I Z O L A C I J A

Prijateljica SEEcult-a kustoskinja Dubravka Cherubini, koja živi i radi u Trstu, podelila je sa našim čitaocima svoje svedočanstvo o pandemiji virusa Covid-19, u kojem se mnogi mogu prepoznati. Uz želju da se tako nešto nikada i nigde više ne ponovi, odajemo počast svim žrtvama ovog više nego neobičnog virusa, od kojeg opasnost još nije prošla.

Il Piccolo, Trst, 24. ožujak 2020.

Nije bilo dovoljno zagađenje cijele planete, Amazonije u plamenu, topljenje ledenjaka. Pojavio se koronavirus i cijeli je svijet bacio na koljena. Kako smo krhki i ranjivi!

Canal Grande

Već sam tjednima u samo-izolaciji. Ujutro otvorim prozore na glavnu ulicu, Viale XX Settembre, pupoljci na divljim kestenima svakim su danom sve krupniji, a nekoliko stabala, onih mlađih, nedavno posađenih u zamjenu za već stoljetna stabla, već su prolistala. Sve je neuobičajeno mirno, automobili skoro da i ne prolaze. Nedostaje mi ugodno jutarnje buđenje od mirisa kave iz obližnjeg bara, sad zatvorenog. Nagnem se malo kroz prozor i opazim susjeda sa psom, pozdravlja se s nekim, pa mu nešto priča, ne čujem što, samo vidim da ljutito gestikulira. Obučem se, pregledam što sve nedostaje u frižideru i u ostavi, napišem popis stvari što trebam kupiti, uzmem vreću sa smećem i izlazim.  Lijepo je i sunčano u Viale, stiže proljeće. Radijus kretanja nam je vrlo ograničen, tek par sto metara. Izlazim, prvo do ulice Rossetti gdje su kontejneri za smeće, pa pređem ulicu i čekam u redu za ući u samoposlugu Despar. Kupim samo par stvari, maslinovo ulje, limun, radič, dezinfekcijsko sredstvo za čišćenje. Svega ima u dućanu, nije kao u nekim zemljama pogođenima koronom gdje nedostaje čak i toaletni papir i gdje već kruže vicevi o tom fenomenu, kao: prodajem paket rola toalet papira – novog. Čitam da su nedavno u Australiji u jednim dnevnim novinama umetnuli osam stranica bijelog papira, obavještavajući ironično da se mogu upotrijebiti kad im ponestane toaletni papir; ili ovaj: naoružani lopovi u Hong Kongu ukrali stotine rola toaletnog papira u vrijednosti većoj od $130.

Svakodnevno čistim ulazna vrata, kvake, podove, kupaonicu. Čim završim, pogledam svoj dugačak popis svih zaostataka za koje prije nisam imala ni volje ni vremena završiti. U ponedjeljak krenem prati prozore, u utorak je na redu kuhinja, vadim sve iz ormara i ladica i perem, perem. U srijedu se zatvorim u ostavu, premještam stvari na policama i pregledavam, ovo će mi još trebati, ovo neće, ovom je istekao rok trajanja. Ubrzo napunim dvije velike crne vreće za odnijeti u kontejner, a to mi je jedino opravdanje da mogu izaći i kratko prošetati. U četvrtak su na redu police s knjigama, koje li je to veselje naići na neke drage knjige koje ću jedan dan za užitkom ponovo pročitati. Prebirem po knjigama, stavljam na stranu nekolicinu, na poklon nekome sa željom da ih pročita.

U petak i subotu je na redu moja soba, ustvari, moj ormar. Otvaram, pregledavam, koji užas! Koliko odjeće, koliko torbi! A da ne spominjem cipele, predivne, ali koje najvjerojatnije neću više nikada obuti, ili tek samo na pola sata, jer mogu hodati, bez da ima bolove u koljenima, samo u ortopedskim ili sportskim cipelama. Kaputa imam desetak, k vragu, ma kad sam sve to kupila! Šalova imam oko četrdeset, svih mogućih fela, boja i šara. Otkud sve to?! A već godinama velikodušno i bez nostalgije puno toga poklanjam prijateljicama i rodbini. Ne samo da poklanjam, već jednom godišnje pripremim hrpu odjeće koju ne nosim, niti ću vjerojatno ikad više staviti na sebe, i ubacim u žuti kontejner za rabljenu robu. Definitivno, imam previše toga! E ne, ne! Neću više ništa kupovati, hrabro odlučujem da je kraj ovoj ovisnosti! Ne mogu sama sebi vjerovati kako sam se to pustila da me indoktrinira konzumizam!

