• Search form

24.04.2022 | 22:07

Clubture - i posle dve decenije borba neprestana

Clubture - i posle dve decenije borba neprestana

Savez udruga Klubtura - mreža Clubture već dve decenije se bori za poboljšanje uslova rada organizacija civilnog društva u Hrvatskoj koje su aktivne u oblasti kulture i umetnosti, a iako je svojevremeno bila primer sličnih okupljanja na nacionalnom nivou u drugim zemljama u regionu, i dalje pred njom ima mnogo posla, posebno nakon pandemije. Koordinator Clubture Domagoj Šavor govori u intervjuu za SEEcult.org o starim-novim izazovima nezavisne scene, koje je pandemija produbila i učinila vidljivijim, odsustvu sistemske pomoći države u krizi, nastavku marginalizovanja neprofitnog kulturnog sektora u procesu donošenja nove zakonske regulative, kao i o otežanom položaju društveno-kulturnih centara, ali i o značaju njihovog umrežavanja. U nastavku zagovaračkih aktivnosti za unapređenje položaja aktera nezavisne kulturne scene, Šavor kao jedno od bitnih rešenja vidi povećanje sredstava koja se izdvajaju za javne potrebe u kulturi. Što se tiče saradnje u regionu, vidi svetlu budućnost, pre svega zahvaljujući delovanju regionalne platforme za kulturu Kooperativa.

Clubture je najstarija formalna mreža nezavisne kulturne scene u zemljama u regionu, nastala pre tačno 20 godina. Koliko su se uslovi delovanja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj promenili u protekle dve decenije i koliko se ona sama promenila?

Domagoj Šavor: Zanimljivo je da moji prvi kontakti s nezavisnom kulturnom scenom počinju usporedno s osnivanjem mreže Clubture. Za početak moram napomenuti da pojam nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, zbog svoje širine ne može biti u potpunosti izjednačen s pojmom Clubture-a, već da je Clubture mreža koja svojom misijom i formatom reprezentira dinamike koje se unutar scene stvaraju i odvijaju, povezuje organizacije u mrežu, prvenstveno s ciljem programske suradnje. Međutim, procesi koji su se unutar nezavisne kulturne scene odvijali meni su, tada kao maloljetnoj osobi koja je samo htjela raditi klubske večeri, bili prilično slabo poznati. Moj prvi susret s Clubture-om bio je prije nekih 15-ak godina, kad sam prijavljivao prvi program razmjene i moram priznati da mi je i tada slojevitost nezavisne scene bila nepoznata, zbog toga što sam živio u manje dinamičnoj sredini i što sam tek nekoliko godina kasnije razvio taj senzibilitet, dok to zapravo nije bilo ni prijeko potrebno.

Rekao bih da ono što obilježava nezavisnu kulturnu scenu u Hrvatskoj sada, a obilježavalo ju je i u svojem začetku, jest konstantno promišljanje njene pozicije, povezivanja i poboljšanja uvjeta u kojim djeluje. Njeno postojanje obilježavaju dinamičnost, konstantna angažiranost i kritično promišljanje, bez kojih ona ne bi mogla ni opstati sada, niti se zvati nezavisnom. Kako ja to vidim, kroz proteklih 10-ak godina scena bilježi svoj uspon, ili nekoliko njih, ali također u posljednje vrijeme vrijeme pokazuje stagnaciju, ili čak blagi pad kao rezultat socijalnih, ekonomskih i političkih promjena. Ujedno, kao svaka scena, podložna je promjenama u generacijama aktera, što se svakako osjeti posljednjih godina. Rekao bih da se nezavisna scena nalazi u javnom prostoru koji je u isto vrijeme zahvalniji i otvoreniji, zahvaljujući onome što nezavisna scena uporno stvara, a da je s druge strane i dalje neshvaćena i distancirana od dominantnih struktura, što je možda bliže onome od prije 20 godina.

Publikacija povodom 20 godina Clubture

Šta biste izdvojili kao najuspešnije pravce delovanja – programsku saradnju i razmenu znanja i iskustava ili zagovaračke aktivnosti za promenu kulturne politike?

