Tri proklete utopije
Multimedijalni projekat Prokleta brana Lale Rašćić je narativ u nastajanju, a sastoji se od performativnog istraživanja, bloga, performansa, ilustracije, publikacije i gradi se kroz seriju javnih nastupa u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Banja Luci. Početna tačka čitavog projekta je priča o radio drami Katastrofa, koja je emitovana na Radio Lukavcu 2000. godine (BiH), a u pitanju su lažne vesti o pucanju brane Modrac. Centralni motiv projekta je epsko-lirska avantura koja se događa u budućnosti, a čiji su glavni junaci Tarik i Merima.
Multimedijalni projekat Prokleta brana Lale Rašćić je narativ u nastajanju, a sastoji se od performativnog istraživanja, bloga, performansa, ilustracije, publikacije i gradi se kroz seriju javnih nastupa u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Banja Luci. Početna tačka čitavog projekta je priča o radio drami Katastrofa, koja je emitovana na Radio Lukavcu 2000. godine (BiH), a u pitanju su lažne vesti o pucanju brane Modrac. Centralni motiv projekta je epsko-lirska avantura koja se događa u budućnosti, a čiji su glavni junaci Tarik i Merima.
PROKLETA BRANA
Tri proklete utopije – tri narativna performansa Lale Raščić
Intervju: Lala Raščić
Razgovarala: Mirjana Dragosavljević (Kontekst kolektiv)
Prvo javno predstavljanje projekta Prokleta brana bilo je u Sarajevu?
Prva izvedba performansa je održana u sklopu trodnevne serije performansa koje sam nazvala Tri proklete utopije - tri narativna performansa Lale Raščić (naziv sam smislila zajedno sa kustosicom Ivanom Bago). Performans Prokleta brana je sam po sebi prilično ne-spektakularan: ja sjedim ili stojim pred publikom i pričam priču... Imala sam osjećaj da performans ili bar njegovo prvo izvođenje treba na neki način “uokviriti”.
Iza sebe imam nekoliko performansa koje nisam nikad izvela u Sarajevu, pa su seriju performansa osim Proklete brane upotpunili Put u kutiji; čitanje pjesama koje su proizišle iz suradnje sa pjesnicima i Individualne utopije; performans koji sam realizirala u suradnji sa grupom Vuneny u kojem čitam scenarij.
"Uokvirivanjem" Proklete brane smjestila sam ovaj performansa-projekta u moju prethodnu umjetničku praksu. Kako je ovo bila i prva izvedba željela sam da sve skupa bude rasterećeno, da premijera ovog storytelling performansa bude shvaćena kao prva javna prezentacija projekta koji je tad bio "work in progress".
Sve skupa se održalo u Klubu Underground, nekadašnjoj poznatoj kafani Zvono koja je prije rata 90ih važila kao poznato okupljalište umjetnika i koja je bila poprište raznih umjetničkih akcija i formiranja umjetničke grupe Zvono. Od nedavno to mjesto je re-aktivirano kao prostor susreta umjetnosti i publike.
U zadnje vrijeme me sve više privlače ne-galerijski prostori. Poglavito zbog publike. Interesantno je bilo što sam sve tri noći imala različitu publiku. Tri proklete utopije mi je bilo bitno mini-predstavljanje. Sarajevska publika je dosta zahtjevna, ali se istovremeno tamo osjećam zaštićeno pa se trudim nove, bitne radove prvo pokazati tamo, pred malom - specifičnom publikom.
Gradovi u kojima se događa priča o Tariku i Merimi i gradovi u kojima ti neposredno prenosiš ovaj ep publici predstavljaju različite etničko-religijske centre na prostoru bivše Jugoslavije. Ti u svom epu brišeš te razlike objedinjujući ex jugoslovenski prostor u jednu celinu kojoj preti mnogo veća opasnost, a to su globalne klimatske nepogode i možemo li reći i globalni kapitalizam?