Viale XX Settembre

Moj dugački popis stvari za napraviti, u ovom “zatvorskom “periodu, je u stvari veliki ispušni ventil i baš sam zadovoljna da sam sve to sa popisa uspjela napraviti. Nakon deset dana sam već skoro pri kraju svega zadanog. Već se osjećam pomalo oslobođenom od onih mučnih misli, potisnutih obaveza, muke u utrobi i prljave savjesti što to nisam već i prije napravila. Sad se osjećam napokon laganom. Ali...izolacija je još uvijek u toku i tko zna do kada!?  Ovo je trenutak da počnem misliti na konkretne stvari. Mogu uistinu reći da mi je period u izolaciji neophodno potreban za razmišljanje. Kako ja to želim živjeti , jednom kad tu koronu pobijede? Krenem ponovo pisati pisma prijateljima raštrkanima po svijetu. Tek odnedavno u penziji, s napretek slobodnog vremena, planirala sam ih otići posjetiti. Zasad moram odgoditi sva ta putovanja, do Sharon u Australiju, do Jackie u Kanadu, do Olivere u Beograd. Vidjet ćemo se čim bude moguće, uskoro, nadam se, već smo skoro sedamdesetogodišnjaci i nema se više vremena za gubljenje. Počinjem ponovo čitati, osjećam se pročišćenom i koncentracija mi se poboljšala.

Prvi puta u životu iskušavam pandemiju. Nikad nisam doživjela rat, niti bilo kakvo lišavanje slobode. Potresena sam ovom velikom tragedijom, da ne kažem ovim ogromnim rizikom za moju generaciju, ali i ne samo moju, nadasve me plaši taj osjećaj nemoći. Počinjem razmišljati o smislu mog prisustva na ovom svijetu. Kako trebam postupiti, kako mogu pridonijeti društvu, mom gradu, jednom kad se vratimo u “normalu”? Razmišljam, najozbiljnije. Ali do odluke, imam vremena samo do kraja izolacije. Krećem u akciju.

Molo Audace, ispred glavnog trga

Tri-kini

Trst, travanj 2020.

Stiže mi neki dan na whatsup od prijateljice iz Milana fotografija “tri-kinija”, bikinija veselog dezena sa maskom od istog materijala, smišljenog kao šala za nadolazeću ljetnu sezonu u Italiji. Prosljeđujem odmah poruku prijateljicama, očekujući duhovite komentare, a kad ono, sve odredom  mi odgovoraju da će to biti naša realnost u skoroj budućnosti. Maske više nećemo moći vidjeti, kao do sada, samo u kazalištu ili na karnevalu, maska postaje naša mučna svakodnevnica.

Piazza Unità, najveći trg u Italiji otvoren ka moru

Koronavirus je iz temelja promijenio Trst, moj grad. Već smo skoro dva mjeseca u izolaciji i bez maske na licu ne smijemo izaći iz kuće. I to izaći samo jednom tjedno, u nabavku hrane, lijekova ili novina, jer su sve ostale trgovine zatvorene. Radijus kretanja je samo dvjesto metara od mjesta stanovanja. Nema više šetnje mojom ulicom, Viale XX Settembre, alejom kestenova, nekad jednom od najposjećenijih ulica u gradu, jer su kafići i restorani odavno zatvoreni, a tu i tamo pred trgovinama i ljekarnama dugi redovi, iako samo od desetak ljudi, ali pošto se mora poštivati razmak od par metara, red se čini beskonačnim. Tu i tamo neki prolaznik, možda i moj susjed, ali tko bi ga ispod maske prepoznao. Danas sam baš naišla na čovjeka, gleda u mene i klimne glavom, ja gledam u njega i tek nakon nekog vremena ga prepoznam i ispičam mu se što sam tako zurila i kažem mu da do sad nisam primijetila da ima tako izrazito plave oči. Nasmijali smo se oboje, ali se smijeh ispod maski nije vidio.