Domagoj Šavor: Po mom mišljenju teško je izdvojiti jedan pravac s obzirom na to da su međusobno isprepleteni. Kontinuirana programska suradnja ne bi bila moguća da nije bilo zagovaračkih aktivnosti koje su u nekoj mjeri potpomogle kapacitete organizacija da provode svoje programe. Programska suradnja kroz Clubture-HR je, temeljni program mreže i njena uspješnost može se mjeriti njenim utjecajem na scenu u Hrvatskoj i izvan njenih okvira, obuhvatom organizacija koje u njemu sudjeluju i postaju dio mreže, brojem projekata i mjesta u kojima se program provodio i sasvim sigurno, 20-godišnjim kontinuitetom. Program je u tom razdoblju omogućio distribuciju kulturno-umjetničkih sadržaja u različite sredine, za različite organizacije nezavisne kulture i to u velikoj mjeri van Zagreba i regionalnih centara. Ponaša se poput ljepila koje povezuje manje i veće, starije i nove organizacije oko onih tema zbog kojih su najčešće i osnovane, kao što je produkcija kulturno-umjetničkih programa. Pritom, važan aspekt programa su upravo uzajamna pomoć i podrška manje iskusnima, a koje su organizacije na nezavisnoj sceni sklone davati i što ovaj program čini posebnim.

Posljedično, rast mreže kroz programsku razmjenu omogućio je da mreža pomaže i u drugim procesima, najčešće lokalnim zagovaračkim procesima vezanima uz prostore u kojima organizacije djeluju, ali i u prijenosu znanja kroz primjerice aktivnosti Clubture Foruma, godišnjeg okupljanja članica koje se svake godine održava u drugom gradu. Ne treba izostaviti niti širi spektar djelovanja mreže i Saveza, kroz sudjelovanje u tijelima i radnim skupinama kojima se direktno utječe na razvoj javnih politika, kulturnih i politika organizacija civilnoga društva, ili kroz sudjelovanje u različitim kampanjama za javna dobra. Sve je to, čini mi se, međusobno povezano. Počinje zamahom koji je mreža stvorila suradnjom članica kroz programsku razmjenu, koju prati mapiranje i adresiranje potreba na terenu i na koncu završava preuzimanjem uloge aktera koji te potrebe reprezentira u širem kontekstu.

Pederuša: Štiklama na put ponosa u Puli

Već više od dve godine živimo u uslovima pandemije, tokom koje je Hrvatska pretrpela i seriju zemljotresa. Na koji način je korona kriza uticala na kulturu u Hrvatskoj generalno? Koji su problemi nezavisne scene postali možda samo vidljiviji, a koje je donela donela korona kriza?

Domagoj Šavor: Moj dojam je da nas je proteklo razdoblje podsjetilo koliko je kulturni sektor fragilan i koliko je malo potrebno da se vratimo nekoliko koraka unazad. To će se odraziti i na povratak u predpandemijske i predpotresne uvjete rada, koje će konkretno za organizacije i prostore u kojima djeluju biti teško dostići. Publika se neće samo tako izgraditi i ostala je velika praznina u kontinuitetu događanja, koja se ne može popuniti, što može značiti da scena gubi i nekoliko generacija kreatora i publike. Drugi problem je, u svom tom kaosu, plasiranje agende od strane vladajućih struktura, koja kulturu tjera u neke druge sfere, dalje od osnovne ljudske, nematerijalne potrebe, prema komercijalnom i korporativnom.

Činilo se na početku pandemije da Hrvatska prednjači u regionu po kriznim merama i u kulturi, ali je ubrzo usledilo nekoliko kampanja različitih aktera kojima je izražavano nezadovoljstvo i bojazan. Na šta su se svele mere državne pomoći za kulturu u vreme pandemije?

Domagoj Šavor: Prošle i pretprošle godine proveli smo analize među organizacijama koje su okupljene oko mreže Clubture i nastavili komunicirati o tome na koje načine mjere utječu na njihov svakodnevni rad. Ono što možemo zaključiti je da se za nezavisni sektor u sustavu nije mnogo učinilo, a da bi mu se u bilo kojem smislu omogućila osnovna ili stabilna egzistencija, već se radilo uglavnom o mjerama koje su po inerciji pomogle nekim organizacijama. Pod tim prvenstveno mislim na ESF-ove (Europski socijalni fond) koji su (u svojim kašnjenjima) upali u pandemijske godine, barem oni koji nisu ukinuti. Oni i koji jesu raspisani kao interventni i dan-danas nisu u potpunosti ugovoreni, a i modaliteti tih raspisa su priča za sebe (metoda najbržeg prsta bliža je nekom kvizu ili igrama bez granica), tako da je upitno koliko nam je i ESF pomogao.