Važan element u narativu jeste elementarna nepogoda: poplava. Dok sam radila na projektu i gradila narativ, vijesti iz cijelog svijeta su obavještavale o katastrofalnim poplavama. Taj meteorološki trend se poklapa i sa trendom intenziviranog dijaloga o klimatskim promjenama i pitanjima okoliša, te je svima jasno da klimatska promjena ima itekako veze sa poplavama. Ono oko čega se svi slažu i na najvišim razinama razgovora o klimatskoj promjeni je činjenica da posljedice nisu lokalne već zahvataju cijeli svijet, njene reperkusije se mogu osjetiti na ovaj ili onaj način u svim zemljama. Frustracija o suzbijanju uzroka globalnoga zagrijavanja/klimatske promjene je da se one mogu riješiti samo sinkroniziranim lokalnim djelovanjem, konsenzusom svih zemalja. Druga frustracija je da u postizanju konsenzusa najveću ulogu imaju zemlje koje su nositeljice snažnoga globalnoga kapitalizma te upravo taj kapitalizam se pojavljuje kao prepreka za postizanje dogovorenih ciljeva. Bitne promjene se odgađaju i kako ja to vidim, kapitalizam sebi kupuje vrijeme da se sa minimalnim troškovima i mogućim novim dobitima stigne restrukturirati i prilagoditi novom načinu proizvodnje, poslovanja i života u budućnosti.
Moja priča govori o skoroj budućnosti gdje je tranzicijski kapitalizam zavladao i u suradnji sa globalnim kapitalizmom vlada te uspješno eksploatira posljedice klimatske promjene i sebe štiti od istih. Istovremeno, oni koji nisu bili toliko sretni da se sklone sa ovu stranu kapitalizma su ostali kao izopćenici prepušteni životarenju. U narativu to je predstavljeno na nekoliko načina: nauštrb industrije se insistira na eksploataciji hidro-energetskih resursa, Europolis koji omeđen bedemima ne brine za poplave koje nadolaze, brana na Savi koja je oportunistički izgrađena kad je Sava plavila je pretvorena u rekreativni centar koji isto tako oportunistički koristi ekološku mjenu generiranje kapitala.
Mogla bi se tako i povući paralela sa ulogama razvijenih zemalja i zemalja u razvoju u kontekstu klimatskih promjena. Oni koji su se našli sa one strane razvoja, tj. ekvatora nemaju u opciju prilagođavanja, alternative i zaštite kao ovi drugi. Moglo bi se reći da je ovo gore napisano ta globalna problematika koja se može naslutiti kao jedna od mogućih interpretacija projekta.
Kada je emitovana Katastrofa, 2000. godine, u posleratnom Lukavcu još uvek je vladao strah kao posledica ratnih zbivanja 90ih, tako da nije bilo teško izazvati paniku među stanovništvom. Pretnja od poplave koja goni Tarika i Merimu da uvek iznova započinju svoj život u novom gradu je metafora za taj strah. Može li se reći da je motiv poplave metafora i za politiku straha kao preovlađujuću vrstu politike i permanentno vanredno stanje u kojem živimo danas?
Permanentno izvanredno stanje mi se čini kao dosta precizan termin kojim se može opisati zbilja u BiH, regiji a i šire - pogotovo ako se uzme u obzir o čemu smo upravo pričali - ekološkoj katastrofi. Kad govorimo o BiH to se može odnositi na činjenicu da je ovo zemlja koja nema normalan ustav, niti normalno funkcionira, što se tiče regije, moglo bi se odnositi na stanje anticipacije priključenja EU. Reformama školstva, sudstva, privatizacije, denacionalizacije itd. Živi se sa konstantnim promjenama koje kao da vode nečemu, ispunjavanjem ovih ili onih uvjeta, EU-a, MMF-a, stranih ulagača.
Ne bih rekla da mi živimo pod politikom straha koliko pod politikom neizvjesnosti koja pobuđuje osjećaj nemoći i nezaštićenosti. Ako je suditi po crvenim lampicama koje se pale po cijelom svijetu čeka nas budućnost puna neizvjesnosti na ekološkom pa na političkom i ekonomskom planu.
Ta konstantna prijetnja poplave pred kojom junaci Tarik i Merima bježe je upravo metafora za opasnost.
Uzrok panici u Lukavcu ne vjerujem da je bio strah direktno vezan za rat. Ta panika je više vezana za društvene posljedice rata: destabiliziranu, ranjivu zemlju, slabe ili neučinkovite sisteme javnog priopćavanja, degradacija društva i neinformiranost naroda koji je u godinama nakon rata živio u dosta teškim uvjetima.
Javni nastup i izlaganje video instalacije i crteža u Banja Luci odigralo se u okviru izložbe Izloženosti, 2. poglavlja Spaport Bijenala 2009/2010. Gdje se sve tek treba dogoditi koji preispituje pitanje zajednice i imaginacije budućnosti. Kako vidiš Prokletu branu u kontekstu Izloženosti?