Pravila su više nego stroga, a kazne su od dvjestoosamdeset eura do nekoliko tisuća. Policajci u automobilima i na motorima kruže gradom i kao orlovi vrebaju žrtve. Ja izađem tu i tamo do dućana ili do kontejnera baciti smeće i prevarim ih malo, pa prošetam dva- tri puta oko bloka, ali sve to sa maskom na licu, naravno. Maski nema za kupiti, iako već više od mjesec dana najavljuju u TV vijestima i u štampi da će svaka obitelj dobiti na kućnu adresu po dvije maske. Do mene još uvijek nisu stigle, ali sam čula da su u jednom kvartu ostavili paketiće u poštanskim sandučićima, no netko ih je u rekordnom roku ukrao. U pomanjkanju maski dozvoljeno je pokriti usta i nos šalom, ali pomislim, što ću sa šalom kad je vani već tjednima sunčano i toplo, dvadeset je stupnjeva, pa koristim obične kirurške maske što mi je nabavila prijateljica preko njene sestre liječnice. Napomenula je da ni te maske, a kamoli šalovi ne zaustavljaju koronavirus, koji, kako pišu svjetski epidemiolozi, preživi na tlu desetak dana, na plastičnim i metalnim površinama nekoliko dana, a u nosu i do dvadeset i osam dana. Te se maske od papirnatog materijala mogu koristiti samo tri sata, al pošto ih se ne može nabaviti, poručuje da se mogu oprati, staviti na sunce ili pritisnuti vrućom peglom, pa opet upotrijebiti i sve tako dok se ne raspadnu. I tako mi hodamo sa opranim i ispeglanim maskama, ali ni slučajno da bi stavili i sunčane naočale, jer se pri svakom izdisaju zamagle, probala sam, baš sam se iznervirala.

Krenem tako popodne do trgovine sa deterdžentima, vidim par ljudi vani u redu, čekaju da uđu, a meni se ne da čekati, pa odlučim produžiti još dvadesetak metara do kraja Viale XX Settembre, do fontane sa skulpturom arhitekta Luciana Cellija. U sredini fontane je oko pet metara visoko kameno postolje sa dvije maske od sjajnog aluminija veličine oko pola metra, iz čijih usta teče voda. Nije to simbol Teatra Rossetti, najvećeg kazališta u gradu u istoj ulici, već je to Giano Bifronte, misteriozni rimski bog sa dva lica, a ta dva lica predstavljaju dva pravca u prostoru, ulaz i izlaz, te prošlost i sadašnjost. Sad zastanem malo, jer uglavnom bih samo prošla pored, nigdje žive duše, za razliku do prije dva mjeseca, prije koronavirusa, kad su klupe na trgu sa fontanom bile prepune ljudi, obitelji sa djecom, turista i migranata koji bi tu koristili besplatni wi-fi. Ja s maskom na licu, gledam u fontanu sa maskama, ulaz i izlaz, prošlost i sadašnjost, pa pomislim, kakva li će to biti naša budućnost! Na sljedeće kupanje ću u tri-kiniju?

Tutti a casa – Svi kod kuće -  Još uvijek...

Trst, početak svibnja 2020.

Trst, glavni grad Autonomne Regije Friuli Venzia Giulia. To - autonomna – ili sa specijalnim statutom, znači da guverner regije može donositi uredbe i drugačije od onih državnih. Tako se naš guverner, iz stranke Sjeverna Liga, malo poigrava zakonima i manifestira moć. Sin mojih susjeda je išao s njim u školu i kaže da su dotičnog još u školi zvali “moron”.

