Suvremena umjetnička scena u Splitu – priča s periferije
Živjeti u Splitu danas znači živjeti suočen s brojnim proturječnostima, koje su simptomi života u tranziciji između dva sustava i mentaliteta, prošlog socijalizma i nadolazećeg neoliberalnog kapitalizma. Te proturječnosti su dio svakodnevnice, od koegzistiranja kršćanske skromnosti i potrošačke manije, osjećaja za socijalnu pravednost i solidarnost i privatizacijskih pljački, visoke kulture i narodnih derneka, pasivne većine i zagriženih aktivista, do bogatih poduzetnika i siromašnih marginalaca. Kao posljedica takvih oprečnih sustava vrijednosti koji paralelno postoje, a na neki perverzan se način i međusobno nadopunjuju, jest i svojevrstan kaos koji onemogućava jednoznačno definiranje splitskog identiteta.
U tom istom prostoru i vremenu, svoje mjesto ima i živa umjetnička scena, koja je također složena od različitosti. Još uvijek je dominantna tradicionalna struja, i po pitanju medija i institucija/ manifestacija koje se njom bave (državne galerije i muzeji); druga struja bi bila suvremena umjetnost koja jača od sredine 90-tih, a vezana je za manifestacije poput Adria Art Annalea osnovanog 1987. i DOPUST-a (Dani otvorenog performansa u Splitu) od 2008., instituciju Multimedijalnog kulturnog centra te umjetničko-kustoske udruge (AAA, GAP, 21. Proljeće, KVART, OUR, Dadanti). Postoji i treća struja koju čine manifestacije, institucije i umjetnici koji se, ovisno o prilici, bave i jednim i drugim (npr. Splitski salon osnovan 1969., Galerija umjetnina, Umjetnička akademija).
Međutim, ukoliko niste aktivni sudionik splitske scene, nije lako doći do koherentnih informacija i pregleda o akterima, tendencijama i događajima suvremene umjetnosti. Primjerice, u jednom od rijetkih pregleda suvremene umjetnosti na teritoriju bivše SFRJ, Pojmovniku suvremene umjetnosti Miška Šuvakovića iz 2005. vrlo je teško pronaći predstavnike splitske scene, a jedini pojam koji se zasebno obrađuje jest umjetnička grupa s kraja 1960-ih, Crveni Peristil. Slično je i s ostalim pregledima regionalnih umjetničkih događanja u publikacijama i medijima, gdje je splitska suvremena umjetnost zastupljena u tragovima. No, i splitski se mediji lokalnom umjetnošću bave sporadično i nesustavno, često samo kao komentar na neki „eksces“ suvremenih umjetnika (npr. „Povraćanje“ Sandre Sterle na pjesmu Miše Kovača „Dalmatinac“ iz 2008., čemu je uslijedilo medijsko šikaniranje umjetnice i performansa).
Razloge za to možemo pronaći u zatvorenosti i konzervativnosti lokalne sredine s jakom strujom akademske umjetnosti s jedne strane, ali i u sustavnom političkom zanemarivanju i neulaganju države s druge strane, čime se stvorila snažna polarizacija između Zagreba i ostatka RH. Centar i periferija tako funkcioniraju kao izraz realnih i objektivnih odnosa snaga koji se uspostavljaju po kriteriju razvijenosti, moći, utjecaja i broja stanovnika. To stanje ovisnosti periferije se perpetuirano podržava od strane centra različitim sredstvima, koja uključuju interdisiplinarni spoj ekonomije, financiranja, medija, politike, obrazovanja, kulture, sporta.
Između Crvenog i Crnog Peristila (1968.-1998.)