Pored toga što je narativ Proklete brane temeljito istražen, drago mi je da sam uspjela u tom radu dodati taj sloj bajkovitosti i fantazije, koji je mi je možda i bio potreban da mogu progovoriti o određenim temama bez potrebe izricanja specifičnog kritičkog stava i bez zastranjivanja u didaktičnost.
Na izložbi sam po prvi put izložila crteže tj. skice za ilustracije priče, te video koji dokumentira izvođenje pripovijetke o Tariku i Merimi. Sam video je snimljen pod branom Modrac koja je inspirirala cijeli projekt i ima specifičnu, vlažnu i "mahovinastu" atmosferu, koja evocira neki prostor fantazije. Isto vrijedi i za crteže. Mislim da se po toj kvaliteti moj projekt u sklopu Izloženosti izdvajao od ostalih projekata, te da je doprinijeo izložbi. Osobno mislim da se SpaPort 09/10 hrabro uhvatio u koštac sa nekim gorućim pitanjima u BiH i regiji. Nakon izložbe i radnog sastanka „Četiri lica Omarske“ kao da mi se vratila vjera u bitnost i potencijal umjetnosti. Kao umjetnica koja smatram da se u svojim radovima kritički osvrćem na svoju okolinu, bilo mi je bitno pojaviti se u kontekstu ove izložbe.
Izložila sam Prokletu branu u Banja Luci u nekoj međufazi, prije finalne prezentacije projekta u Zagrebu. Na taj način proces rada na projektu je bio izložen, a time i otvoren za kritiku. Sa kustosicama Antonijom Majačom i Ivanom Bago sam dosta razgovarala o projektu i u više navrata njihov imput mi je bio koristan te smatram da je predstavljanje Proklete brane na SpaPortu bilo korisno za mene i za projekt i rezultat je suradnje sa kustosicama.
Izvođenje Proklete brane u Beogradu nastavljeno je u vidu diskusije i otvorena su neka nova pitanja, višeslojnost rada je došla do izražaja. Tzv. preventivna cenzura, karakteristična za tradicionalnu epsku književnost, nije se dogodila tokom pripovedanja narativa o Tariku i Merimi. Da li bismo mogli da kažemo da se dogodila nakon njega, odnosno tokom diskusije u kojoj je publika aktivno participirala?
Priča se transformirala nakon svake izvedbe. Diskusije koje su vođene nakon performansa su doprinijele - ponajviše mom samopouzdanju. Iz pozicije umjetnice koja izvodi nešto u jednoj jako ogoljeloj - ne zavodljivoj formi, u umjetničkoj disciplini koja nije moja - dakle improviziram sa govornim jezikom, bilo mi je bitno da dobijem pažnju publike i feedback. To mi je pomoglo da meni samoj postane jasnije što točno radim, koju priču pričam. Učila sam o svom projektu odgovarajući na pitanja publike, učestvujući u diskusijama.
To samopouzdanje i tu "jasnoću" sam naravno prenijela u svaku slijedeću izvedbu. Najoštrija preventivna cenzura se desila na diskusiji održanoj u Sarajevu gdje mi je postalo jasno da moja izvedba treba biti bolja, kontrolirana i konciznija.
Teme koje su se otvarale tijekom diskusija su bile zapravo pokazatelj tema koje su zanimale publiku.
Beograd, Akademija, oktobar 2010.
Kao osnovnu razliku između epa i savremene umetnosti navodiš to da usmena tradicija proizlazi iz naroda, dok savremena umetnost pripada svetu elitne kulture. Prokleta brana ima više nivoa čitanja. Da li uvođenjem epa u savremenu umetnost, želiš da napraviš korak udaljavanja od tog sveta elitne kulture i da, u izvesnom smislu, približiš svoju umetnost narodu?
Ne, bih rekla da uvodim ep u suvremenu umjetnost, ovdje mislim da je vrijeme da pojasnim: "Ep" kao termin u cijelom projektu pogrešno kostim kao zajednički nazivnik za usmenu tradiciju. Da bi se mogla suvereno baratati sa referencama iz usmene tradicije i posuđivati neke značajke epa, morala sam ga istražiti pa shodno tome i spomenuti, no ovaj projekat ima malo veze sa tradicionalnim epskim pjevanjem.