Slijedom ESF-a kao značajnog izvora sredstava, na razini nacionalnog financiranja izostala je ciljana briga za nezavisne, ukoliko nisu neki usputni putnici na novo-osmišljenim pozivima Ministarstva kulture, koji uglavnom nisu bili otvoreni za udruge, ili samo za one koje se bave gospodarskim, profitnim djelatnostima. Velike probleme imale su i organizacije kojima zbog istih uvjeta, za vrijeme pandemije nisu umanjeni iznosi najma za prostore u kojima rade. Clubture je u nekoliko navrata pokušao ostvariti kontakte s Ministarstvom, kroz slanje analiza stanja u organizacijama nezavisne kulture i otvaranjem dijaloga, no bez uspjeha. Za to vrijeme događala se stagnacija ili opadanje za većinu organizacija, koje su usprkos tome i dalje pokazivale ustrajnost i prilagođavale svoje programe, što je u ovim uvjetima bilo izrazito zahtjevno.

Clubture - Otvoreni razgovor

Uoči raspisivanja Poziva za programe javnih potreba u kulturi za 2022. godinu, veliki broj organizacija podržao je zahteve Bloka za povećanje budžeta za javne potrebe u kulturi, kao i za omogućavanje izdvajanja četvrtine budžeta za plate i hladni pogon. Ministarstvo je prihvatilo deo tih zahteva, uvrstivši u prihvatljive troškove i udeo u platama do 20 odsto u pojedinim oblastima. Postoji li neki dalji dijalog nezavisne scene sa Ministarstvom u tom pogledu?

Domagoj Šavor: Kampanja Bloka oko uvrštavanja plaća bila je prijeko potrebna akcija, što zbog navedenih zahtjeva, što zbog buđenja dijela scene oko zajedničke agende koja po mom mišljenju ide puno šire od tih zahtjeva i pokazuje sve ostale patologije u kulturnom sustavu. Nažalost, ono što se ove godine po pitanju sredstava javnih potreba u kulturi odigralo je nastavak trenda smanjenja sredstava po projektima, pa čak i odbijanje nekih dugovječnih, kvalitetnih i prepoznatih projekata i programa. To se može pripisati politici „puno aktera za malo para“, a koja ne adresira ono što ti pozivi trebaju predstavljati, a to je oblik javnog financiranja koje omogućuje stabilnost i razvoj svim akterima, već radi upravo suprotno. Svakako bi jedno od rješenja bilo povećanje sredstava koja se izdvajaju za javne potrebe u kulturi, ako govorimo o ikakvom napretku i to je tema kojom se nužno baviti ususret novim pozivima.

Nedavno ste sa Operacijom Grad i Mrežom društveno-kulturnih centara organizovali raspravu o Predlogu zakona o kulturnim većima i finansiranju javnih potreba u kulturi, koji bi trebalo zapravo da postane krovna regulativa za sistem kulture u Hrvatskoj. Zaključak diskusije bio je da Ministarstvo kulture treba da povuče taj predlog iz procedure i doradi ga na osnovu šire javne rasprave. Koje su osnovne primedbe na taj predlog i očekujete li da će Ministarstvo prihvatiti sugestije samih aktera scene?

Domagoj Šavor: Prijedlog Zakona koji je bio na javnom savjetovanju objedinjuje neka osnovna područja kulturnog sustava u Republici Hrvatskoj, to su financiranje javnih potreba u kulturi, kulturna vijeća i upravljanje javnim ustanovama u kulturi, tako da nije pretjerano što smo ga kolokvijalno zvali megazakonom. Naše načelne primjedbe bile su na proces, odnosno transparentnost i participaciju. Dovoljno je reći da je popis osoba uključenih u izradu Zakona bio predstavljen upravo na tribini koju smo organizirali, dvije godine nakon što se radna skupina oformila, a u kojoj, usput, nije bilo predstavnika organizacija civilnoga društva. Ovakvo donošenje krovnog zakona daje dojam da se donosi pod velom tajne i preko koljena, bez temelja detaljnih analiza koje dolaze iz različitih grana kulturnog ekosustava. To potvrđuje i izostanak participacije u nekim ključnim segmentima Zakona, radi li se o dodjeli prostora, dodjeli diskrecijskih sredstava ili strukturiranju kulturnih i upravnih vijeća ustanova. Sve to je na odluci izvršne vlasti, dok su suvremene i progresivne prakse, ponajprije upravljačke, ali i programske nešto što se ni ne spominje.

