• Search form

02.08.2021 | 16:31

Slađana Petrović Varagić: Art scena

Slađana Petrović Varagić: Art scena

Istoričarka umetnosti i kustoskinja Slađana Petrović Varagić, svojevremeno nezakonito smenjena direktorka Kulturnog centra Požega, koja je dugogodišnjim radom u javnom, ali i u vaninstitucionalnom sektoru postavila visoke profesionalne standarde, nastavila je mnogobrojne aktivnosti nesmanjenom energijom i u vreme pandemije korona virusa - između ostalog i kao kokustoskinja izložbe Dragane Žarevac u Legatu Čolaković u Beogradu, izložbom kolektiva Mu60 u Remontu, nastavkom rada na projektima Fotodokumenti i Filmoskopija, kao i na koordinaciji predstojećeg Međunarodnog studentskog filmskog kampa "Interakcija". U intervjuu za SEEcult.org govori o počecima i izazovima tokom karijere, koju ostvaruje na relaciji Beograd - Požega, ali i u drugim sredinama u Srbiji i regionu, kao i o važnosti borbe za bolje uslove rada i stručnost kao neophodno osnovno merilo, potrebi sistemskih promena kulturne politike i udruženog rešavanja problema diskontinuiteta, partokratije, hroničnog nedostatka sredstava za kulturu i njihove neravnomerne raspodele...

− Profesionalnu karijeru započeli ste u Gradskoj galeriji Požega, a već godinama ste aktivni i u Beogradu i drugim gradovima, pa i u regionu, kroz različite projekte. Iskorak iz lokalne sredine karakterističan je bio i za Gradsku galeriju Požega koja je sa Vama na čelu stekla renome jedne najznačajnijih u Srbiji, predstavljajući dobar primer decentralizovane kulture na delu. Koliko je  promena radnih sredina, koja je podrazumevala i stvaranje novih kontakata i mogućnosti saradnje, uticala na Vaš profesionalni razvoj?

Slađana Petrović Varagić: Promena sredine kao promena vizure i tačke posmatranja, ali i kao mogućnosti za upoznavanje potencijala tih novih sredina i ostvarivanje novih kontakata sa predstavnicima scene iz različitih gradova je za mene veoma značajna. Zapravo, budući da sam još kao dete sa roditeljima zbog njihovog „terenskog posla“, često menjala koordinate − od Zenice, gde sam rođena, preko Šapca, gde sam odrasla, Požege − gde su oni želeli da se vrate budući da su poreklom odatle, a potom Beograda, gde sam studirala − proces izmeštanja i izvesni nomadizam nije mi stran ni na ličnom, ni na profesionalnom planu. Povratak u Požegu, nakon studija istorije umetnosti, bio je više iznuđen konkursom Gradske galerije Požega za popunjavanje upražnjenog radnog mesta urednika likovnog programa. Ipak veza sa Beogradom je ostala jaka zbog upisa na postdiplmske studije na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU), ali i zbog drugih profesionalnih kontakata. Kraće vreme sam provela i u Novom Sadu, ali sam dosta radila i sarađivala sa kolegama u Nišu, Kraljevu, Čačku, Zrenjaninu, Pančevu, kao i sa kolegama iz drugih gradova Srbije i regiona. Mislim da je postavljanje visokih profesionalnih standarda izuzetno važno u svakoj sredini − bila ona malo mesto u unutrašnjosti ili metropola. Kada se omoguće uslovi za profesionalni rad, u ovom digitalno povezanom svetu, više uopšte nije važno u kojoj se sredini nalazite. Takođe, mogućnost izmeštanja je vrlo značajna, budući da nam to uvek otvarara nove vidike i daje mogućnosti za saradnju, za upoznavanje različitih dobrih primera iz prakse u drugim sredinama, čime stičemo još bolji uvid u sopstvenu praksu i bolje uočavamo sopstvene nedostatke i potencijale.

− Sredinom 2000-ih radili ste par godina i kao kustoskinja u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu. Šta Vam je donelo to iskustvo i kako vidite ulogu muzeja savremene umetnosti u Srbiji?