U ovom projektu, osim što je prezentiran u prostorima koji nisu galerijski prostori rezervirani za umjetnost – nisam se susrela sa narodom, iako je to bila neka namjera u vezi sa izborom prostora. Projekt je uvijek prezentiran sa predznakom da se radi o suvremeno-umjetničkom projektu i to je mahom privuklo publiku koja je zainteresirana za ovu vrstu sadržaja. Smatram da je format pričanja priče - pripovijedanja dovoljno egzotičan kod nas da je u stanju da fascinira običnog prolaznika, kao što smatram da je narativ dovoljno interesantan da održi pažnju istih. Imala sam nekoliko dosta pozitivnih reakcija od osoba koje nisu iz polja umjetnosti ili kulture, ali i oni su došli na performans sa predznanjem da se radi o suvremenoj umjetnosti.
Bila bih sretna kad bi moj rad tj. priča bila toliko popularna da izađe iz okvira suvremene i da pređe u polje pučke umjetnosti, no sumnjam da će se to ikad desiti!
Priča o Tariku i Merimi počinje rečima "Godina je 2027..." Na svom blogu prokletabrana.net objasnila si da si odabrala baš tu godinu, jer su Tarik i Merima 2000. godine, kad je emitovana radio drama Katastrofa, imali 6 godina, a ti si želela da u priči imaju jednako godina kao ti sada, u trenutku kada radiš na ovom projektu.
Da li ti je poznato da se i radnja filma Deca čovečanstva (Children of Men) Alfonsa Cuarona odvija 2027. godine? U pitanju je distopični naučno-fantastični film, a radnja se odvija u Londonu. Narativ filma nema nikakvih dodirnih točaka sa Prokletom branom, osim godine 2027., ali ono što mi se učinilo interesantnim je način na koji ga Slavoj Žižek tumači u Pervertitovom vodiču kroz film, karakterišući ga kao naučno-fantastični film sadašnjosti, jer “nema novih naprava, London je posve isti kao što je sada, samo je još istiji”.
Da li bi se nešto slično moglo reći za gradove budućnosti u Prokletoj brani i da li bi narativ o Tariku i Merimi mogli da definišemo kao naučno-fantastični ep sadašnjosti?
Ista stvar uvijek vrijedi kad pričamo o bliskoj budućnosti. Ne očekujem da će čovječanstvo napraviti neki drastičan pomak do 2027, pa tako ne očekujem ni neke promjene. Neka stanja koja sada smatramo akutnim će postati kronična i uvest će se nekoliko novih tehnologija u svakodnevnu upotrebu.
Trenutno čitam jednu interesantnu zbirku eseja njemačkoga pisca, futurista i socijalnog inovatora Robert Jungka Budućnost je već počela. On piše o americi 50-ih, novim tehnologijama, nuklearnim pokusima, industrijskoj poljoprivredi. O istim temama se može i danas pisati sa istom dozom interesa. Kao da se ništa nije promijenio. Kad čovjek 50ih kaže da je budućnost već počela, što bi mi mogli reći za sebe!
Priča o Tariku i Merimi je vizija budućnosti, utemeljena na tvojoj percepciji sadašnjosti. U Prokletoj brani se prepliću fikcija, prošlost, sadašnjost i budućnost. To je najočiglednije na blogu, na kojem je predstavljen istraživački i kreativni proces tvoga rada na projektu. Možeš li da kažeš nešto više o ulozi bloga u projektu?
Blog je postavljen kao neka vrsta javne radne bilježnice, kao i alat za dokumentiranje procesa rada. Kroz redovno postavljanje članaka, rezultata istraživanja, i za projekt relevantnih informacija, prolazila sam materijale i promišljala sadržaj projekta. Time sam, nadam se, zadala i natuknice za čitanje projekta.
Blog je po meni bio neprocjenjiv kao alat, te je neizostavan element projekta, kao i polazišna točka za bilo kog tko želi da o ovom radu ozbiljnije razgovara.
Jako mi je bilo bitno na blog postavi side bar sa RSS feedom koji se automatski osvježava sa novim vijestima o poplavama i ekološkim katastrofama širom regije i svijeta. Teme koje su bile bitne tokom istraživanja za narativ kao i za cijeli projekt su podijeljene na kategorije: Poplava, Lukavac, Beograd, Zagreb, Ep, Projekt Prokleta brana, Radio drama Katastrofa. Po tim kategorijama se može lako pretraživati sadržaj bloga, kao i preko odvojenih tab-ova sa temama: Početak priče, Razvoj priče i Završetak priče.