Nedavno, mjesec dana prije najavljenog roka izašlo je i izvješće sa savjetovanja u kojima se nalaze odgovori Ministarstva na sve pristigle komentare, koje smo zajedno s više aktera slali u sustav savjetovanja, njih skoro 500. Međutim, tek poneki strukturni komentar je prihvaćen, dok su ostali odbijeni ili primljeni na znanje, što ukazuje na to da, unatoč reakciji s više strana, Zakon nikad nije ni bio predviđen da bude prilagođen sektoru i da se o njemu raspravlja, već da je bio spreman izaći u svom integralnom obliku ili uz minimalne kompromise. Ako u kontekst pribrojimo i aktualnu izradu kulturne Strategije, zabrinjava što progresivnom, kritičnom i neprofitnom kulturnom sektoru preostaje za buduće razdoblje.

Rasprava o Predlogu zakona o kulturnim većima i finansiranju javnih potreba u kulturi

Kako biste ukratko opisali odnos gradskih vlasti u Zagrebu prema nezavisnoj kulturnoj sceni u proteklih 20 godina? Šta se promenilo nakon pobede platforme Možemo u tom kontekstu?

Domagoj Šavor: Prvi dio pitanja bih možda preskočio pošto nisam izvorno iz Zagreba, a i Možemo je tek godinu dana na vlasti tako da je teško očekivati značajne promjene. No, po pitanju financiranja kulture, zadržala se stabilnost unatoč brojnim drugim rezovima u gradu, što bih rekao da je najmjerljiviji pokazatelj u ovom razdoblju. Za neke veće promjene ćemo se vjerojatno morati strpiti još koju godinu.

Clubture je bitno uticao na decentralizaciju kulture u Hrvatskoj i jačanje lokalnih kulturnih scena. Pre dve godine osnovana je i nacionalna Mreža društveno-kulturnih centara. Koliko je njihov značaj prepoznat u kulturnoj politici?

Domagoj Šavor: Kulturna politika skoro pa i ne prepoznaje društveno-kulturne centre, već se oni pokušavaju prilagoditi lokalnim kontekstima, važećim zakonima i praksama sličnih prostora ili, kao u slučaju Pogona, postaju jedinstven primjer suradnje civilnog i javnog. DKC-HR kao mlada mreža raste i tek ulazi u sferu utjecaja na politike, što je bilo prvi puta vidljivo kroz sudjelovanje u aktivnostima savjetovanja oko novog Zakona. Ono gdje mi se čini da bi Mreža u narednom razdoblju mogla biti relevantan akter je u zagovaranju zakonskog okvira koji uključuje društveno-kulturno djelovanje i participativne oblike upravljanja, kao i u zagovaranju za dobre prakse civilno-javnih partnerstava. Ovakve aktivnosti neophodne su za prijenos znanja novim akterima, kako bi se zadržale vrijednosti i načela koje je scena izgrađivala posljednjih 20-ak godina.

Da li je moguće očekivati nova civilno-javna partnerstva u kulturi, poput Pogona, koji je od osnivanja 2008. godine postao inspiracija ne samo za slične inicijative u gradovima u Hrvatskoj, već i u celom regionu.

Domagoj Šavor: Trenutno postoji nekoliko aktivnih inicijativa, platformi i saveza udruga u više gradova u Hrvatskoj koji nastoje poboljšati svoju lokalnu poziciju i unaprijediti modele sudioničkog upravljanja. Njihovi modeli teže modelu Pogona, no moramo uzeti u obzir da se u pravilu radi o manjim sredinama od Zagreba, s manjim brojem aktera i da se prema tome i prilagođavaju odnosi u civilno-javnim partnerstvima, kao i modeli sudioničkog i zajedničkog upravljanja. Ako gledamo njihovu dobru stranu, recentno provedeni projekti kroz ESF poziv Kultura u centru omogućili su da se lokalne vlasti i kulturne institucije, a i organizacije dodatno kapacitiraju za ove teme, što je u nekim slučajevima otvorilo kanale prema nastavku tih aktivnosti i nakon završetka ovih projekata, pa tako postoji i nekolicina primjera koji su spremni napraviti korak prema institucionalizaciji. Za to, naravno, potrebna je i ciljana podrška za ove procese, što nakon isteka tih projekata nije više dostupno kroz EU financiranja, ili je tek u manjoj mjeri kroz par poziva, ili primjerice kroz podrške Zaklade Kultura nova. Iz tog razloga u ovom razdoblju bez konkretnih ili izdašnijih natječaja, nastojimo premostiti dio aktivnosti koji se tiču jačanja kapaciteta, i kroz postojeće aktivnosti osigurati podršku lokalnim platformama za zagovaranje, razvijanje modela i jačanje platformi. Osnivanje formalne mreže DKC-a dodatno je povezalo sve platforme, što možemo gledati također kao moment koji nas gura u smjeru razvoja civilno-javnih partnerstava.