Slađana Petrović Varagić: Kratko sam radila u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (2005-2006) koji se tada zvao Muzej likovne umetnosti Novi Sad, i koji je bio na samom početku jedne značajnije tranformacije. Čini se da u tom trenutku nisam imala strpljenja i da nisam bila spremna da nakon jedne „srušene kule“ (mislim na Gradsku galeriju Požega koju sam pre odlaska u Novi Sad napustila zbog promene programske politike pod upravom pesnika Dragana Jovanovića Danilova) posvećeno i strpljivo učestvujem u građenju „nove kule“. Bilo je malo kustosa, Muzej nije imao svoj izlagački prostor, bio je dosta neizvesnosti i dosta toga je bilo „na o’ruk“. Tek je 2009. godine pokrajinska vlada donela odluku kojom je MSUV dobio izložbeni i radni prostor u zgradi bivšeg Muzeja socijalističke revolucije u Dunavskoj ulici, čemu je značajno doprineo tadašnji direktor Živko Grozdanić. Naime, moj rad u toj instituciji je bio vezan za depo, tačnije bila sam raspoređena na mesto kustosa depoa, što je značilo da se mora dosta dugo i posvećeno raditi na reviziji zbirke, i da se mora popričekati nekoliko godina sa sopstvenim kustoskim projektima. No, svakako to iskustvo je dragoceno. Upoznala sam zbirku ove ustanove, kolege, čitavu scenu Novog Sada, posebno sam dobru saradnju ostvarila sa Šok zadrugom (tada Art Klinikom), kao i sa kuda.org. Najznačajnije iskustvo je bila saradnja sa kuda.org u pripremi njihove izložbe „Trajni čas umetnosti“ koja je postavljena u Novom Sadu, a potom u Zagrebu, a koja se bavila novosadskom neoavangardnom scenom. To je za mene bio jedan poseban „kurs od dva semestra“ u okviru koga sam učila i otkrivala sve ono što do tada nisam znala o novosadskoj sceni 70-ih godina 20. veka, o Tribini mladih, Neoplanti, grupama i kolektivima koji su tada delovali. Tako je došlo do vrlo značajnih kontakata sa umetnicima i kolegama, koji su bili dragoceni u daljem radu.

Muzej savremene umetnosti Vojvodine je danas vrlo respektabilna i važna institucija, koja kao i sve druge ima dosta unutrašnjih problema. Ipak, ustanova okuplja dosta vrlo stručnih i posvećenih profesionalaca koji su godinama, pa i decenijama razvijali njene programe i smatram da MSUV zavređuje veću podršku i sa pokrajinskog i sa republičkog nivoa, kao i veću pažnju struke i medija.

Važnost muzeja koji se bave proučavanjem i istorizovanjem savremene umetničke prakse je danas posebno velika, ukoliko smo svesni brzine življenja, opsežne umetničke produkcije razgranate u medijskom smislu, kao i brojnih društveno-političkih previranja na globalnom i lokalnom nivou. Muzeji savremene umetnosti, pored toga što baštine recentna umetnička dela za buduće generacije, mogu i treba da budu kuće obrazovanja i emancipacije sadašnjih generacija različitih ciljnih grupa, da budu „mesta okupljanja“ i mesta koja podstiču kritičko razmišljanje i dijalog.

Trajni čas umetnosti, mapa - kuda.org, 2005.

− Poznat je Vaš slučaj kafkijanske smene sa mesta direktorke Kulturnog centra Požega, koji je i na sudu okarakterisan kao nezakonit, a u stručnim krugovima kao politički motivisan, budući da ste samo profesionalno radili svoj posao. Kako posle više od pet godina gledate na taj slučaj, koji je rezultirao time da Požega praktično izgubi renomirani kulturni centar i galeriju, a vi odete među samozaposlene? Da li biste se ikada ponovo vratili u javni sektor i pod kojim uslovima?

Slađana Petrović Varagić: Slučaj moje smene u Kulturnom centru Požega je samo jedan od brojnih sličnih slučajeva u Srbiji, ali nažalost i u regionu, pa i u nekim evropskim zemljama, tj. svugde gde vlast obnašaju populisti kojima u državnom aparatu nisu potrebni kritički glasovi. Moj slučaj je bio medijima vrlo interesantan budući da sam napadnuta direktno i brutalno, a opet ni ja nisam bila tiha (smeh!). Glasno sam se usprotivila „novom poretku“ braneći struku, ustanovu, pa i sebe lično, i sve se razvilo u jedan filmski scenario nekog osrednjeg trilera. No, ipak film se završava tako da su „bad guys“ proveli neko vreme u zatvoru, a sada su i na sudu. No, to nema nikakve veze sa ovom pričom. Nažalost, ustanova kulture u kojoj sam radila je izgubila svoju svrhu, ona danas nema stručni kadar, nema programske sadržaje ili ima sporadičan i nekozistentan program vrlo upitnog kvaliteta, što je ogromna šteta za sve meštane Požege, a posebno za decu i mlade koji odrastaju u gradu bez kulture.