Palazzo Carciotti, za čije je spasavanje od prodaje pokrenuta peticija

Početak je svibnja i na snagu je stupio novi dekret, ne pamtim više koji po redu u zadnjih osam tjedana. Izolacija se nastavlja, maske i rukavice su još uvijek obavezne, a radijus kretanja se proširio, sa dvjesto na petsto metara od mjesta prebivališta. Uz dekret je priložen faksimil novog certifikata kojeg moram pri svakom izlasku ispuniti: ta i ta izjavljuje prema vlastitoj odgovornosti da nije upućena u karantenu, da nije zaražena covidom 19 i da se kreće iz navedena četiri razloga: odlazak i dolazak sa radnog mjesta, apsolutna hitnost, nabavka namirnica ili lijekova i zdravstveni razlozi. Zadnji paragraf citira zakon o sankcijama za svaku navedenu netočnu informaciju. Ispunim i taj novi certifikat i taman da ga potpišem, promislim malo, kako da izjavim da nemam taj covid 19, nisam bolesna, ali nas svakodnevno bombardiraju novim informacijama da svi zaraženi virusom nemaju simptome, a virus prenose. Zovem mog obiteljskog liječnika i pitam ga kako da napravim taj test i da točno ispunim taj certifikat, a on se malo ironično nasmije i kaže da ga neprestanu pacijenti zovu i ponavlja da tko nema simptome ne može indvidualno tražiti testiranje, jer su bolnice prepune, a zdravstveno osoblje je na rubu snaga. Primam to na znanje, pa krenem u potragu za novim informacijama. Nazovem moju prijateljicu koja radi u pravnoj službi da je pitam kako je to ona riješila, a i ona se nasmije i veli da je certifikat protuustavni i počne mi nabrajati razloge. Uglavnom, kaže, ja samo neka izlazim, a ako me zaustave, neka ih pošaljem u rodni kraj.

Već su mi živci počeli popuštati, pa sa strahom, popodne, izlazim u nabavku. Maska na licu, certifikat u džepu, telefon pri ruci, jer mama se nije javljala tokom jutra i sve očekujem da telefon zazvoni. Dođem do trgovine u mojoj ulici, pred ulazom red i odlučim produžiti još pedesetak metara do fontane gdje je divno sunce. Učini mi se da je zazvonio telefon i makinalno spustim masku sa usta da me mama može bolje čuti. Već joj je osamdeset i devet godina, živi sama u Zagrebu, a taman je doživjela i dva potresa. Ulica je skoro pusta, tu i tamo se vidi pokoji prolaznik, daleko od mene. S telefonom u ruci se okrenem prema jednom izlogu, a u tom trenutku iza leđa začujem škripu kočnica motora, policajac me doslovno zaskoči i isti trenutak počne pisati kaznu. Ja ga u čudu gledam i ne mogu vjerovati svojim očima. Pa čovječe, imam masku, samo sam je malo spustila, a nikoga ni nema u blizini, nisam mogla nikoga ugroziti. Ne da on meni ni da završim rečenicu, a kamoli da mu kažem da sam čula da je certifikat protuustavan, on već piše kaznu na dvjestoosamdeset eura ako platim u roku od trideset dana ili četiristo, ako platim do šezdeset dana, pa ja neka odlučim, a usto, veli on, mogu biti sretna da ne živim na Filipinima, jer tamo takve prestupnike streljaju. Problijedim, koljena mi klecaju, na rubu sam plača.

Palazzo Carciotti

Dekret donosi zabrane izlaska iz općine stanovanja. Šalju nam mapu radijusa kretanja na kojoj su označene zabrane ulaska u parkove, a divna šumica u blizini moje kuće je taman ušla u kategoriju parka. Zabranjeno je šetati rivom, zabranjeno je sjesti na klupu u mojoj ulici koja se smatra zelenom površinom, zabranjeno je posjećivati prijatelje, sve je zabranjeno, osim onog navedenog na certifikatu. Kontrole su neprestane, policija i karabinjeri u automobilima i na motorima kruže gardom, kao jastrebovi slijeću na prolaznike i zaskaču ih kao bandite ili teroriste. Svakodnevno i mojom ulicom prolazi kombi Civilne zaštite i preko razglasa ponavlja, tutti a casa - svi kod kuće. Uglavnom i jesam kod kuće, već treći mjesec. Sad je već svibanj, a počela sam tu osamu krajem veljače. Ožujak i travanj sam nekako prebrodila, riješila sam sve zaostatke, popravke, sve pospremila i oprala, stan mi nije nikad tako blistao. Krajem travnja sam bila zadovoljna i skoro desetak  dana sam bila čak i dobro raspoložena. Mogla sam opet čitati i nešto pisati. Bila sam dobro, a samo mi je nedostajalo cvijeće u vazi, jer cvjećarne su zatvorene, a u šumicu ne smijem,  da uberem malo bazge ili mirisnog bagrema.

