Aleksandar Makedonski i umijeće (ne)razumijevanja
Criticize This! predstava Divna, divna, divna katastrofa, ZPC, Zagreb
Piše: Ivana Anić
Pet izvođačica, pet priča. Pet izvođačica, jedna priča? Divna, divna, divna katastrofa autorsko je djelo plesnih umjetnica Selme Banich, Deane Gobac i Roberte Milevoj, plesne umjetnice i kritičarke Ive Nerine Sibile te teatrologinje i kritičarke Nataše Govedić u kojoj se razračunavaju sa narativima vlastitim, tuđim i univerzalnim. Predstava je, s obzirom na njen eksperimentalni karakter, duga i iznimno fragmentirana, na prvi pogled čak i vježba improvizacija. Tekst, gesta, ples, simboličke radnje i metateatarski postupci neprestano se bore za svoju poziciju u igri, da bi se na kraju priče gledatelj osjećao kao da su krušne mrvice, zalog sigurnog povratka kući, pojele ptice. No, mane konceptualnog duela ujedno su i njegove vrline, odnosno pokazatelj sukladnosti forme sadržaju.
Predstava se bavim onima koji pričaju, načinima kako pričaju, sadržajima ispričanog i potragom za biti poruke, a u dvije scene koje se odigravaju negdje na samom početku izvedbe sadržana je poetika cijelog djela. U prvoj Selma Banich desetak puta pokušava nešto vrlo jednostavno – širi u rukama bijeli rupčić i pušta ga da padne na pod. Unatoč njenom trudu, rupčić nikada ne pada na tlo onako kako bi ona htjela, ne sljubi se sa podom već, nošen strujanjima zraka, neprestano pada zgužvan. Poruka koju je pošiljatelj odaslao nije ona ista poruka koja je došla do primatelja jer su je okolnosti – u ovom slučaju zakoni fizike – promijenile. Dodatnu težinu nosi i činjenica da je nositelj poruke, bijeli rupčić, simbol želje za pomirenjem i komunikacijom, ali on u ovom slučaju iznevjeruje svoje poslanje. Druga scena se simbolički nadovezuje na prvu, a u njoj profesionalna balerina Deana Gobac, priča priču o događaju s jednog izvođenja Labuđeg jezera kada se nositeljica glavne uloge onesvijestila već na samom početku izvedbe. Naviknuti na njeno zdravstveno stanje, kolege su nastavili sa izvedbom, a problem je riješen tako da je Gobac preuzela njenu ulogu, no to je značilo da su gledatelji trebali prihvatiti izazov pretvaranja da se na pozornici ne nalazi srušena balerina, dok su njeni kolege nastavili sa predstavom pazeći da je ne pogaze.
U tom trenutku gledatelj svjedoči iluziji unutar iluzije unutar još jedne iluzije – trenutku maksimalne metateatarske zgusnutosti – to jest, gleda predstavu koja je već sama po sebi vrsta iluzije i sluša izvođačicu kako priča o vlastitom iskustvu s jedne druge izvedbe, u kojoj su gledatelji, već spremni na to da pristanu na jedan ugovorni, bazični ˝kao da˝ moment Labuđeg jezera, pristali i na drugi ˝kao da˝, u kojem su se pretvarali da na pozornici ne vide tijelo besvjesne balerine.
Tako publici na kraju preostaje temeljiti svu komunikaciju na taj vječni ˝kao da˝ između izvođača i publike, ali i između izvođača samih, u kojem se pravimo da smo razumjeli što nam netko želi reći riječima, plesom, gestom, da smo doprli do nečije ˝istine˝ dok su nam u realnosti dostupni samo dijelovi pjesme s nečijeg soundtracka života, kao kada Roberta Milevoj sluša glazbu sa svog mp3 uređaja i gledateljima i suizvođačicama uspije prenijeti tek svaku četvrtu ili petu riječ teksta pjesme. Iako ideja o nemogućnosti izražavanja ˝istine˝, istine koja nam vječno izmiče - čak i kada Deana Gobac po treći put izvodi svoj vlastiti, šašavi Bumbarov let na glazbu Rimski-Korsakova, nakon kojeg zaključuje ˝Pukne ti srce od ove priče. Možda je fakat glupa˝ - Divna, divna, divna katastrofa nije pesimistična predstava. Odnosno, ona jest o ˝katastrofi˝, no katastrofi koja je trostruko ˝divna˝. Ona je predstava o svijetu koji gura naprijed unatoč tome što se ne razumije, koji potiče svog bližnjeg da izvodi svoj bumbarov ples iako ga ne razumije, koji se predaje ludičkoj igri i, kao i Nataša Govedić, gubi sandalu tijekom izvedbe i ne brine oko toga. Znakovito je također i da najizravnije i najintenzivnije poruke žene kao što je Nataša Govedić - teatrologinje, književne i kazališne kritičarke, dakle, nekoga tko živi od (pisane) riječi – nisu riječi, već emocionalno-facijalne ekspresije i geste. Bez obzira na priču o nemogućnosti neposredne komunikacije, neverbalno izražavanje Nataše Govedić je razumio svatko u publici. Ili ne? Naime, i tu postoji problem, problem tumačenja na ispravan način, koje pak vodi do relativističke kritike tumačenja ikojeg značenja kao jedinog ispravnog, nakon čega slijedi petlja iz koje je nemoguće izvući živu glavu. ˝Ništa se ne podrazumijeva˝, piše Govedić u jednom trenutku na ploču u dnu pozornice.
Kako onda dalje? Kako se razumjeti kada neprestano izmičemo jedni drugima, kada nestajemo lagano kao balon od sapunice kada ga dotaknemo? Iva Nerina Sibila precizno poentira ovu golemu frustraciju kada govori o priči ˝sa stotinu početaka i stotinu završetaka, koja se događa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i koja je u suštini uvijek ista, no nije je moguće ispričati jer je neuhvatljiva». Možda su svi na kraju dana Aleksandar Makedonski iz anegdote u predstavi. Njemu su, naime, kada je osvajajući došao do Indije i zatražio kruha, donijeli zlatni kruh jer su mu rekli da bi, da je htio samo običan pšenični kruh, zacijelo ostao kod kuće. Tako i mi osvajamo, dan za danom, grabimo naprijed u potrazi za bržim, višim i jačim, stvaramo teorije i svjetove jer je ˝potrebno stvarati nered da bi čovjek bio izumitelj˝ citira Nataša Govedić, iako nam ponekad treba samo najobičnija ˝korica kruha˝, ona nulta točka horizontalnog razumijevanja među ljudima. Spomenuti nered najbolje se odražava u predzadnjoj sceni, kada glumice na, paradoksalno, glazbu koja najviše nalikuje soundtracku za crno-bijeli svijet westerna – izvode koreografirano izmjenjivanje pozicija u samonametnutoj vrsti. Dok plesačica progovara verbalno a teoretičarka tijelom, u svakom trenutku za svaku od njih, ili svakoga od nas, u toj vrsti ima mjesta.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