Sarađujem sa dosta ustanova kulture u Srbiji koje čine taj „javni sektor“, i vidim da se u njima nalazi veliki broj vrlo stručnih i profesionalnih kolega i koleginica, ali da su sve manje uključeni u procese donošenja odluka. Odluke se sve češće donose na nekom drugom mestu, a ustanove kulture bivaju servisi, izvršioci usluga, da bi se te odluke sprovele u delo. Naša kulturna politika je takva da ograničava učešće struke u različitim važnim procesima odlučivanja, počev od mikronivoa, tj. pojedinačnih ustanova, pa sve do usvajanja zakona i strategija. Od 2017. godine sam samostalna, tj. samozaposlena, i to omogućava veću slobodu u radu, ali vas isto tako stavlja u vrlo neizvesnu i prekarnu poziciju. Ipak, nisam odustala da se borim za bolje uslove rada i stručnost i u ustanovama javnog sektora, da ukazujem na sistemske probleme na polju kulturne politike. Kultura i umetnost ne mogu da opstanu bez jakog institucionalnog okvira, i bilo bi najbolje za ceo esnaf da se udružimo i da ne gledamo ko je iz javnog, a ko iz nezavisnog ili privatnog sektora, već da budemo jedinstveni u zahtevima da se u kulturi vrednuje stručnost, da kultura ima veći budžet i da na mestima odlučivanja budu stručnjaci delegirani i izabrani na demokratski način.

Foto: Bojan Kovačević

− Bili ste 2003. i 2008. i autorka i ko-kustoskinja (sa Darkom Radosavljević Vasiljević i Ljubišom Simovićem) projekta „Ideja-ne-realizacija“ koji bi danas na neki način mogao da se odnosi na znatno širi nivo od pojedinačnih umetničkih praksi. Često i sami naporno radite da biste realizovali neke ideje, uprkos nedovoljnim sredstvima i drugim nepovoljnim okolnostima. Koji su ključni problemi rada na umetničkoj i kulturnoj sceni u proteklih dvadesetak godina i zašto nema bitnih pomaka u njihovom rešavanju?

Slađana Petrović Varagić: Dve hronične bolesti naše kulture su diskontinuitet i partokratija. I to se može pratiti od lokalnog do državnog nivoa, decenijama unazad, ali danas, čini se, kao da imamo metastazu obe ove bolesti. Različiti sazivi Ministarstva kulture u protekle dve decenije imali su različite kulturne politike, različita usmerenja. Nešto se započinjalo, pa bi se nakon nekoliko godina od toga odustajalo. Nismo se kao država dogovorili da li su kultura i obrazovanje važni našem društvu. Nismo uspeli, od demokratskih promena do danas, da se usaglasimo oko modela kulturne politike kojem težimo, nego je svaki novi saziv sprovodio svoj novi model koji je, valjda, trebalo da bude bolji od prethodnog. Izborni ciklusi diktiraju sve, niko se ne upušta u dugoročne akcione planove, projekte i programe, koji neće brzo dati rezultate, tj. do sledećih izbora.

Treća pridružena otežavajuća okolnost je hronični nedostatak sredstava za kulturu i neravnomerna raspodela onih sredstava koja se za kulturu izdvajaju. Videli smo šta je vanredno stanje na početku pandemije pokazalo, ili bolje reći ogolilo – veliki broj samostalnih umetnika nema osnovna sredstva za život. Status samostalng umetnika nije lako steći, to podrazumeva ozbiljna dostignuća u struci, i na osnovu određenih kriterijuma su umetnici dobijali takav status, a ispostavilo se da je dobar deo njih u stanju socijalne potrebe. Država je dodelila neku jednokratnu pomoć, a nema dugoročnijeg razmišljanja kako tim umetnicima pomoći da rade, da stvaraju i da od svoga rada žive.