Trpim sve to. Sve mi je teže kako vrijeme prolazi. Nemam volje ni sa kime razgovarati, svaki razgovor se vrti oko virusa, koliko ih je umrlo, koliko ih je opet zaraženo. Prijateljica iz Milana ima svakodnevno nove ružne vijesti, nervira me sve  to, počinjem ne odgovarati na pozive. Ujutro mi se ne da ustati, a inače sam ranoranilac, pa me muči to moje novo stanje. Ipak, pokušavam uhvatiti stari ritam, malo razgibavanja, ali i to mi ubrzo postane besmisleno. Nedostaju mi moji kompanjoni sa večernjeg tečaja Taiji-a. Da bar može svratiti koja prijateljica da se malo nasmijemo, popijemo rakijicu, nešto isplaniramo. Ćubim u kući, gledam kroz prozor hoću li vidjeti  nekog drugog osim susjeda sa psom. Baš me živcira, kad god pogledam kroz prozor, on šeta cuku, jer samo oni sa psima mogu izlaziti i to u bilo koje doba dana i noći. Djeca neka se pate u stanovima, neka prate nastavu na kompjuteru, dok mama i tata rade “smart working”. Moja bivša kolegica ima dvoje školske djece, a ona i muž rade od kuće, pa su im bila potrebna četiri kompjutera. Jedan im je posudio djed, a ona je morala kupiti novi, jer onaj koji je imala u kući je bio preslab da podnese softver na kojem treba svakodnevno raditi, i to do daljnjega. Moj susjed na katu, samac, profesor je u gimnaziji i neki dan ga vidim da izlazi iz stana, blijed k’o krpa, sav izmožden. Kaže mi da radi dvanaest sati dnevno, dok pripremi predavanja online, dok održi predavanja, dok poslije ispravi sve njihove zadaće, pa ne stigne u trgovinu da nabavi hranu, jer trgovina radi do pet popodne. Susjed sa četvrtog kata radi od osam do dvanaest u jednoj firmi, a od dvanaest do dva odvozi hranu u centar za izbjeglice, pa se popodne vrati u firmu do pet. Žali se da za svako kretanje treba imati po jedan certifikat, jedan ujutro na putu do firme, sa navedenim podacima o firmi i brojem telefona, jer na kontrolnom punktu, kad ga zaustave, telefoniraju da provjere. Drugi certifikat mora pokazati kad iz firme ide do centra, treći kad se vraća u firmu i četvrti kad se vraća kući. To mu je mjesečno oko stotinjak certifikata za ispuniti, a prethodno je faksimil certifikata morao skinuti sa interneta i napraviti dovoljno fotokopija. Jučer me zove prijateljica sva uspaničena, njen tata, osamdesetogodišnjak, pokušao je samoubistvo. Našla ga je na podu zapjenjenih usta i pored njega prazna bočica tableta. Sad ga spašavaju u bolnici, a već su joj dali do znanja da će tata morati što prije kući, jer su krcati zaraženima virusom. Uvjeravaju je da će se ona moći o njemu brinuti, jer ionako je raspoređena na “smart working”, pa je kod kuće. Sin mojih poznanika se jednu večer zahvatio s tatom i skoro su i noževi letjeli, petero ih je u stanu, roditelji penzioneri,  jedan sin radi od kuće, a dvoje ih je na burzi, jer su njihove firme zatvorili, pa su morali napustiti unajmljeni stan i vratiti se k roditeljima. Svađe su postale njihova svakodnevnica, majka pokušava smiriti situaciju, a kad više ne može izdržati, pod izgovorom da ide baciti smeće, izađe malo van. Zove me prijateljica iz Milana koja ima dvoje unučadi, dečkića od tri godine i curicu koja je baš za vrijeme izolacije prohodala, a do tog dana točno pedeset dana nisu izašli iz stana. Javlja mi da je njen sin pokušao izaći s djecom malo pred zgradu, a kad ono, djeca su se počeli otimati i plakati, nisu htjeli van, on ih je pokušavao smiriti, ali oni su plakali sve jače i jače, mala je sva pocrvenila u u licu, pa ih je oboje uzeo za ruke i vratio se u stan. Tek tamo su se smirili.

