• Search form

25.08.2019 | 13:33

Pavlikovski: Sarajevo je u meni

Pavlikovski: Sarajevo je u meni

Ugledni poljski redatelj, oskarovac Paweł Pawlikowski govorio je na posljednjem masterclassu proteklog 25. Sarajevo film festivala (SFF) o svojoj “dugoj i intimnoj” vezi sa Sarajevom, susretu sa Emirom Kusturicom, filmu “Srpska epika”, dokumentarcima, filmskim elementima, likovima i historiji, milosti i inžinjeringu, te (ne)sretnim završecima.

“Sarajevo je u mojoj glavi, dio je moje mentalne mape: otkrio sam ga kroz filmove Emira Kusturice, s kojim sam se i susreo u Hotelu ‘Europa’ za svog prvog boravka ovdje”, prisjetio se u završnici SFF-a redatelj kojemu je na otvaranju jubilarnog festivalskog izdanja dodijeljeno Počasno Srce Sarajeva, dodavši kako ga je iznenadilo kad su uskoro počele padati bombe na grad.

Autor filmova “Moje ljeto ljubavi”, “Posljednje utočište”, “Ida”, “Hladni rat” i drugih, koji je dugo živio u Britaniji, otkrio je kako ga Sarajevo fascinira kao “metafora za mnoge stvari: za historiju, za grotesku s momentima noćne more, susret triju etniciteta, religija, carstava, socijalizma, i sve to na tako malo mjesta”.

Bianca Lucas i Pawel Pawlikowski, foto: SFF

Na pitanje moderatorice, selektorice festivalskog programa European Shorts Biance Lucas, zašto se upustio u “srce tame”, u snimanje filma “Srpska epika” (1992), odgovorio je kako je želio istražiti kako neki nacionalista, pobornik folklora i sličnog, odjednom postane ubojica.

“Htio sam istražiti tu priču, ne na novinarski način, nisam htio nešto što postaje neistina nakon samo pet dana, tražio sam ono bezvremeno: slike, metafore, htio sam doći ispod kože historije Srba, Radovana Karadžića, išao sam dublje i dublje u tu noćnu moru”, kazao je, napomenuvši kako su i Poljaci “selektivno izvukli neke mitove nakon pedeset godina, nisu to učinili samo Srbi”.

Prisjećajući se početka snimanja televizijskih dokumentaraca u Rusiji, kazao je: “Bile su to kasne osamdesete, Rusija se otvarala, iako se još moglo biti uhićen, i bilo je toliko snažnih priča tamo, pravo igralište priča, ljudi još nisu bili medijatizirani”.

“A bilo mi je i lakše samim tim što nisam snimao u Poljskoj. Tad sam imao taj nekakav poljski kompleks, kojeg sam se tek nedavno riješio - pritisak hoće li film voljeti, recimo, moja ujna”, pojasnio je Pawlikowski.

“U to sam vrijeme otkrivao i sam medij: znao sam nešto o fotografiji, ali otkrivao sam montažu, ritam, a imao sam i nos za priče”, kazao još jednom istaknuvši: “Bio sam vrlo sretan u tom razdoblju otkrivanja”.

Upitan od moderatorice o “korisnim greškama” iz tog vremena, Pawlikowski je odgovorio kako misli da je u filmu “From Moscow to Petushki” ipak pretjerao s “antikomunističkim poljskim komentarem”, kao i da je nepotrebno uključio Josifa Brodskog, jer “taj Nobelovac zapravo nije imao ništa s filmom”.

Na pitanje iz publike bi li ponovno radio dokumentarce, odgovorio je kako je to “kaubojski posao, za mlade”, za koji je on “sada prelijen”.

“Osim toga, svijet se s digitalnim promijenio do tog stupnja da ne bih više znao kako da ga uhvatim”, priznao je.

O onomu što ga tjera naprijed i predstavlja mu izazov, kazao je kako je to uvijek različito - nekada ljubav prema temi, nekad samo želi završiti nešto. “Ali, uvijek je važan taj jedan presudan trenutak kad budem ponesen negdje, kad zajašim tigra, za što treba osluškivati sebe”, naglasio je, da bi nešto kasnije dodao kako ga plaši pomisao da neće moći postići taj trenutak, kao i da “neće imati što da kaže”.

Na konstataciju Biance Lucas kako je “majstor detalja” i pitanje planira li sve unaprijed ili si dopušta opuštenost, odgovorio je: “I jedno i drugo. Važni su mi krajolik i glumci, uklopiti to dvoje, gotovo bih rekao iskipariti, u smislu da to ne bude literatura, da se doista događa, da je nešto novo: nastojim dobiti taj jedinstveni moment koji kao da je kreirao Bog, a ne ja”. “No, da bi se rekreirao taj trenutak milosti treba puno inžinjeringa”, poantirao je, otkrivši kako najviše uživa i često najviše vremena potroši na traženje lokacija, jer se “voli izgubiti u nekim pejsažima”.  

“Kad biram glumce za film, važno mi je otkriti tko je ta osoba, hoću li je se sjećati sutra, kakav okus ima”, kazao je, priznavši i kako se događalo da neke glumice ostave jako dobar prvi dojam na njega, ali ubrzo ustanovi kako nisu za film koji snima.

Pawel Pawlikowski, masterclass, foto: SFF

O povratku u Poljsku i snimanju Oscarom nagrađenog filma “Ida”, odnosno “načinu na koji je pomirio provalu inspiracije i neprijateljstvo populista i poljske vlasti prema onomu što radi”, rekao je: “Bio sam upao u predizborne borbe: ljudi su pisali peticije protiv mog filma, a nisu ga ni vidjeli. Oni su i došli na vlast, ali ne samo u Poljskoj, dogodilo se to u mnogim zemljama Europe”.

“U Velikoj Britaniji mi je bilo ponestalo poticaja, nisam osjećao historiju, moji likovi bili su u nekakvom vakuumu,” rekao je dodavši kako ne radi filmove koji objašnjavaju historiju, “što je inače vrlo poljski”.

“Zanimaju me komplicirani ljudski odnosi, ljudi označeni poviješću, to je ono što povijesti daje puno više životnosti”, istaknuo je Pawlikowski.

Što se pak tiče “Hladnog rata”, koji je prikazan u sasvim popunjenom Kinu Meeting Point netom prije masterclassa, za taj film je bila važna priča njegovih roditelja, “koji su imali kompleksan bračni i izvanbračni život”, kao i ideja egzila: “Otišao sam iz Poljske s 14 godina, našao se u stranoj zemlji, čiji jezik nisam govorio: to je nešto što ostaje uz tebe”.

Na pitanje o evoluciji njegova vizualnog jezika od mnogo eklektičnijeg  do pročišćenog i mirnog, Pawlikowski je odgovorio kako to korespondira s osobnom zrelošću. “Nikada nisam išao u filmsku školu. Moj razvoj je posljedica učenja na greškama: nemam jezik za ono što radim, kao neki redatelji, jedini jezik su moja raspoloženja, stanja uma”, istaknuo je Pawlikowski, koji je studirao književnost i filozofiju na Oxfordu.

Redatelj koji je kao mlad imao velike ambicije vezane uz glazbu, i koji ne voli “lijenost na filmu”, kao niti “vidjeti scenarij” dok gleda film, dodao je i kako je “Ida” “vrlo fotografska”, jer je bio zamoren filmskim trikovima i htio sve reducirati.

Upitan je li mu veza sa snimateljem najvažnija, odgovorio je kako to ovisi s kim radite: “Prije sam ja učio od njih, sad oni uče od mene. Što ste mirniji, svjesniji svojih oruđa, to više možete okupiti ljude oko sebe”.

Pawel Pawlikovski i direktor SFF-a Mirsad Purivatra na otvaranju 25. SFF, foto: SFF
 
U vezi s tim koliko se “Hladni rat”, za koji je također bio nominiran za Oscara, a u Cannesu nagrađen za režiju i osvojio mnoge druge nagrade, referira na kultno ostvarenje Michaela Curtiza “Casablanca”, rekao je kako je taj film dio njegova osobnog prtljaga, jer ga je gledao puno puta, dok (također iz publike spomenuti) film “Stanica za dvoje” Eldara Ryazanova nije  gledao. Dodao je i  kako je shvatio da “Odlasci” Wojciecha Hasa imaju veze s njegovim posljednjim filmom, te otkrio kako je “pretjerano uživao” u filmu “Ogledalo” Andreja Tarkovskog, kao i da voli i češki novi val, a spomenuo je i Roberta Bressona.

Upitan zašto je završio “Hladni rat” tako kako ga je završio, odgovorio je da je to za njega “najsretnije što je mogao smisliti”.

Vesna Pažin / SEEcult.org

Video
02.12.2024 | 22:06

VOĐENJE: Ana Knežević - Geometrija praznine

Nema umetnosti bez eksperimenta, stav je umetnice Ane Knežević, koji je dokazala na delu izložbom "Geometrija praznine" u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, čiji je katalog nedavno objavljen, a jedan od predstavljenih r