A o decentralizaciji da ne govorim, postoje gradovi i opštine u Srbiji u kojima kulturne ustanove ne produkuju nikakve programe, kao što ni nemaju nikakvu komunikaciju sa lokalnim stvarocima. Brojni mladi umetnici iz unutrašnjosti napuštaju svoje gradove, oni koji su uspeli da budu angažovani u prosveti bivaju bar egzistencijalno obezbeđeni, ali trpi njihova umetnička praksa, dok se neki zapošljavaju u fabrikama gde se proizvode kablovi, neki postaju knjigovođe ili bebisiterke. Takvo ponašanje za jednu državu je skupo i nepromišljeno. Školovanje jednog akademskog slikara, vajara, grafičara... košta dosta novaca ovu državu i njegovu porodicu, a potom se takav kreativan, obrazovan i stručno osposobljen pojedinac ostavlja bez prava na rad u svojoj struci ili se samostalno upošljava na nekom drugom neadekvatnom radnom mestu. Nije li to je rasipanje? Nije li broj umetnika i kulturnih radnika koji se javio na konkurs Fonda solidarnosti koji je ULUS prošle godine inicirao posvedočio o katastrofalno lošem položaju ove branše danas u Srbiji? I nije li to trebalo da bude goruća tema, tj. pitanje broj 1 kojim bi se i Grad Beograd i država pozabavili na polju kulture? Delotvorno i sistematski, a ne ad hoc palijativnim merama.

Čini mi se da smo do pre godinu dana, prema planovima tada aktuelnog Saveta za kreativne industrije, bili potpuno usmereni u pravcu tržišta i profitiranja kroz kreativnost. Zar umetnici nisu kreativni kapital koji ova država ima? Zar ne postoji način da se pokrenu programi koji će uposliti samostalne i ostale umetnike koji nemaju taj status, na takav način da će im biti omogućeno pravo na rad, tj. umetnička produkcija, a na dobrobit šire zajednice. Nažalost, o tome se ne razmišlja, nego se, naprotiv, prema odlukama gradske vlasti realizuju megalomanski projekti, za koje se angažuje jedan jedini ruski vajar. Možemo da zamislimo kako bi to moglo sve drugačije da izgleda i u smislu da se većem broju domaćih umetnika pruži mogućnost za rad, ali i da se dobije i koncepcijski i estetski daleko kvalitetnije i smislenije rešenje.

Kada se budemo izborili za uslove u kojima će mišljenje struke uvažavano, tada možemo reći da ima pomaka.

Foto: Bojan Kovačević

− Radili ste od 2006. do 2009. i kao profesorka likovne kulture u Požegi. Kakvo je bilo to iskustvo? Imajući u vidu razvoj tehnologije i druge promene u komunikaciji, šta biste sugerisali danas u pogledu razvoja mlade publike i uopšte jačanja svesti o značaju savremene umetnosti?

Slađana Petrović Varagić: Umetnički predmeti u osnovnom i srednješkolskom obrazovanju su potpuno skrajnuti, sa najmanjim fondom časova i sa vrlo anahronim programima. Danas je teško raditi u obrazovanju, prosvetni kadar se sve više birokratizuje, a obrazovni procesi zanemaruju razvoj kritičkog mišljenja i podsticanje kreativnosti. Pandemija je uslovila da se i obrazovni procesi prenesu na internet, i nisam sigurna koliko je naš prosvetni sistem to spremno dočekao. Ne bavimo se medijskom pismenošću dece i mladih, a njih više obrazuju banalni sadržaji interneta, lažne vesti, desničarske ideje i teorije zavere, kao i televizije sa sumnjivim sadržajima. Rekla bih da ćemo tek videti posledice koje savremene tehnologije ostavljaju na medijski neopismenjeno stanovništvo.

Obrazovne ustanove bi trebalo da budu prva i glavna brana u očuvanju vrednosnog sistema osim što pružaju informacije i znanja, trebalo bi i da isto tako uče mladog čoveka da misli i rasuđuje.

Savremena umetnost ima snagu da uzdrma, da pokrene na razmišljanje, međutim, vidimo da nas donosioci odluka retrogradno vraćaju u nazad i na tom polju. Samo jedan od primera je Spomenik Stefanu Nemanji ispred bivše Železničke stanice u Beogradu, čije se multiplikacije već najavljuju kroz nastavak angažmana ruskog vajara i čak se to prezentuje kao usluga mladim vajarima da uče od „najboljeg“. To je uvreda Fakultetu likovnih umetnosti, Fakultetu primenjenih umetnosti i drugim umetničkim akademijama i školama širom zemlje. Politika se nadvija i nad školskim kurikulumima. Postoje vrsni pojedinci među prosvetnim radnicima i profesorima, ali oni su usamljeni i njihov doprinos se ne vrednuje, oni čak često štrče iz sistema. Mladi gube interesovanje za umetnost i kulturu, a moje iskustvo je pokazalo da je pokretanje participativnih programa najdelotvornije.

