Bosna kroči prema naprijed, bar u filmu
Nedavno objavljena statistika o počecima filmske industrije pokazuje da Bosna ima priču na koju može biti ponosna, makar u jednoj areni. Piše: Elma Tataragić* Prošla je godina dana od kada su Angelina Jolie i njeni producenti htjeli pa odustali, pa onda samo djelimično snimali njen prvi film u Bosni i Hercegovini.
Nedavno objavljena statistika o počecima filmske industrije pokazuje da Bosna ima priču na koju može biti ponosna, makar u jednoj areni.
Piše: Elma Tataragić*
Prošla je godina dana od kada su Angelina Jolie i njeni producenti htjeli pa odustali, pa onda samo djelimično snimali njen prvi film u Bosni i Hercegovini.
Da li smo iz cijele priče izašli pametniji? Još je rano za zaključak. Ono što je sigurno drugačije je to što je ove godine Udruženje filmskih radnika Bosne i Hercegovine (u saradnji sa USAID/ SIDA/ Firma Projekat) izdalo prvu publikaciju koja promovira Bosnu i Hercegovinu kao potencijalnu zemlju za snimanje filmova.
Katalog pod nazivom “Shooting Locations Guide of Bosnia and Herzegovina” (Lokacije za snimanje u Bosni i Hercegovini), izdat je uoči 17. Sarajevo Film Festivala, gdje je i promoviran.
Osim što je ovo prvi put da se, na ovaj način, predstavlja filmski potencijal BiH, ovo je također i prvi put da se analitički razmišlja o rezultatima bosanskohercegovačke kinematografije u posljednjih 10 godina.
Ovaj Vodič postavlja početak traganja za vizijom onoga što treba postati razvojni plan bosanskohercegovačke kinematografije u narednih desetak godina.
Vodič se sastoji iz dva segmenta: od dijela koji se bavi isključivo lokacijama, te drugog dijela koji se statistički bavi rezultatima bh. kinematografije.
U prvom dijelu predstavljena je zemlja u četiri geografske cjeline koje su se u posljednje vrijeme pokazale kao vrlo čest odabir za snimanje domaćih i inostranih filmova. Osim Sarajeva, kao centra države, predstavljeni su Banja Luka, Mostar i Goražde.
Drugi dio predstavlja sve filmske festivale u BiH, zatim institucije koje finansiraju i pružaju podršku filmskoj produkciji. Tu je i statistički uvid u porast filmske produkcije na teritoriji BiH, te porast koprodukcija BiH sa drugim državama.
Također je značajan i spisak inostranih filmova koji su snimani u BiH u proteklih 15 godina.
Ono što je možda najupečatljivije iz ovoga dijela je spisak svih igranih filmova u BiH, od “Ničije zemlje” pa do danas, sa detaljnim spiskom nagrada koje je svaki film dobio.
Impresivan je podatak da su igrani dugometražni filmovi snimljeni u periodu od 2001. do 2011. osvojili čak 125 nagrada.
Zašto je ovo važno? U državi u kojoj se popis stanovništva još uvijek mjeri po onome iz davne 1991.godine, a koji se od tog trenutka pa do danas promijenio nadramatičnije u cijeloj Evropi, i u državi u kojoj se često govori bez ikakvih argumenata, ovo je prvi put da imamo publikaciju (o filmu) zasnovanu na čvrstim činjenicamam i statistici.
Vodič je proizvod profesionalaca koji se imaju čime ponositi, ali i koji se plaše se da će sve, uključujući i uspjeh, vremenom pasti u zaborav.
Zapravo, utješno je vidjeti ovaj Vodič. Prije svega, što listajući ovu publikaciju vidimo kako imamo privilegiju da živimo u jednoj prelijepoj i raznovrsnoj državi.
On treba biti podsjetnik da sve zaista nije crno, posebno ako je prezentirano konkretnom statistikom. Činjenica je da smo, recimo 1997. godine, imali NIJEDAN film, da smo 2003. godine imali šest filmova (3 kratka i 3 igrana), a da je u protekloj godini snimljeno čak 60 filmova (naravno, igranih dugometražnih i kratkih, animiranih, dokumentarnih, studentskih).
Ove činjenice pokazuju da je udesetostručen porast filmske produkcije u samo osam godina, što je zaista ubjedljiv pokazatelj da stvari idu naprijed.
Ovo ne znači da sada treba stati i veličati film, već treba razmišljati o viziji, jer ovo što se desilo u proteklih osam godina je produkcijski bum koji je stvorio temelje za filmsku industriju.
Da bi ova filmska industrija postala djelimično samoodrživa i privlačna za strane produkcije, potrebno je preći dug put koji otvaramo na jednom drugom nivou: na nivou zakona, legislative, na nivou poreskih olakšica…
Sve to treba raditi zajedno sa razvojem produkcije. Treba otvoriti i pitanje saradnje Federacije BiH i Republike Srpske u kontekstu filmske produkcije i definirati ulogu svakog entiteta u ovom budućem planu razvoja.
Na primjer, Republika Srpska ima Zakon o filmu, a Federacija BiH se još uvijek služi onim naslijeđenim iz bivše Jugoslavije, dok je na nivou Kantona Sarajevo (jedan od kantona u Federaciji) na snazi Zakon o filmskoj djelatnosti koji prije desetak godina usvojen bez saradnje sa strukom.
Također je potrebno povećati sredstva koja se daju za filmsku produkciju, ali i otvoriti mogućnost da se obezbijede sredstva za audiovizualni razvoj plana, koji sigurno počinje sa jednim ovakvim Vodičem.
Tek kada pređemo ovaj drugi nivo možemo se nadati da će neko poput Angeline Joilie i njenih producenata vidjeti BiH kao zemlju u kojoj se isplati snimati film.
*Tekst je deo produkcije projekta “Balkanska inicijativa za saradnju, razmenu i razvoj kulture (BICCED)”, koji realizuje BIRN. SEEcult.org je jedan od partnera projekta koji finansira Švajcarski program za kulturu na Zapadnom Balkanu - SCP.