Šta su osnovni problemi sa kojima se suočavaju nezavisni kulturni centri i kakav je njihov položaj danas, s obzirom na zatvaranja zbog pandemije, prebacivanje programa u onlajn okruženje, zaziranje publike od događaja uživo?

Domagoj Šavor: Clubture kao programska mreža uvijek je blisko surađivala s organizacijama koje vode ili upravljaju nezavisnim kulturnim centrima, iako se taj fokus kroz godine usmjerio na suradnju s lokalnim zagovaračkim platformama koje sada bliže i detaljnije prate svoje lokalne kontekste, pa je utoliko izazovnije dati odgovor na ovo pitanje iz pozicije Clubture-a. Po onome što mogu zaključiti, centri se suočavaju sa svom silom poteškoća: nemogućnosti nalaženja osoba za rad, smanjenja prihoda od redovnih i pratećih djelatnosti, nepostojanja ili neproduljenja ugovora u prostorima i tako dalje, do naravno, smanjenja ili potpunog gubitka nove i stare publike, ali i umjetnika, odnosno scene zbog diskontinuiteta rada. S druge strane, neki klubovi i centri su nastavili rad, ili iskoristili dvogodišnji vakuum da dovedu tehničke i prostorne uvjete na višu razinu, što im može pomoći pri povratku publike u prostore.

Početkom travnja mjere u Hrvatskoj su popustile i bilo mi je lijepo provesti večer u izlasku, što mi se činilo da dijelim s većinom. Nisam bio pod dojmom da je nešto drukčije od prije nekoliko godina, što ukazuje na želju (uglavnom) starijih generacija da napokon i bez restrikcija sudjeluju u nekom kulturnom sadržaju. No, kao što sam problematizirao ranije, pitanje je kako doprijeti do generacija koje u protekle dvije godine nisu imale ni priliku započeti sudjelovati u kulturnom životu. Možda je ovo vrijeme na neki način bilo i vrijeme autorefleksije, pa ga možemo iskoristiti za izgradnju nečeg boljeg.

Značajne su i aktivnosti Clubture i u razvoju regionalne saradnje, počev od sredine 2000-ih i prve pilot programske razmene i saradnje. I sama mreža poslužila je kao model za pokretanje sličnih inicijativa u drugim zemljama u regionu. Jačanje saradnje, međutim, nema regionalnu institucionalnu podršku, a nije ni u fokusu evropskih fondova, iako se politički lideri i u regiji i u EU nominalno za nju zalažu. Kako vidite budućnost saradnje u regiji?

Domagoj Šavor: Budućnost suradnje vidimo svijetlom :) Borba za otvaranje regionalnog fonda se nastavlja i rekao bih da ide u pravom smjeru, odnosno da se uz kapacitiranje i pozicioniranje regionalne platforme otvaraju nove mogućnosti u našem okruženju. Ne sumnjam u trenutnu postavu Kooperative, ali i u članstvo da potegne kad će najviše trebati, uključujući i našu mrežu.

*Foto: Clubture

(SEEcult.org)

*Ovaj tekst nastao je u saradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB.  Za sadržaj ovog teksta odgovaraju isključivo autori i partneri na projektu, te on ni na koji način ne odražava mišljenje Evropske unije. Projekat je sufinansiran sredstvima Evropske unije, program Kreativna Europa (2014–2020), u sklopu otvorenog poziva usmerenog na jačanje kulturne saradnje i konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu.

Project Regional Action Lab – independent culture as engine of mutual support and exchange in times of crisis (Reg Lab) is supported by the Balkan Trust for Democracy, a project of the German Marshall Fund of the United States and the USAID. 

Video
02.12.2024 | 22:06

VOĐENJE: Ana Knežević - Geometrija praznine

Nema umetnosti bez eksperimenta, stav je umetnice Ane Knežević, koji je dokazala na delu izložbom "Geometrija praznine" u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, čiji je katalog nedavno objavljen, a jedan od predstavljenih r