− Radite dosta sa mladima i kao programska koordinatorka Međunarodnog studentskog filmskog kampa „Interakcija”, u okviru kojeg u zapadnu Srbiju 15 godina dolaze mladi autori i iz najudaljenijih delova sveta, snimajući interesantne dokumentarce na lokalne, ali i na univerzalne teme. Od 2011. godine koordinirate i program Međunarodnog masterklasa dokumentarnog filma „Interdok“. Šta su najveći izazovi u radu sa njima?

Slađana Petrović Varagić: Najveći izazov, ili bolje reći – najveći problem, svake godine, jeste obezbediti budžet da se „Interakcija“ dogodi i da ti mladi ljudi imaju mogućnost da sa svojim kolegama iz celog sveta snimaju filmove tokom tronedeljnog boravka u Zapadnoj Srbiji. Dok izazova pravih, onih lepih, ima mnogo – prvi izazov je kako od preko sto prijavljenih studenata filmskih škola odabradi 15 budućih učesnika. Kada se oni okupe i kada „Interakcija“ počne, najveći izazovi su odoleti toj snažnoj energiji koja u okviru produkcije filmova ponekad očekuje i nemoguće i koja nas vrlo lako zarazi poput virusa, pa smo skloni da joj pokleknemo i da omogućimo ponešto i preko sopstvenih mogućnosti. Ipak, rezultati koje je do sada „Interakcija“ ostvarila – filmovi, festivali, nagrade i mreža od oko 300 mladih ljudi u više od 60 zemalja širom sveta, kažu nam da nismo zalud popuštali pred izazovima.

Pandemija nas je prošle godine onemogućila u produkciji filmova i okupljanju učesnika, preneli smo programe na intenet i poradili na sopstvenoj arhivi i izdavanju kataloga, međutim svi su se uželeli snimanja filmova, okupljanja i druženja. Izazov je opstati sa jednim ovakvim internacionalnim projektom u vreme pandemije.

Premijera filmova sa Interakcije 2018. u Dvorani Kulturnog centra Beograda, foto: VM

− Magistrirali ste na FDU u Beogradu na temu medijskog pozicioniranja video umetnosti 70-ih i 80-ih godina u Jugoslaviji, a od 2016. radite i kao producentkinja i kustoskinja rezidencijalnog programa za video umetnike IVA.lab, pokrenutog u okviru „Interakcije“. Koliko ima bliskosti filma i videa danas i u kom pogledu je pre svega važna razmena iskustava koju omogućavate? Kako vidite pozicioniranje video umetnosti danas u Srbiji?

Slađana Petrović Varagić: Granica između filma i videa nikada nije bila tanja, ponekad se pitamo da li uopšte i postoji. Naime, tehnološki više razlike nema. Ipak, u smislu sadržaja video je i dalje ostao dosta otvorenija forma, oslobođena pravila gramatike filmskog jezika i dramaturških obrazaca. Ono što sam iz petogodišnjeg iskustva programa IVA.lab naučila spajajući filmadžije i vizuelne umetnike koji se bave videom − filmski stvaraoci su naučeni da rade u timovima, da dele odgovornost i zajednički doprinose finalnom rezultatu, tj. filmu, dok su video umetnici često usamljeni stvaraoci, i njihove teme češće su introspektivne i hermetične, ali možemo reći da imamo dosta dobrih umetnika i umetnica koji se bave videom danas. Inače njihova pozicija se ni po čemu ne izdvaja od položaja ostalih umetnika, čak je i teže opstati u sredini gde još uvek ne postoji definisano umetničko tržište i gde kolekcionari gotovo da i nisu uopšte senzibilisani za video forme.

Takođe, koliko je loše stanje sa savremenom produkcijom, toliko je zabrinjavajuće i šta se događa sa baštinom naše video umetnosti. Kod nas video umetnost nije popisana i arhivirana. Naše kolege u Hrvatskoj i Sloveniji su to već odavno uradile. Takođe, nemamo muzej medijske umetnosti koji bi se bavio video umetnošću, fotografijom i sličnim medijskim formama. Mnogo je posla za institucije, za struku, samo da još donosioci odluka prepoznaju značaj ovog kulturnog nasleđa. Video je efemeran medij, nadajmo se da su autori imali svest da svoje arhive prenesu na neke postojanije nosače. Bilo je svakako određenih akvizicija od strane relevantnih muzeja i galerija, ali to svakako nije sveukupna relevantna produkcija video umetnosti od 70-ih godina prošlog veka na ovamo.

Program IVA.lab je nastao u cilju podrške produkciji video-umetnosti, polako prikuplja svoju arhivu i prezentuje je u vidu izložbi i publikacija.