U Zagrebu je u periodu od 16-20.11.2010. održana izložba koja je objedinila većinu različitih aspekata i medija koje koristiš u ovom radu koji je i dalje u nastajanju.sve elemente ovog rada u nastajanju. U Pogonu Jedinstvo prezentovana je video instalacija i postavka koja dokumentuje proces nastanka rada. Poslednjeg dana izložbe izvela si performans, a potom je usledila završna diskusija na kojoj su sudelovali stručnjaci iz različitih područja, među kojima je bio i profesor Mirsad Kunić sa Tuzlanskog univerziteta.
Mirsad Kunić je, između ostalog, govorio i ulozi žene u tradicionalnoj epskoj književnosti. Naveo je da pored toga što postoje ženske uloge, postoje i ženske pesme, ali one nikada nisu bile javne. Kako tumačiš svoju ulogu žene naratora u tom kontekstu?
Moglo bi se reći da moj rad daje mig i prepoznaje bošnjačku usmenu tradiciju. Ja sam najviše istraživala epsku tradiciju, mada sam tijekom rada bila koncentrirana na općenitiju ideju usmene naracije.
Moje veliko pitanje je bilo kako komunicirati na suvremeni način sa iznimno bogatom bosanskom usmenom tradicijom? Moje pripovijedanje se dešavalo u potpuno drugom kontekstu, drugom vremenu sa drugom namjerom nego što su se izvodile tradicionalne pjesme. Ženske pjesme su mahom pjesme o obitelji, osjećajima i ljubavi. One su izvođene javno ali su ih izvodili muškarci. Žene su se rijetko pojavljivale kao izvođačice u javnosti iako su one bile nositeljice velikog dijela usmene tradicije koja se odvijala u krugu obitelji i kuće.
Ne mogu da kažem da sam išla u razbijanje nekog stereotipa – žene nikad ne nastupaju javno - jer je ta tradicija u svom izvornom obliku nestala, niti sam sigurna da bi moje pripovijedanje zadovoljio kanone te tradicije.
Kako vidim svoju ulogu žene naratorice je emancipacija nasljeđa usmenog pripovijedanja. Usmena književnost, usmena tradicija - pogotovo epska je svrstana u naučni, nacionalni, patrijarhalni okvir. Ja smekšavam granice u kojima se može pričati o usmenim tradicijama nekog naroda i igram se sa motivima i temama nečega što je spalo pod svetinju definicije povijesti književnosti i povijesnog identiteta na koji se nadograđuje ovaj novi.
Konkretno - mene je tu fascinirao Avdo Međedović koji je bio odličan performer – on je meni inspiracija u smisli vještine i karizme izvođača koji je satima mogao da zaokuplja maštu svoje publike. U svijet epa me je uvuklo umjeće izvođača.
Sam prof. Kunić je rako da Prokleta brana ni po sadržaju ni po formi nema ništa zajedničko sa našom usmenom tradicijom - osim onog što je na koncu konca i najvažnije: potreba za pripovijedanjem, za kazivanjem.
Zagreb, Pogon, novembar 2010.
Sam narativ o Tariku i Merimi nije napisan, već se može čuti uživo na javnim nastupima ili putem video performansa snimljenoga na brani Modrac, lokalitetu koji se može smatrati početnom tačkom narativa. Mirsad Kunić je zapisivanje tekstova iz usmene tradicije nazvao činom fiksiranja koji je zapravo razlog da ti tekstovi više ne postoje kao deo usmene tradicije već se pretvaraju u nešto drugo. Kako definišeš ulogu videa u tvom projektu?
Video ima više opravdanja i više funkcija. Imala sam potrebu da se narativ na neki način zabilježi na filmičan način. Sama gesta pričanja priče na lokaciji brane Modrac daje cijelom projektu još jedan sloj gdje više ne gledamo performans nego jedan promišljeni video rad. Proces snimanja videa je bio dosta direktan i dosljedan storytellingu. Istina je da tekst Proklete brane nikad nije napisan, postojale su samo natuknice. Tokom snimanja ponavljali smo dijelove narativa, nekad i po deset puta, no i tada se svaka repeticija razlikovala od prethodne, moglo bi se reći da je proces snimanja bio analogan uvježbavanju i skladanju narativa, nalaženju pravih riječi. Ako se pažljivo sluša, mogu se primijetiti mnoge gramatičke greške koje su prije svega karakteristične za govorni jezik. Tekst koji izgovaram nema disciplinu pisanoga teksta. Dakle, bilježenje i vježbanje - ovo je recimo, prvo opravdanje i prva funkcija videa.