Most Ponterosso i James Joyce (skulptura)

Ne da mi se ništa raditi. Postajem apatična. Mogu izaći u nabavku ili odnijeti smeće, pa to rasporedim da obavim svaki dan nešto, za razliku od prije kad bih to sve obavljala u jednom potezu. Jedan dan idem baciti smeće, pa s tom vrećicom malo prohodam po kvartu, a i da uhvatim malo sunca. Proljeće je baš ugodno ove godine, puno sunca i bez kiše. Jedan drugi dan odem do trgovine, opet nešto kupim, ili hranu ili sredstva za čišćenje. Toliko toga nisam kupila u zadnjih godinu dana. Samo to kupovanje hrane, pa kuhanje, i to svakodnevno, postaje mi dosadno. Često skuham i splačine, ne da mi se više izmišljati. Jedem nekontrolirano, bez reda i osjećam se sva dežmekasta. Svakodnevno čišćenje, dezinficiranje, traženje rukavica, maske, gdje sam stavila vrećicu sa novim maskama, sve me to lako iznervira. Ne gledam više televiziju. Pročitam tu i tamo na internetu dnevnu štampu, da provjerim kad stupa na snagu novi dekret, pa kad izađe, skinem tekst sa interneta i odštampam novi certifikat. Informiranje mi se uglavnom na to svelo. Večer mi je najteža, ne da mi se čitati, a prije ovog terora, čitanje mi je bilo neophodno kao disanje. Pogledam neki film, iznenađenje mi je jedan filmski sajt koji omogućuje besplatno gledanje za vrijeme izolacije, par zaista dobrih filmova sam uspjela vidjeti. Pregledavam na internetu koje su novoizašle serije, uglavnom trileri, kriminal, a sapunice niti ne gledam. Odaberem jednu seriju, počnem je gledati, nakon desetak minuta zaključim da je čisto smeće, ugasim. Odem do prozora, aleja divljih kestena je sad već ozelenila i pod uličnom rasvjetom se vide bijeli, veliki cvjetovi  kestena. Na ulici nigdje žive duše, ali, eno ga dolazi, opet susjed sa svojim psom. Ma idite dođavola, ti i tvoj pas.

Ujutro bezvoljno ustajem, rutina mi je pijenje vode s limunom, pa kuhanje ječmene kave. Vratim se u krevet. Razmišljam, ako se to uopće može tako nazvati, hoću li danas ići baciti smeće ili moram po nešto u dućan. Koja dosada, užas. Pokušavam se skoncetrirati. Poledam u policu s knjigama, pa se predomislim i otvaram ormar i zurim u odjeću. Baš bih danas trebala obući nešto laganije, ali ne da mi se, obući ću opet ono isto, baš da se preoblačim za ovih par sto metara, ne da mi se.  Ali ne smijem više tako, prolupat ću.  Zovem prijateljicu, predložim joj da pobjegnemo malo do šumice, možda nas policija neće uhvatiti. Kažem joj da dođe do moje kuće, pa da malo odemo prošetati  kroz zelenilo i da se nadišemo svježeg zraka. Neće, veli da ju je strah da ne dobije kaznu, to bi joj bilo skoro pola njene mjesečne penzije.

Palazzo Gopcevich

Strah, to me muči. Kako se samo uvukao u mene. Što je po meni strah, čega li se ja bojim? Kad pomislim, padne mi na pamet što mi je govorio susjed, barba na otoku gdje sam ljetovala, prije nego bih s jedrilicom izlazila iz luke. Samo se mora moraš bojati, more je moćno i nepredvidivo, moraš ga poštivati, more je uvijek jače od čovjeka. Čega sam se još bojala, da se prisjetim. Da, tate, njegov autoritet je bio baziran na strahu. U davnoj mladosti, bojala sam ga se da me ne uhvati u laganju kad sam ga uvjeravala  da sam se do ponoći vratila kući, a on bi odmah pogledao moje espadrile, dno od špage bi bilo mokro, a on je znao da se ulice peru tek poslije ponoći. I ponekog profesora bih se bojala, ali to je sve bilo tako bezazleno. Nije to bio pravi strah, više trema.

Ovo sad je strah, uvukao se u mene postepeno kroz ova skoro tri mjeseca. Strah, intenzivan i neugodan negativan osjećaj kad vidim ili očekujem opasnost, a opasnost mi je sada novi dekret, u kojem će još biti na snazi mnogobrojne zabrane ili policijska patrola. Što mi se to dogodilo da sam izgubila moć reagiranja?

Dubravka Cherubini, Trst, pandemija 2020.