− Vaša posebna interesovanja vezana su i za istraživanje istorije umetnosti u oblasti fotografije na ovim prostorima, budući da od 2010. godine radite i kao ko-kustoskinja (sa Miroslavom Karićem) platforme Fotodokumenti, ispitujući raznolikost iskustava i praksi u mediju fotografije na domaćoj sceni u poslednjih nekoliko decenija. Kako vidite domaću produkciju u toj oblasti u odnosu na zemlje u regionu, u kojima takođe imate partnere u različitim aktivnostima u okviru tog projekta?

Slađana Petrović Varagić: Naša fotografska scena je izuzetno zanimljiva i dinamična. Veliki je broj fotografa i fotografkinja različitih generacija koji, raznovrsnim i autentičnim pristupima, čine našu scenu prepoznatljivom i van granica zemlje. Ono što izuzetno nedostaje našoj fotografskoj sceni je podrška istraživača i stručnjaka na polju istorije i teorije fotografije, u smislu bavljenja fotografijom kao medijem umetničkog izražavanja. Malo je kolega koji pišu o fotografiji, i koji se uopšte interesuju za fotografiju. Naš kurikulum na studijama istorije umetnosti (dok je moja generacija studirala) nije podrazumevao ni jedan jedini čas posvećen istoriji fotografije, niti literaturu posvećenu fotografiji. U okviru muzejskog i galerijskog sistema dugo je postojao (a danas još uvek negde postoji) otpor prema fotografiji, kao mediju koji je svojstven amaterskom ili žurnalističkom izrazu.
Scena je dinamična i treba joj potpora kustosa, kao i galerijskog, muzejskog i izdavačkog sistema. Ipak, situacija ide na bolje. Evo, bili smo svedoci velike retrospektivne izložbe fotografkinje Goranke Matić u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.

− U okviru plodne kustoske prakse realizovali ste na desetine izložbi domaćih i stranih umetnika, koji se bave različitim medijima. Koje biste izložbe/kustoske projekte izdvojili kao najvažnije u dosadašnjoj karijeri?

Slađana Petrović Varagić: Prva izložba „Ideja-ne-realizacija“ koja je otvorena u Požegi 29. novembra 2003. godine (vrlo simbolično), a potom tokom 2004. godine postavljena u Kraljevu, Nišu i Beogradu, izložba je koja me je u značajnoj meri formirala. Moja mentorka na ovom projektu i saradnica je bila Darka Radosavljević Vasiljević, i način rada koji sam usvojila radeći na ovoj izložbi je baza za skoro svaki budući projekat u koji sam ulazila. Bila je ovo prva izložba u Požegi koja je okupila i nekolicinu umetnika iz inostranstva, pa je čak nazvana i međunarodnom, ali svakako su na njoj izlagala vrlo značajna imena domaće i regionalne scene, kao što su Vladan Radovanović, Miša Savić, Goran Denić, Zoran Todorović, Čeda Vasić, Kosta Bogadnović, Dragan Papić, nedavno preminuli Slobodan Milivojević Era, Milorad Vujašanin Cujo, Selman Trtovac, Živko Grozdanić Gera, Vladimir Nikolić, Tatjana Ilić, Irena Kelečević, Nikoleta Marković, Primož Novak i Nika Oblak iz Ljubljane, Josip Butković i Marijan Vejvoda iz Hrvatske i drugi umetnici i umetnice iz Srbije, Bugarske i Turske. Ta izložba na dve lokacije i dvodnevni skup svih tih fantastičnih ljudi u Požegi naučili su me da je sve moguće − da valja biti strpljiv, uporan i posvećen i da nam je svima misija da osvetljavamo neke tačke, pa kada se dovoljan broj tačaka osvetli, možda nam i svane, možda se podigne ova tama. Naime, na ovoj izložbi smo se bavili različitim relealizovanim umetničkim projektima, što je izuzetno intrigantno i zanimljivo polje istraživanja za jednog kustosa.

Druga „Ideja-ne-realizacija“ je bila 2008. u Kraljevu i Beogradu (Gradimir Aleksić, Mrđan Bajić, Bogomir Doringer, Nikola Džafo, Olga Jevrić, Saša Marković Mikrob, Vladimir Perić i Radionica Vacuum Pack iz Sombora), i nadam se nastavku.