Drugi razlog videa je usko vezan na moj umjetnički jezik i za moju dosadašnju umjetničku praksu. U skoro svakom radu pojavljuje se potreba za naracijom. Do sada iza sebe imam niz verbalno-narativnih video performansa. Moglo bi se reći da sam već ušla u neki manir. Svejedno mislim da u tako usko zadanom formatu svaki put istražujem nove mogućnosti, ovaj put sam eksperimentirala sa građenjem nepisanog narativa za izvedbu uživo i snimanjem istog u pomno odabranoj - režiranoj situaciji.
Treća opravdanje je čisto pragmatično – distribucija. Neću uvijek biti u mogućnosti izvoditi performans, a iskustvo me je poučilo da se video lako izlaže, šalje na izložbe i slično.
Performans je uvijek tu, svaka interpretacija će se razlikovati od prethodne. Video ima svoj zaseban život: u funkciji video instalacije i u funkciji dokumentacije izvedbe. Prokleta brana se neće svrstati u dugačku tradiciju usmene književnosti, tako da nema ni potreba da mu osiguravamo trajanje izbjegavanjem čina njegovog bilježenja.
Video - still
Nakon izlaganja i prezentovanja Proklete brane na ex jugoslovenskom prostoru, usledilo je izlaganje projekta u New Orleansu. Koje su dodirne tačke između Proklete brane i New Orleansa i koja dodatna značenja mogu biti upisana u rad njegovim izlaganjem u tom specifičnom kontekstu?
Početak buđenja ideje za prokletu branu me je zatekao u New Orelansu. Kako mnogi znaju, taj grad je bio poprište jedne od najvećih katastrofa u SAD povijesti. Mentalne slike Tarika i Merime kako plutaju po poplavljenom selu, koji lutaju, snalaze se, evociraju priče u opstanku u poplavljenom New Orleansu gradila sam na osnovu priča koje sam čula od prijatelja, poznanika i stranaca. Priče o uraganu Katrina sam slušala i po cijeloj obali meksičkog zaljeva. Jedna žena mi je ispričala kako je kilometrima plutala na krovu svoje kuće koju je raznio plimni val. To su slike koje je teško zamisliti izvan digitalno generiranog svijeta holivudskog spektakla. Te su priče ostavile dubok utisak na mene.
Što se desilo New Orleansu - slike bijega, poplava, destrukcije i patnje bile su tad lokalizirane, no nije ih teško zamisliti u bilo kojem drugom pejzažu.
Naravno da je moguće povući brojne paralele između događaja i sudbina ljudi u New Orleansu sa motivima u narativu Proklete brane: od Tarika i Merime koji kad ostaju bez ičega su primorani ići dalje; podijeljenost između onih koji imaju mogućnost i sredstva povratka i regeneracije i onih koji su primorani ostaviti svoje domove zauvijek. Tu je potom i ta stalna prijetnja poplave na koju se zaboravlja dok ne provali: tako se znalo da će jednom doći velika poplava u New Orleansu kao što se i znalo da Sava plavi.
Mislim da je priča o Tariku i Merimi dovoljno univerzalna da će svatko tko se potrudi da pogleda cijeli rad i prepozna fabulu, prepoznati i New Orelans u njoj. Istovremeno, priča je dovoljno odvojena od New Orleanskog iskustva da nitko ne može reći: evo još jednog rada koji se bavi eksploatacijom Katrine. Dosadno! Ovaj rad nije samo o Katrini nego i o BP izljevu nafte i Bosni i Hercegovini i čistoj energiji u pravoj ljubavi i svim havarijima koje budućnost nosi...
*Razgovor je vođen povodom Lalinog projekta Prokleta brana, koji je predstavljen u Sarajevu, Banja Luci, Zagrebu, Beogradu, a 9. aprila otvorena je izložba i u Nju Orleansu, gde je čitava ideja i nastala nakon velikih poplava usled uragana Katrina pre par godina.
