Ubojita kombinacija
Criticize This! - Mortal kombajn, režija: Dino Mustafić, produkcija: Narodno pozorište Sarajevo
Piše: Sandro Siljan
Mortal Kombajn je drama poljskog autora Pawela Sale koje je postavljena u režiji Dina Mustafića u sarajevskom Narodnom pozorištu krajem 2010. godine. S obzirom na tematiku, Pawelov tekst pripada struji nazvanoj 'tranzicijska drama'. Riječ je o fenomenu koji se pojavio na prostoru bivših socijalističkih zemalja nakon pada Berlinskog zida i koji reflektira društvene probleme u procesu tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. U isti trend, recimo, daju se uvrstiti i gotovo svi tekstovi srpske dramatičarke Biljana Srbljanović, hrvatske predstave Metamorfoze i Garaža, a zaisgurno najpopularniji u ovoj struju je Janusz Glowacki i njegova hit-drama Četvrta sestra.
Pawelova drama bavi se jednim posebnim fenomenom tranzicije, a to je deindustrijalizacija; što je preneseno i u scenografsko rješenje Dragutina Broza u obliku velikog napuštenog rudarskog okna koji zauzima cijelu dubinu pozornice i u čijoj sjeni se odvija cijela drama. Iako stilski i žanrovski vrlo različiti, Mortal kombajn tematski podsjeća na popularni britanski film Full Monty. Naime, u oba dijela centralna tema je prelazak iz industrijskog u post-industrijsko uređenje. No, dok britanska komedija opisuje tranziciju iz industrijske u post-industrijsku ekonomiju usluga i kreativnosti gdje bivši rudarski radnici postaju striperi, Mortal Kombajn opisuje potpuno drugačiju istočnoeuropsku situaciju. Ovdje, gašenje industrije ne predstavlja 'napredak' ka kreativnom kapitalizmu, već povratak u pred-moderno i pred-industrijske uvijete. Daleko od izazova kreativnih industrija, Mortal kombajn opisuje situaciju u kojoj nekadašnja radnička klasa postepeno nestaje zajedno sa vlastitim idealima, a pojavljuje se nova društvena klasa nezaposlenih ljudi bez klasne svijesti i modernističkih ideala.
Sukob starih i novih struktura, koji istovremeno odgovara generacijskom i svjetonazorskom sukobu, utjelovljen je i u unutarnjem sukobu glavnog lika koji istovremeno nosi vrijednosti iz vlastite obitelji, ali i one navijačkog kluba (koji se zove upravo Mortal kombajn). Isti sukob je također reflektiran i u samoj strukturi drame u kojoj se izmjenjuju ulični i obiteljski prizori. Dakle, s jedne strane imamo zatvoren svijet obitelji ne čijem je čelu otac Pacov, bivši rudar koje je ostavila žena (alegorija na državu?) i koji živi u svojoj proleterskoj prošlosti, s druge strane se svijet uličnih huligana, novostvorenog lumpenproletarijata, mladih gnjevnih ljudi, ispunjenih bijesom i očajem. Ovaj odnos, u uvjetima gdje svijet očeva nema više autoriteta radi bijede u koju je zapao, predstavlja Ubojitu kombinaciju, što je jedan od mogućih prijevoda naslova Mortal Kombajn, koja će dovesti do pogibelji mlađeg sina i potpune krize identiteta oca koji na kraju drame odustaje od svog klasnog rudarskog identiteta i preobučen u ženu vraća se u rudarsko okno.
Mortal Combain, usprkos društveno-ekonomskoj tematici, nije politički angažiran tekst. Dapače, za njega bi se moglo reći da je apatičan i da samo potvrđuje stanje stvari, a svojim melodramatski završetkom ubija i nadu za promjenom. Za razliku od autora teksta koji se, u skladu sa vlastitom zatvorenom dramskom formom, ograničava na metaforički prikaz zbilje, redatelji i dramaturzi idu korak dalje, i u očitoj težnji za političkim angažiranom, zauzimaju stranu bjesne i prevarene mladeži. Songovi DJ Frenkija, prekidaju apsolutnost dramske radnje i probijaju četvrti zid, i pred publiku donose bijes i beznadnost mlade generacije. Međutim, kada se ljutito repanje i agresivna tjelesnost prenesu iz parkova i pločnika na pozornicu državne kulturne institucije, neminovno je da oni postaju nevjerodostojni i smiješni. Stoga ostaje žaljenje da autori nisu ostali na društvenoj analizi i refleksiji, koja doduše jest pasivna, ali je svojstvena instituciji i estetici kojom se koriste. Ova nezgrapnost otvara i pitanje scenskog hiperrealizma za koji su se autori odlučili, a ostvaruju ga ponajviše reprodukcijom uličnog rječnika i scenskim pokretom koji je preuzet iz borilačkih vještina.
Moderno kazalište od svojih početaka pokušalo je pred kazališne gledatelje dovesti izvankazališnu istinu. Od Zolinih i Antoanovih reprodukcija miljea na pozornici, do suvremenih dokumentaristički formi gdje na pozornici glumce zamjenjuju autentični sudionici događaja o kojemu je riječ. No očito je ovakva režija pogrešan izbor za ovaj tekst, jer drama djeluje kritičnije i autentičnije upravo u prizorima kada se odmakne od scenskog realizma i skrene prema apsurdu ili alegoriji kao npr. kada kćerka razgovara sa vlastitim silovateljom na truplom svoga brata ili kada mlađi brat traži majku putem erotskih telefonskih servisa. Od izvođača moguće je izdvojiti jedino Ejlu Bavčić-Tarakčija u ulozi Emilke koja svoj lik gradi dosljedno uz mnoštvo sitnih detalja, dok kod ostatak ansambla nemoguće je ne primijetiti mehaničnost i nepredanost igri te neartikuliranost u govoru prilikom repanja.
Osim brojnih paralela između tranzicijskog stanja u Poljskoj i Bosni, uvrštenje ovog teksta u program sarajevskog Narodnog pozorišta ipak ima velik značaj. Iako sam tekst na prvi pogled može djelovati i površno jer se važnim temama kao što su vjerski radikalizam ili kriza institucije obitelji bavi tek usputno, istovremeno upravo u tome treba potražiti njegov značaj i važnost. Napušteno rudarsko okno u dnu scene, kao da nas cijelo vrijeme podsjeća da su sve problematike koje susrećemo na sceni, zapravo samo odraz jednog strukturalno dubljeg problema, a to je deindustrijalizacija. Prazan prostor koji nastaje nestankom radničke klase otvara prostor vjerskom (psihički bolesna sestra Emilka koja se po cijele dane moli bogu) ili klanovskom (mlađi brat Lala koji se u potpunosti poistovjećuje sa bandom Mortal Kombat) radikalizmu, a ta je kombinacija, s obzirom na sudbinu koju je autor namijenio za ova dva lika – Lala biva ubijen u klanovskoj osveti, a Emilka je opetovano silovana - ubojita. Stoga, šteta što Mustafić inzistira na hiperrealnom prikazu razočarane mladeži, umjesto da dekonstruira njene ideološke, religiozne i nacionalna konstrukcije iza kojeg se skrivaju, a što drugo nego, jadni ekonomski uvjeti.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