Za mene je vrlo značajna i izložba „Fotodokumenti 02“ koja je održana 2012. godine u Salonu MSUB, koju smo kustosirali Miroslav Karić, Una Popović i ja, a predstavila je fotografske projekte Aleksandrije Ajduković, Gorana Micevskog, Vesne Mićović, Andree Palašti, Dragana Petrovića, Ivana Petrovića, Katarine Radović, kolektiva Belgrade Raw, Mihaila Vasiljevića, Srđana Veljovića i dr. Ova izložba je takođe značajno doprinela vidljivosti naše kustoske inicijative Fotodokumenti, formirane na nezavisnoj sceni, koja je ovom prilikom pozvana od jedne institucije kakav je Muzej savremene umetnosti Beograd da u okviru programa Salona predstavi jedan mogući presek fotografske scene u Srbiji i da, u saradnji sa Centrom za fotografiju (Ivan Petrović i Mihailo Vasiljević), organizuje stručni skup posvećen fotografskim kolekcijama i zbirkama. Ova izložba je bila značajna za nas, ali i za samo mesto fotografije na sceni savremene umetnosti u Srbiji, ali i unutar sektora kulturne baštine.

Ivan Petrović, Noćne promenade, Fotodokumenti 02, 2012.

Ima još dosta meni lično važnih izložbi, kao što je prošlogodišnja post-karantinska izložba „Vreme 244’33’’ – IVA.lab“ u Kulturnom centru Beograda, ali i neke samostalne izložbe i saradnje sa umetnicima/cama kao što su Mia Ćuk, Milena Putnik, Dragana Žarevac, Anica Vučetić, Ana Vujović, Ivan Petrović, Nikola Džafo, Milovan Destil Marković, Davor Dukić, Mihailo Vasiljević, Srđan Veljović ili duo Doplgenger, čija izložba „Neimenovani fragmenti“ iz 2015. godine mi je posebno draga, a za tu izložbu umetnicima je dodeljena Politikina nagrada 2016. godine.

Ipak, ono što mi je bila posebna radost dok sam radila u Gradskoj galeriji Požega su izložbe mladih požeških umetnika, a posebno njihove prve samostalne izložbe u rodnom gradu, koje su im pružale mogućnost iskustva pripreme i postavke izložbe u svom gradu i daljeg izlaska na scenu. Svake godine u programu smo imali po dve takve izložbe, pa se tako prisećam izložbi Slobodanke Milošević, Uroša Pavlovića, Vojislava Nedeljkovića, Uroša Pajića, Uroša Zvizdića, Marije Sarvan, Milice Đorđević itd.

− Značajan deo Vaših aktivnosti odnosi se i na kritičko promišljanje savremene umetnosti, budući da ste od 2016. godine i autorka i urednica serijala Kritika na delu. Kakva su Vam iskustva u tom pogledu i kako ocenjujete položaj umetničke kritike danas u Srbiji?

Slađana Petrović Varagić: Kritika vizuelnih umetnosti gotovo ne postoji, ili bolje reći, ne postoji mesto za kritiku. Proterana je iz medija, ugašena je stručna periodika, i mi kao struka se borimo da kritika opstane. Poslednjih godinu dana na tom polju su značajna nastojanja srpske sekcije AICA - Međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Protekle godine je organizovana konferencija „Umetnička kritika druge polovine 20. veka u Srbiji i Jugoslaviji: Stanovišta, koncepti, rasprave“, koja će nastaviti da se realizuje i tokom ove godine. Nadamo se i drugim projektima i aktivnostima na oživljavanju kritike u organizaciji AICA, tj. našeg strukovnog udruženja koje broji preko 90 članova.

Takođe, sa saradnicima nastavljam i serijal „Kritika na delu“, čime uvodimo preko potreban dijalog i polemičnost u javni diskus, ali i istorizujemo određene pojave na našoj sceni za buduće generacije.

− Između ostalog, u okviru NFC Filmart sarađujete i sa Filmskim centrom Srbije na projektu portala Filmoskopija, odnosno produkciji filmskih recenzija i kritika mladih autora o domaćoj kinematografskoj produkciji. Od prošle godine ste i saradnica-istraživačica na projektu Filmografija. Kakva su Vaša iskustva u tom pogledu?

Slađana Petrović Varagić: Filmoskopija je nešto potpuno ohrabrujuće, jedna mala i odlična redakcija portala filmske kritike. Kao portal je pokrenuta 2019. godine od strane Filmskog centra Srbije, koji je institucija koja je imala (i dalje ima) takve ljude koji poseduju svest o značaju podrške mladim autorima u polju filmske kritike. Filmoskopija je portal na kome se pruža mogućnost mladim autorima da objavljuju kritike domaćih filmskih ostvarenja, eseje koji propituju fenomene u društvu koristeći film kao jednu od glavnih referenci, teorijske oglede i intervjue sa značajnin filmskim autorima.

