojim radovima koji problematiziraju opsadu Sarajeva izbjegava patetiku. Štaviše, od nje bježi. U radovima ne predstavlja ni lične konektore, ni lokalna određenja rata, iako polazi od njih. Djelima upućuje na potrebu prekoračivanja ovih snažno emotivno obojenih situacija i, kao i dvije umjetnice, prevodi taj jezik na jezik simbola, univerzalno razumljivih.
Međutim, radovi u kojima izbjegava patetiku, čini se, da nisu naišli na dobar odziv u Sarajevu, iako su u širem okviru postigli veliki uspjeh. Naime, 2007. godine Shoba je napravio djelo koje se zove „Ikar“. Riječ je o „konzervi mesa“ od čelika (70 sa 200 cm) postavljenoj na kameni postament (90 sa 90 sa 100 cm), na kojem je ugravirano „Spomenik Međunarodnoj zajednici od zahvalnih stanovnika Sarajeva“. U organizaciji Centra za savremenu umjetnost Sarajevo (SCCA), podignut je između Vilsonovog šetališta i Zemaljskog muzeja, na tada još uvijek zapuštenom prostoru iza Historijskog muzeja BiH. Znak zahvalnosti je u suštini znak gađenja prema ovom prehrambenom proizvodu, za koji se nikada nije saznao ni sastav, ni rok trajanja. Iako podržavajući ovim djelom stanovnike Sarajeva u smislu onoga što su, a i on s njima, prošli i jeli u ratu, 25. maja 2008. godine, nakon proslave Dana mladosti, njegov spomenik je išaran grafitima i zatrpan smećem. Shoba je razočaran ovakvim načinom prijema spomenika u glavom gradu BiH. Iako je otišao iz Sarajeva, umjetnik je ovom gradu ostao privržen i osjećao je potrebu napraviti jedno ovakvo djelo za njegove građane, ne pomišljajući da će ono pretrpjeti vandalske poteze. Između ostalog i zbog ovakvog ponašanja prema savremenoj umjetnosti u Sarajevu, Shoba danas nema baš lijepo mišljenje o onome što bi se moglo nazvati shvatanje i odnos Sarajlija prema konceptualnim umjetničkim intervencijama. Nakon ovog postupka sarajevskih stanovnika, Shoba je na svom blogu uputio oficijelno pismo u kojem moli da se spomenik postavi u neki drugi grad BiH, koji bi ga prihvatio i kojem će on nešto značiti, a trebao je značiti ono što je Dunja Blažević, direktorica SCCA, rekla prilikom njegovog realiziranja: „Poruka je jasna; stanovnici Sarajeva sjećaju se tih mesnih konzervi s gađenjem. Mačke i psi nisu ih htjeli jesti, a ljudi su morali“.
Shobino djelo je i danas tamo gdje je postavljeno i on kao njegov autor nije baš najsrećniji s tim u vezi. To što u Sarajevu nisu prepoznali ideju koju prezentira djelo, još više je doprinijelo da se umjetnik prikloni međunarodnoj sceni. Autor ističe kako je u kontekstu upoređiivanja percepcije njegovih djela i savremene umjetnosti uopćeno u Sarajevu i u New York-u, velika prednost ovog drugog grada. Neizlaženje iz lokalnih okvira umjetnik očigledno i opravdano smatra hendikepom sredine kakvo je Sarajevo. O djelu „Ikar“ i njegovoj sudbini, Shoba govori kako nije napravio spomenik koji je zicer-patetičan, koji zasigurno dovodi do suza građane (kao neki drugi), već da ga više interesira da ljudi misle i shvaćaju stvari nego da samo plaču i polažu cvijeće.
Kolektivno sjećanje koje pominje Shoba usko je povezano s kolektivnim identitetom i u značajnoj mjeri ga određuje. Odričući se gajenja i poštivanja kolektivnog identiteta, teško se može izgrađivati i održavati lični. Umjetnik je naišao na još jedan dokaz ovoga u Sarajevu. Tokom rata, Shoba, koji je bio vojnik armije, nadređenima je iznio svoj prijedlog da rovove na ratištu iskopaju u kompoziciji slike Pieta Mondriaana Broadway Boogie Woogie. Tadašnje vojne vlasti nisu shvatile da se radi o umjetničkom djelu kada im je autor tražio da na jednom od brda oko Sarajeva iskopa tranšeje kojima bi iscrtao ovu sliku i tako dao gradu prepoznatljiv reper poput npr. onog slavnog u Hollywood-u. Umjetnik misli da je takvo nerazumijevanje uskratilo Sarajevo u ratnim godinama za najvjerovatnije njegov najbolji nerealizirani rad. To i sam potvrđuje navodeći da bi mu ovo djelo, da je bilo realizirano, sigurno bilo životno dostignuće i da bi se poslije toga najvjerovatnije prestao baviti umjetnošću, jer za to više ne bi bilo potrebe.
Govoreći o ratu kao o onom koji mu je „omogućio“ da radi djela koja će biti svojevrsni kritički osvrti na politički i društveni kontekst na lokalnom, ali i internacionalnom nivou, Nebojša Šerić Shoba ističe kako je svaki rad koji je napravio od 1996. godine naovamo namijenjen podjednako svim sredinama. I u ovome primjećujemo univerzalnost njegovih djela, prekoračenje uskih okvira i uspostavljanje umjetničkih veza na međunarodnom planu. Shoba ne krije kako je rat odigrao veliku ulogu u svemu, bio svojevrsni "poziv za buđenje", nakon kojeg više nije bio isti čovjek. Izdvaja rad Sarajevo - Montecarlo (1999), koji je ipak spojio sve u jednu cjelinu, i u isto vrijeme ukazao na razlike i proteklo vrijeme, procjep koji je još uvijek, nažalost, aktuelan.
Rad predstavlja fotodiptih: fotografije Shobe u Montecarlu i u Sarajevu. Obje fotografije su nastale spontano. U luci u Montecarlu ga je na njegov zahtjev u stojećoj pozi s nogom naslonjenom na jedan kamen doka fotografirala njegova supruga, Leslie. Zahtijevao je to jer mu se nenadano probudilo sjećanje na fotografiju koju je tokom rata snimio brigadni fotograf, a na kojoj je on u istoj pozi stajao u blatu u rovu, s mitraljezom u rukama i s osmjehom na licu koji je, kako umjetnik naglašava, tada bio više odraz nečega apstraktnog nego realnog. U tom trenutku se krug zatvorio, svjetovi su se spojili na suprotnim krajevima u relativno kratkom vremenskom periodu. Ovaj rad, tako, siublimira dvije vremenske i dvije prostorne instance u jedan trenutak. Psihičko stanje u kojem je odmah nakon fotografiranja u Montecarlu Shoba bio bilo je stanje dubokog šoka. Nije mogao ni progovoriti. Traume iz perioda na liniji u ratu, oživjele su ponovo, iako u potpuno drugačijem kontekstu. Ako smo maloprije govorili o kolektivnom sjećanju, ovdje je riječ o ličnom sjećanju, inkorporiranom u kolektivno preko kolektivnog događaja, kakav je rat.
ZAKLJUČAK
Promatrajući radove Šejle Kamerić, Maje Bajević i Nebojše Šerića Shobe, one koji se referiraju na opsadu Sarajeva, utvrđeno je da su upravo oni intrigirali umjetnike i publiku izvan granica BiH. Baveći se temama kakve su identitet, individua, sjećanje (lično i kolektivno), empatija prema okruženjima u kojima se vodi rat, kao univerzalnim temama, prepoznatljivim i razumljivim u svim dijelovima svijeta, umjetnici su „probili“ ustaljene okvire posmatranja savremene umjetnosti u BiH. U izvanrednim okolnostima velikih izazova, na granici života i smrti, navedeni autori su uspjeli prekoračiti i barijere u umjetničkom svijetu, uzimajući u obzir to da je glavni grad BiH i prije rata, a posebno tokom njega, bio i u tom kontekstu otcijepljen od ostatka svijeta. Produkcija savremene umjetnosti na ovom prostoru nikada nije dosta brzo slijedila zapadne tendencije i uvijek se bilo, što iz finansijskih, što iz razloga nedostatka društvene podrške, teško probiti na internacionalnu scenu. Šejla, Maja i Shoba su to uspjeli. O ratu i Sarajevu se saznalo dalje, zahvaljujući njihovim radovima koji su problematizirali pomenute tematske cjeline, i to na način njihovog predstavljanja putem simbola, univerzalno shvatljivih i dekodirajućih. Razumljivo je, onda, da ovo troje umjetnika zasluženo i danas aktivno učestvuje na aktuelnim manifestacijama međunarodne umjetničke scene. Izlagali su, izlažu i sigurno će izlagati još niz svojih kvalitetnih radova s jasnim i nedvosmislenim porukama na raznim internacionalnim umjetničkim festivalima, bijenalima, manifestacijama i u izložbenim prostorima širom svijeta. Njihova jedinstvena estetika, koja podrazumijeva sve što je analizirano u ovom eseju, ne omogućava im i ne obećava ništa manje od toga.
Slađana Golijanin
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