Bez sumnje, početak suvremene umjetničke prakse u Splitu označava aktivistička i postobjektnoj umjetnosti usmjerena grupa umjetnika Crveni peristil (1968.-1974.), čije se djelovanje poklapa sa stasanjem nove generacije hrvatskih umjetnika konceptualnog usmjerenja (nazvana Nova umjetnička praksa). Akcija Crveni peristil je izvedena u noći između 10. i 11. siječnja 1968. godine, te se zasnivala se na bojenju u crveno peristila unutar Dioklecijanove palače. Iako je već postojala dvije godine, tek je po ovoj akciji grupa dobila ime. „Grupu je karakterizirao subverzivni i destruktivni pristup karakterističan za urbanu kritičku umjetnost 60-ih. Njihov rad je bio obilježen akcijama čiji je cilj bio provociranje javnog mijenja Splita, izazivanje ekscesa, individualna emancipacija i anarhični individualizam“ (Šuvaković). Prema riječima jednog od autora, Božidara Jelenića (kojeg, zanimljivo, ni Šuvaković ni Enciklopedija hrvatske umjetnosti ne spominju, što govori o propustima ionako rijeke literature koja se bavi pregledima suvremene produkcije) ova tajno izvedena akcija je bila kritika marksizma koji je iznevjerio njihova očekivanja.
Iako je riječ o snažnom suvremenom djelu koje je prošlo test vremena, problem nastaje kada se sustavno (i ciljano?) stvara dojam kako s Crvenim peristilom sve počinje i završava te se na njega uvijek vraća. Opetovanim ponavljanjem te urbane legende, s vremenom se stvorio lokalni mit ćemu su pridonijele i rasprave o stvarnim autorima (od kojih su dva izvršila samoubojstvo, a ostali su se tajili) te mistifikaciji izvedbe i značenja. Obilježavale su se godišnjice, pisali članci, izvodile re-interpretacije (zeleni peristil, stakleni peristil itd.), održavali okrugli stolovi, a dokaz koliko je ušla u sferu popularne kulture jest i akcija navijačke skupine Torcida koja je prekrila Peristil žutim najlonom (boje i oblika vrećica u nakadašnjim dućanima gradonačelnika Keruma, op.a.) u sklopu svoje borbe za klupskim kodeksom. I sam Jelenić se u tekstu „Crveni Peristil i falsificiranje umjetnosti (medijska recepcija C.P.)“ (Zarez, svibanj, 2008.) obračunava sa svim dotadašnjim interpretacijama i „lažnim“ autorima, navodeći samo sebe, Pavla Dulčića i arhitekta Nevena Šegvića kao autore, izražavajući nezadovoljstvo medijskom eksploatacijom akcije i manipulacijom njenog značenja.
U istom periodu je splitska konceptualna scena bila pojačana doseljenjem dvaju umjetnika: Vladimira Dodiga-Trokuta (rođenog u Kranju) i Gorkog Žuvele (rođenog u Našicama). Dok je Trokut svoje djelovanje započeo upravo u Splitu, gdje je privremeno boravio od 1966. do 1977., Žuvela je već bio priznati umjetnik kada je za stalno promijenio adresu 1976. Trokut je začetnik varijante konceptualne i post-konceptualne no-umjetnosti i osnivač black-it-arta, a u Splitu bio član više neformalnih grupa (Crveni peristil, Frakcija grupe Crveni Peristil, Grupa 31, Manifest 72). U Splitu je i započeo vlastiti projekt Anti-muzeja autorskim odabirom pronađenih predmeta, koji danas broji nekoliko tisuća artefakata, a koje je nakon njihovog neadekvatnog tretmana u Zagrebu, Trokut darovao gradu Rijeci. Žuvelu, pak, karakteriziraju intervencije u javnom prostoru i živa komunikacija, društvena osviještenost, brisanje granica između elitne umjetosti i popularne kulture, a i danas je jedan od značajnijih konceptualnih umjetnika, iako je redovni profesor na katedri za slikarstvo splitske Akademije.
Ova linija suvremene umjetnosti sustavnije se nastavlja tek krajem 80-tih, osnivanjem Adria Art Annalea, samovoljno izdvojene frakcije antisalonskog karaktera, koji je djelomično rođen i iz nezadovoljstva tadašnjim stanjem suvremene umjetnosti. Naime, osamdesete je obilježio postkonceptualni povratak lokalnoj umjetničkoj tradiciji i tradicionalnim umjetničkim disciplinama (naglasak je na ekspresivnosti, narativnosti, manualnosti), unutar sigurnog okrilja akademizma koji je bio podržavan od većine državnih i medijskih institucija.
Kako je od sredine 90-ih u RH ponovno jačala urbana kultura i civilno društvo (presudna je i promjena Zakona o udrugama 2001.), jačala je i ideja kolektivnog subjekta (objedinjujući uloge umjetnika, izvođača, proizvođača, konzumenta i građanina) koji aktivnim i svjesnim pristupom svakodnevnici konstituira urbanost svoje sredine. Među prvim primjerima takve prakse u Splitu bio je Art Squat 1994. kada je grupa mladih alternativaca i umjetnika pokrenula squatiranje tada nedovršenog i nefunkcionalnog Doma mladih (danas donekle uređen Multimedijalni kulturni centar), koje je započelo tribinom na kojoj su sudjelovali i Gorki Žuvela i Tomislav Gotovac. Akcija je trajala svega tri dana dok ih organi „reda i mira“ nisu deložirali.
Otprilike u isto vrijeme, splitska scena postaje sve aktivnija, umjetnici sve češće zaokreću prema političkom i socijalno osjetljivom, a počinju se stvarati i umjetničke i kustoske udruge koje funkcioniraju više-manje neovisno od institucionalne struje, umnožavajući čvorove umjetničke mreže. Grupe splitskih autora i kritičara osnivaju neovisne udruge, Gripe Art Projekt 1995. i 21. Proljeće 1997., s namjerom da se pokrenu i organiziraju suvremene umjetničke prakse/ projekti u poslijeratnom periodu te da se učine vidljivima i dostupnima široj javnosti. Osim na području umjetnosti njihovo djelovanje je važno i jednako vrijedno na području društvenog angažmana, a njihov rad je pionirski i u smislu svladavanja raznih nepoznanica i prepreka koje donosi rad izvan institucija (samofinanciranje, unutarnje strukturiranje, administrativno poslovanje i dr.).
Konačno, trideset godina nakon Crvenog peristila je zagrebački umjetnik Igor Grubić izveo "Crni peristil" (1998.), omage izvornoj anarho-umjetničkoj akciji, na način da je središnji dio trga obojao u oblik crnog kruga i time prikazao duhovno, kulturno i urbano "srce" Splita kao crnu mrlju. Na obližnjoj turističkoj agenciji objesio je poruku: „Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti“. Bila je to umjetnička akcija jednako snažna i provokativna, koja je iziskivala građansku hrabrost i odvažnost. Autoru je bilo bitno provociranje državnih institucija sugeriranjem postojanja pokreta otpora u Hrvatskoj jer je bio ogorčen situacijom u kojoj je masa intelektualaca devedesetih godina u Hrvatskoj bila pasivna.
Perifernost kao umjetnička preokupacija (1998.-2012.)
Suvremenu umjetničku produkciju nije moguće shvatiti izvan konteksta društvene okoline, političkih prilika, kulturne razine, tradicije, ideologije, ekonomije i medija u kojoj je djelo nastalo. Kada bismo htjeli krajnje pojednostavljeno okarakterizirati splitsku umjetničku scenu s obzirom na širi kontekst, može se reći kako je snažno i trajno obilježena iskustvom i osjećajem perifernosti u odnosu na centar - Zagreb i šire regionalno područje. Ta priča o perifernosti je stoga nerijetko utkana, eksplicitno ili implicitno, u brojna lokalna djela, umjetničke filozofije i događaje proteklih godina.
Sazrijevanjem lokalne scene u posttranzicijskom kontekstu tijekom posljednjih desetak godina, upravo je perifernost postala česta preokupacija splitskih suvremenih umjetnika, kao rezultat njihovog bilježenja stvarnosti i kritičkog osvrtanja na istu. Reagirajući na poziciju periferije i isključenosti iz Centra, grupa splitskih umjetnika se fokusira na vlastiti mikro okoliš, odlučivši se za participativni pristup kroz lokalne teme i direktnu komunikaciju sa sugrađanima.
U tom smislu je neizbježna Udruga za suvremenu umjetnost KVART koja djeluje od 2006. u prostoru gradske četvrti (Trstenik) te okuplja nekolicinu umjetnika koji tamo žive (jezgru čine Boris Šitum, Milan Brkić i Rino Efendić). Njezino najvažnije obilježje i uporišna točka jest vezanost uz kvart koji je i mjesto gdje provode akcije, happeninge, performanse, izlažu site-specific radove i prostorne instalacije. Trstenik je, međutim, i periferija jednog grada pa je riječ o svjesnom povlačenju u tzv. „off“ poziciju, poziciju otpora. Kako je Julija Gracin zaključila, polazne premise grupe Kvart i njihovo geslo “Živimo umjetnost“ jesu odraz želje da se umjetnost ne mistificira, kao i odmak od bilo kakvog elitizma u djelovanju i komunikaciji s građanima. Ciljan i samosvjestan odabir ruba grada kao mjesta kontinuiranog djelovanja, bez kustosa, bez galerije kao krajnjeg cilja prezentacije svog djelovanja, čini ih bitno drugačijim. Četvrt Trstenik tako postaje mjesto simboličke identifikacije gdje komuniciraju radovi koji se razračunavaju sa svakodnevnim, ili dugogodišnjim, problemima, mitovima, statusnim simbolima, vrijednostima i identifikacijama koje se uzimaju zdravo za gotovo“. Uz njihovo djelovanje se može povezati pojam mikro-zajednice koji se često koristi u suodnosu s pojmom mikro-utopije. Njih se često svodi pod termine community art, participatory art ili relational art (prema knjizi Relational Aesthetics Nicolasa Bourriauda), budući da je krajnji cilj uključivanje lokalnog stanovništva u akcije. U tome su prilično uspješni jer udruga Kvart bilježi velik odaziv posjetitelja i sudionika na svojim izložbama, a 2011. su otišli toliko daleko da su poticali sugrađane na crtanje (krokodila) te na svojoj godišnjoj izložbi izložili samo te radove s naslovom „Svjetska izložba krokodila“. Identitet mjesta, problematika javnog i privatnog prostora, odnosi moći, samo su neke od tema na koje članovi udruge uspijevaju dati duhovite komentare.
Dobar primjer bavljenja problemom geografske i društveno-političke perifernosti je projekt realiziran od siječnja 2011. u malom selu Cista Provo u dalmatinskoj Zagori kada je započelo izlaganje serije "jumbo" plakata po ključu svakog mjeseca-jedan umjetnik. Ideja vodilja organizatora (HULU Split i Udruga KVART) bila je upravo problematiziranje odnosa centra i periferije na razini RH, odnosu države prema ruralnim krajevima i posljedicama te višegodišnje politike "centralizacije". U selu u kojem nema ni naznaka popularne ili masovne kulture niti tradicionalnih umjetničkih institucija, godinu dana je redovito izlagana suvremena umjetnost aktualnih hrvatskih umjetnika, pri čemu je svaki rad bio izložen čitavi mjesec - znatno dulje nego što bi bio u većini galerija. Unatoč gotovo "internom" karakteru ciklusa, vitalnost ideje je potvrđena realizacijom drugog ciklusa tijekom 2012. Osim edukativnog značaja za lokalnu zajednicu, kvaliteta ovog ciklusa je i u uspješnom revitaliziranju već poznatog medija promjenom konteksta u kojem je izložen te uspješnog ostvarivanja cjelogodišnjeg programa izlaganja u izvaninstitucionalnom prostoru.
Još jedna važna društvena tema je potakla niz umjetnika da se bave sadašnjim statusom radnika, u kontekstu neuspješnih privatizacija i propalih tvrtki, kao društvenim skupinama sustavno i planski marginaliziranim i obespravljenim od strane političke vlasti, a među njima je i OUR (ORGANIZACIJA UDRUŽENOG RADA, udruga za kulturu i vizualne umjetnosti osnovana 2010. godine u Splitu). Djelovanje članova ove grupe Alemke Đivoje, Dalibora Prančevića i Robertine Tomić, polazi s točke da je Grad poprište pozamašnih promjena odnosno mjesto lako čitljivih mijena društvenih stvarnosti. Njihov prvi kustosko-umjetnički projekt iz 2011. „Radni teren Jugoplastika (...uz preobrazbu destrukcijom)“ bavio se istraživanjem i analizom društvenih promjena čitljivih na primjeru bivše tvornice koja je u pedesetim godinama prošlog stoljeća zapošljavala i do 25% ukupno zaposlenih na području grada, od čega čak 80% žena. Miniranje tvorničkih zgrada 2004. označilo je zamjenu paradigme masovnog proizvodnog rada paradigmom kapitalizma i slobodnog tržišta, s ubrzanim urušavanjem državnih firmi i uništavanjem radnih mjesta. Netipičnost ove izložbe/projekta je što su kustosi/ umjetnici primali građane koji su htjeli donijeti ili pokloniti neki predmet iz proizvodnje Jugosplastike ili samo podijeliti neko životno iskustvo vezano uz nju te se tako aktivno uključiti u vrednovanje naslijeđa kao i oblikovanje izložbe/ fundusa predmeta oblikovanih u toj tvrtki. Budući da velikom broju građana to ime i brand imaju važno značenje u njihovoj memoriji, odaziv je bio jako dobar. Projekt je pobudio neuobičajen interes lokalnih medija, a nagrađen je i Umjetničkom godišnjom nagradom Jure Kaštelan koju dodjeljuje "Slobodna Dalmacija", čime se potvrđuje i društveni, a ne samo umjetnički, značaj za lokalnu zajednicu.