Od velikog je značaja kada određena grana umetnosti ima „svoju kuću“ kao što filmska umetnost ima Filmski centar Srbije. Ta „kuća“ tada brine o svemu važnom – i o podršci recentnoj produkciji, o umrežavanju sa međunarodnom scenom, o festivalskom životu naše kinematografije i predstavljanju u zemlji i svetu, ali i o izdavaštvu, o arhiviranju i evidentiranju filmske produkcije u okviru Filmografije, pa i o uzgajanju i negovanju filmske kritike. Svaka grana umetnosti bi trebala da ima svoju „kuću“ tj. svoj centar.

− Bavite se i kulturom sećanja kroz projekat „Mladost u šezdesetoj“, čija ste autorka i kustoskinja od 2018. Kako planirate njegov razvoj?

Slađana Petrović Varagić: „Mladost u šezdesetoj“ predstavlja višegodišnji kolektivni istraživačko-umetnički projekat koji sećanje na emancipatorske poduhvate posleratnog jugoslovenskog perioda transponuje u polje savremene umetnosti. Baveći se nasleđem tekstilne fabrike „Mladost Požega“ kroz raznovrsne pristupe i medije umetničkog izražavanja, naš neformalni kolektiv Mu60 iz godine u godinu postaje brojniji. Predstavili smo se nedavno u beogradskoj galeriji Remont, nakon izložbe u Pančevu i Kragujevcu, i sada je tu već zapažen broj umetnika i umetnica iz Požege i Užica - Milica Đorđević, Slobodanka Milošević, Vojislav Nedeljković, Uroš Pavlović, Sreten Vuković, Miloš Bojović i Jelena Prljević.

Naša neformalna inicijativa pokreće novu umetničku produkciju koja podstiče debatu o savremenim društvenim pitanjima i propituje svet oko sebe. Na primeru istraživanja kolektiva bivše tekstilne fabrike „Mladost“ iz Požege, bavimo se preispitivanjima nekadašnjih vizija budućnosti, koje mi danas živimo, tj. bavimo se pitanjima rada, prava žena, kolektiviteta i ideologija. Objavili smo i knjigu „Priče iz Mladosti“, čime radimo na čuvanju „živog sećanja“ i „glasova“ rodnih karaktera u tekstilnom sektoru u Srbiji i Jugoslaviji. Istražujemo posledice deindustrijalizacije po kvalitet života žena radnica i po njihov identitet i status u malim zajednicama na periferiji.

− Poslednjih godina oprobali ste se i kao filmska producentkinja, radeći kratki igrani film „Marko“ Marka Šantića. Koliko je to zahtevan posao danas i šta su najveći izazovi?

Slađana Petrović Varagić: Produkcija igranog filma je nešto novo za mene, ali ne mogu reći da je bilo ikakvih poteškoća. Ključni su ljudi sa kojima sarađujete i odnosi među njima. Verovatno da me je iskustvo rada na filmskom kampu pripremilo za rad na ovom polju. Kratki igrani film „Marko“ izuzetno talentovanog mladog slovenačkog reditelja Marka Šantića je hrvatsko-srpsko-francuska koprodukcija, koji je podržan od HAVC-a i FCS-a, i na kojem sam radila u ime koprodukcije iz Srbije, tj. NFC Filmarta. Nas kao koproducente je „kupio“ scenario, koga je pisao izuzetni slovenački pisac Goran Vojnović. Poželeli smo da se uključimo u ovaj projekat. Sa naše koproducentske strane drugu glavnu mušku ulogu je igrao Feđa Stojanović (1948-2021) i moje iskustvo sa celom ekipom je fantastično. Regionalna premijera filma upravo je bila u Motovunu, čemu se posebno radujem.

− Članica ste raznih stručnih tela, žirija, mentorka na projektima... aktivni ste bili godinama i u Asocijaciji NKSS, danas u AICA-Srbija... Kako uspevate da postignete sve što radite?

Slađana Petrović Varagić: Danas svi tako živimo – fluidno. Uspevamo ili ne uspevamo, i to je neki varljivi lični doživljaj. Možda bi bilo najbolje završiti rečima velikog Mladena Stilinovića: „Uvjeti za moj rad nisu u mojim rukama, ali na svu sreću ni u vašim“.

*Naslovna fotografija: Sreten Vuković

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav