Neostvarene mogućnosti 1984.
CRITICIZE THIS! 1984, režija: Benjamin Bajramović i Jasenko Pašić, produkcija: SARTR - Sarajevski ratni teatar; premijera: 11. januara 2012.
Piše: Nino Kovačić
Kad istupite iz soc-monumentalnog sarajevskog željezničkog kolodvora, ne možete s lijeve strane ne primjetiti izuzetan polurotondni neboder Avaza. Na dvije trećine visine te zgrade od plavog stakla nalazi se neka vrsta usjekle monitorne prostorije (menadžerske lože), s očitom namjerom da Sarajlijama daje do znanja kako se iz nje panoptikonski nadgleda cijeli grad. Odande se sigurno vidi i Sarajevski ratni teatar (SARTR) gdje možete pogledati dramatizaciju glasovitog romana 1984, Georgea Orwella.
Onome tko je pročitao roman i, k tome, zna da je vlasnik Dnevnog avaza, lokalnih novina s najvećom nakladom, Fahrudin Radončić (jedan od većih privatizacijskih tajkuna u BiH te predsjednik relevantne političke stranke Savez za bolju budućnost), mogu pasti napamet svakakve asocijativne poveznice: primjerice, da je to zgrada sarajevske verzije “Ministarstva Istine“, koja građanima servira informacije po principima ideologiziranog Newspeaka (ako si dopustimo i malu igru riječi). S takvim primislima krenuo sam u famozni SARTR, no od lokalnog konteksta nije bilo ništa.
Dramatizirana verzija 1984., u režiji dvojice glumaca, Jasenka Pašića i Benjamina Bajramovića, sugestivan je komentar na pojedinačne neuralgične točke u globalnoj političkoj sitaciji; korektno, ali ipak površno odrađena predstava čiji se najefektniji trenuci baziraju na snažnim Orwellovim citatima. Scena je, od gledališta prema kraju pozornice, podijeljena na uredski stol i stolicu, zatim krevet, dvije makete s lutkama i ekran na kojem se na početku izmjenjuju fotografije aktualnih sukoba i previranja u Grčkoj, SAD-u (Occupy Wall Street), Sjevernoj Koreji i drugdje. Na istom ekranu kasnije gledamo komunističke propagandne spotove, snimke masovnih nacističkih tjelovježbi i japanskih militarističkih marševa, dakle totalitarnih medijskih mašinerija koje je Orwell budno pratio neposredno prije pisanja romana (napisan 1948, a objavljen 1949). Za scenu su odabrana samo tri glavna lika: Winston (Benjamin Bajramović), Julia (Almira Terzimehić) i O'Brien (Jasenko Pašić). Dramaturgija (Dragan Komadina i Adnan Lugonić) linearno prati fabulu romana, te direktno i bez značajnih intervencija preuzima dnevničke monologe i dijaloge, naglašavajući ljubavničke susrete Winstona i Julie, te kulminirajući O'Brienovom torturom i uvjetovanjem Winstona. U rezovima između pojedinih scena opetovano slušamo indikativan refren Rammsteinove pjesme Reise, reise, dok nadgledajući 'topovski' snopovi svjetla 'prolaze' kroz publiku, a troje glumaca se istovremeno pravocrtno kreće po svijetlom ucrtanim puteljcima. Za inscenaciju masovnijih scena koriste se dvije makete s lutkicama.
Može se kazati kako su svi bitniji termini orwellovog 'svijeta' dobro predočeni i definirani; stvorena je očekivana SF atmosferičnost, dok je gluma na momente najslabija karika. Možda je najzanimljivije režijsko rješenje u sceni 're-edukativne' torture (2 + 2 = 5), kada se izvrsno koristi sinestezijska sugestija, time što "mučitelj" Pašić, gužvajući stranice Winstonovog dnevnika u mikrofon, zvukom sugerira bol mučenika.
Iako je cijela izvedba kvazi-didaktičan projekt 'političkog osvještavanja', do direktog obraćanja publici dolazimo tek završnim monologom, koji izgovaraju dva glumca: briljantnim Orwellovim riječima o slabosti ljudskog karaktera izloženog pritiscima ("I onda ti kažeš, "Ne činite to meni, činite to nekom drugom..."). Zahvaljujući snazi posljednih riječi, to završno dociranje publici ispada efektno, no nažalost njihova scenska 'jeka' prebrzo se prekida pljeskom i poklonom glumaca. Bolje da se nisu poklonili, već samo otišli.
“Sartrovci” su dramatizacijom 1984 (i, nakon nje, adaptacijom Brechtove drame Strah i bijeda Trećeg rajha) proklamirali "repetoarski koncept angažiranog i aktualnog teatra", no dojam je da bi koncept trebao počivati na hrabrijem angažmanu. 1984. je u stvari politički korektna predstava jer ne zadire direktno u okolno društveno tkivo, te su ostvarene mogućnosti scenarija 1984. jasnije u sarajevskoj svakodnevici nego što je potencijal kontekstualne umjetničke interpretacije romana ostvaren u SARTR-u. Orwellov je roman i dalje univerzalno moćan jer je do ekstrema doveo tendencije autokratskih političko-državnih sustava koji se, ako im se dopušta, svakim danom sve više približavaju takvom scenariju. Nadalje, 1984. predstavlja protest protiv institucionaliziranog nasilja nad pojedincem, protiv politike čija je suština akumulacija jednoobrazne političke moći i autoritativno vladanje kroz manipulaciju državnim aparatom. U državi i regiji gdje su nacionalistička demagogija i povijesni revizionizam (modus operandi “Ministarstva Istine“), uz bujanje isključivo korporativne ekonomije, i dalje svakodnevna politička agenda s niskim stupnjem osobne odgovornosti, politika sjećanja je glavno oruđe manipulacije kolektivnom memorijom. Pritom 1984. daje preciznu opću dijagnozu sustava koji, po Orwellovoj definciji, moć održava kontinuiranim sukobom i konstantnim stvaranjem paranoje. Je li je sarajevsko kazalište SARTR sito tog neposrednog društvenog konteksta?
"Ova predstava konotira kako orwellovska vizija svijeta progovara s našim vremenom.", kažu u najavi. Možda je nekome konotacija dovoljna, ali ona ne povlači dovoljno odgovornosti za izvedbu. Možda jednostavno treba pogledati lijevo od kolodvora i zapitati se je li u 1984. zapisana "bolja budućnost"? To je mogućnost na koju se treba direktno upozoravati kako se ne bi dokraja ostvarila.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