Projektom, „RT (Radni teren) Dujmovača / Preobražaj – kritička perspektiva“, koji se održavao 2012. u zapuštenom prostoru negdašnjeg poslovno-proizvodno-skladišnog kompleksa u predgrađu Splita, Dujmovači, članovi OUR-a su ponovno htjeli istaknuti položaj radnika koji u tranziciji 90-ih ne gube samo radna mjesta, već zamire i cijela kultura potpune skrbi o njima i njihovim obiteljima. Stav kolektiva OUR je oponentski i razrušenom kompleksu nastoji pridružiti vrijednost kulturnim djelovanjem tj. aktivnom participacijom u napuštenu prostoru (autori su intervenirali samo u nekim prostorijama) odnosno evidentiranjem i valorizacijom iskaza street-arta koji su prisutni na zidovima građevine.
2011. je bila i godina proglašenja stečaja, a zatim i zatvaranja splitske tekstilne tvrtke Uzor, čime se bavio Boris Šitum u svom performansu „Matchball“. Odjeven kao tenisač u bijelom, s "logom" Uzora na leđima, Šitum se u trku popeo na zgradu te lopticama s istim logom gađao radnice i prolaznike na ulici. Iako možemo govoriti o simbolici tenisa kao elitnog sporta koji nema mnogo veze sa svakodnevnicom, veza "bijelog sporta" i Uzora je mnogo direktnija budući da je posljednji vlasnik tvrtke bio bivši tenisač Bruno Orešar. Riječ je o paradigmatskom primjerku poduzetnika koji su, dočepavši se uspješnih tvrtki te sustavnim sklapanjima štetnih ugovora, rasprodajama imovine i nesavjesnim poslovanjem, koristeći kapitalistički patent nacionaliziranja gubitaka, a privatiziranja profita, doveli te tvrtke do propasti. Kao i u sintagmi "operacija uspjela, pacijent mrtav", svaki njihov potez je bio meč lopta u "igri" uništavanja javne imovine.
Iste godine počinje i gašenje Dalmacijavina (koje je u međuvremenu uspjelo ponovno pokrenuti proizvodnju) pa se cijeli četvrti DOPUST bavio temom centralizacije u okviru socijalnih formi i kulturno-umjetničkog nasljeđa i mogućih odgovora i rješenja te pojave. Otvaranje festivala ispred MKC Split je obilježio happening u suradnji s radnicima splitskog Uzora i Dalmacijavina, kao podrška njihovoj borbi za radnička prava, čemu su se pridružile građanske udruge poput Inicijative za Marjan. Inače, DOPUST je 2008. pokrenuo umjetnik Marko Marković, kao potvrdu sve aktivnije splitske izvedbene scene s jedne strane, ali i kritiku njene nedovoljne vidljivosti u javnosti i medijima s druge strane.
Konačno, prošlu su godinu obilježila i globalna previranja i pokret Occupy kao međunarodni protest protiv trenda socijalne i ekonomske nejednakosti. Na taj način su se nastojanja splitskih umjetnika i aktivista uklopila u svjetska zbivanja i bila dodatno legitimirana kao aktualna suvremena scena. Ne treba čuditi što su se AAA i Splitski salon te godine našli na istoj strani baveći se realnim problemima društva te predstavili svoja viđenja, kritičke stavove i odgovore na krizu koja se definirala kao kriza neoliberalnog kapitalizma. Dok bi se Splitski salon moglo „optužiti“ za pomodarsko priklanjanje svjetskim trendovima, kod AAA je riječ o dosljednom nastavku višegodišnjeg koncepta. Naime, već je 2009. uveden koncept "kolektivnog autora" („zajedničko sudjelovanje u kritici strukture kapitalizma hrvatske vlasti“) kako bi se izložbom promoviralo "značenje, a ne osoba" i predstavljen novi žanr kojim se želi otvoriti novi prostor za kritičku praksu suvremene umjetnosti u vidu proširene umjetničke forme (a sastoji se od izložbe, predavanja, javne tribine, interpretacije). Te godine su surađivali sa studentima i bavili se pitanjima privatizacije sveučilišta i besplatnog obrazovanja. Kao nastavak, posljednja dva annalea zbilja izlaze iz okvira izložbe u stvarni život u obliku građanskog aktivizma surađujući s radnicima i eksperimentirajući s mogućnostima "autonomnih prostora" (mogućnosti samoorganizacije zajednice mimo države i tržišta u slučaju tvrtki "Dalmacijavino" i „Jadrankamen“, 2012.), promovirajući koncepte direktne demokracije i anarhizma.
Kada govorimo o perifernosti ili izmještenosti unutar društvene hijerarhije, splitski umjetnici se povremeno bave i vlastitom ulogom i značajem u suvremenom društvu. Jedan od zanimljivih radova na ovu tematiku je i dobio veliku nagradu na posljednjem Splitskom salonu, a riječ je o plakatu u javnom prostoru koji je zapravo uvećana kopija Potvrde o visini dohotka samog umjetnika Milana Brkića, a iznosio je 0,00. No, nije samo izostanak dohotka dokaz o položaju suvremenih umjetnika na marginama društva, već i činjenica da ih rijetko tko pita za mišljenje, ne predstavljaju autoritete i nemaju gotovo nikakvu moć. Dapače, još uvijek su vrlo često neshvaćeni, kritizirani i obezvrjeđivani od šire javnosti (na primjer, tekst u Slobodnoj Dalmaciji "Kolju, pale, povraćaju, skidaju se i krvare - sve zbog umjetnosti?" bio je zabrinjavajuća potvrda mediokritetskog provincijalnog promišljanja). Međutim, upravo marginalna pozicija daje im slobodu taktičkog interveniranja u dominantne teorijske, povijesne i interpretativne modele, omogućujući kritičku distancu.
Kontinuitet kao potvrda i izazov
Uzevši sve u obzir, nikoga ne bi trebao čuditi porast broja umjetnika koji su politički aktivni i kod kojih je umjetnost neodvojiva od stvarnog života. Kada govorimo o Splitu, kulturna i umjetnička događanja možda se ne mogu mjeriti u danima ili mjesecima, ali presjekom kroz nekoliko desetljeća, evidentno je postojanje kontinuiteta, dosljednosti i relevantnosti scene koja posljednjih godina postaje prilično homogenizirana u nastojanjima da se umjetnost učini političkom, kritičkom i angažiranom. Možda je upravo dugotrajni osjećaj perifernosti i zanemarivanosti prerastao u snažnu pokretačku silu i pojačao empatičnost splitskih umjetnika spram ljudi i svijeta koji ih okružuje (sa snažnim porivom da se i „obični“ ljudi pridruže i uključe u njihove umjetničke akcije).
No, s obzirom na fleksibilnost neoliberalnog sistema, koji je u stanju asimilirati gotovo svaku kritiku, čak i jako kritična i subverzivna umjetnost u pravilu stvara mnogo manje problema nego što bi htjela. To je tako dijelom zbog autocenzure samih umjetnika (zbog straha od političke i medijske diskreditacije, civilnih tužbi i ekonomskih razloga), a dijelom zbog činjenice da je autonomija umjetnosti garantirana zakonima tog istog sistema. Čini mi se kako je jedna od glavnih budućih zadaća (splitskih) angažiranih umjetnika upravo izlazak iz tog začaranog kruga.
Anita Kojundžić Smolčić
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
