• Search form

20.02.2011 | 22:11

Džafo - Lepus in fabula

Novosadski umetnik Nikola Džafo predstavlja se u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (MSUV) izložbom “Lepus* in fabula”, svojevrsnom retrospektivom njegovog dugogodišnjeg projekta “Zec koji je pojeo muzej”, koja će biti otvorena 23. februara premijerom “Zečje opere”.

Džafova “Zečja opera” zamišljena je kao drama sa muzikom (po uzoru na prve opere) za dvoje solista, hor i instrumentalni sastav. Kompozitorka je Nineta Avramović-Lončar, a libreto je napisala Vesna Grginčević, dok je reditelj Filip Markovinović.

Džafo - Lepus in fabula

Novosadski umetnik Nikola Džafo predstavlja se u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (MSUV) izložbom “Lepus* in fabula”, svojevrsnom retrospektivom njegovog dugogodišnjeg projekta “Zec koji je pojeo muzej”, koja će biti otvorena 23. februara premijerom “Zečje opere”.

Džafova “Zečja opera” zamišljena je kao drama sa muzikom (po uzoru na prve opere) za dvoje solista, hor i instrumentalni sastav. Kompozitorka je Nineta Avramović-Lončar, a libreto je napisala Vesna Grginčević, dok je reditelj Filip Markovinović.

Izvođači su Agota Vitkai-Kučera (sopran), Aleksandar Mladenović (bariton), Kristijan Boroš (klarinet), Goran Erić (truba), Kristof Jan (violončelo) i Jelena Rašković (udaraljke), uz Hor-or-ooor! pod vođstvom Nevenke Marjanović.

Džafo potpisuje i scenografiju opere, uz Dejana Jankova i Vladimira Ilića.

U okviru izložbe (s podnaslovima “Šta je mrtav zec saznao o umetnosti od J.B.-a**?” i “Da li je mrtav zec objasnio sve o životu R.B.-u***?”), 11. marta biće predstavljena promocija monografije “Džafo”, u izdanju MSUV.

Deo izložbe je i prezentacija sajta zeckojijepojeomuzej.com, posvećenog Džafovom projektu koji je nastao na osnovu njegovih ranijih radova ssa motivom zeca: “Art vrt” u Reksu (1994), scenografija za predstavu “Zli dusi” u CZKD-u (1995), “U kom grmu leži zec” (1997) i “Odlazak u belo“ (1999).

Prema navodima kustosa izložbe “Lepus in fabula” Živka Grozdanića, Džafo istražuje komplikovani odnos umetnika i njegovih simboličkih strategija unutar umetničke prakse i izvan nje, nudeći ideju da se sačini mapa simboličkih mesta na kojima se prepliću ili upisuju društveni nesporazumi kroz ironične i kontroverzne instalacije koje postavlja.

“Džafo istoriju umetnosti pretvara u svojevrsni poligon ironija koje simbolizuje prisustvo zeca u materijalnom smislu. Zec se pojavljuje u mnoštvu originalnih artefakata preuzetih iz svakodnevnog života. Konkretan niz ready made predmeta, poređanih u staklene vitrine, sačinjava briljantnu mapu prozaičnih konzumentskih instinkta koje poseduje svaki pojedinac, bilo kog društva. Upravo na mestu koje Džafo naziva Muzej zeca, susreću se sve besmislice od kojih je život sastavljen ili pomoću kojih se dekonstruiše u ontološkom smislu”, naveo je Grozdanić.

Grozdanić navodi u monografiji o Džafu da, ukoliko se njegov rad smesti u istoriju kulture kao šireg okvira od same umetnosti, gde se pojam kulture podrazumeva kao skup oblika ljudskog izražavanja vezanog za intelektualno, mentalno i simboličko izražavanje, onda se skup njegovih predmeta mora razmatrati isključivo u kontekstu kulturnog stvaralaštva.

“Međutim, postoje i protivpojmovi kada se radi o materijalnim aspektima društvenog života kao što je preživljavanje ili ekonomija ili interes, koji dozvoljavaju da se pojedini segmenti rada sagledaju kao ready-made”, naveo je Grozdanić, dodajući da Džafo balansirajući između umetnosti i kulture upravo “demonstrira strategije koje u osnovi misaonog procesa stvaraju ‘magijske prizore’ koje oblikuje jedan urbani svet koji je ujedno i primitivan”.

“Dakle, moglo bi se reći da Džafo stvara magiju predmeta koji nastaje iz naivnog misaonog procesa čoveka kojem je neophodna pomoć da shvati one dublje unutrašnje veze i odnose iz moćnog vizuelnog sveta koji ga okružuju i oblikuju. Sličnost preuzetih predmeta iz neposrednih društvenih okolnosti i njihovo ‘preseljenje’ u svet predmeta koje stvara umetnost jedan je od ciljeva Nikole Džafa. Slično, poput Dišana, ovde se dešava ‘magijski obred’ unutar umetnosti i kulture, u kojem se stvara jedan diskurs koji Nikolu Džafa označava kao umetnika koji radi kao vrač, ili šaman”, naveo je Grozdanić.

Silvia Dražić je u monografiji o Džafu, u tekstu “U kom grmu leži zec?”, ukazala na pojam izmišljene tradicije koji se koristi u smislu izvesnih radnji ritualne ili simboličke prirode, koje se obično upravljaju prema otvoreno ili prikriveno prihvaćenim pravilima i teže da usade određene vrednosti i norme ponašanja ponavljanjem.

Podsećajući da Erik Hobsbaum u predgovoru knjige “Izmišljanje tradicije” piše da su "tradicije" koje izgledaju, ili koje se smatraju starima, često skorašnjeg datuma, ponekad i izmišljene, Silvia Dražić navodi da bi se, iako Hobsbaum intendira socijalni, politički i, pre svega, nacionalni kontekst, možda moglo izvesti pomeranje značenja i pojam “izmišljene tradicije” primeniti i na individualni plan. U tom slučaju “izmišljena” nema pežorativan smisao. Takve konotacije, prema navodima Silvie Dražić, nedvosmisleno postoje kao način dekonstruisanja nacionalnih tradicija u pogledu njihove dugovečnosti i duboke istorijske ukorenjenosti.

“Ovde na delu pre vidimo mehanizam nastajanja lične, umetničke tradicije, koja je započela mahom slučajno, mahom iz jezika, a potom se osamostalila i krenula u život”, dodala je ona povodom Džafovog projekta.

Džafo je Muzej zeca prvi put predstavio u javnosti 2. septembra 2006. godine na 12. Bijenalu umetnosti u Pančevu, što se smatra i datumom njegovog osnivanja.

Kako je navedeno u katalogu 12. Bijenala, Džafo pokazuje svojevrsni “zečji” vunderkamer: zeca koji je pojeo muzej ili muzej koji je pojeo zeca.

“Tokom čitave decenije brižnog sakupljanja različitih objekata i umetničkih radova sa ’zečjom’ tematikom, Džafo formira muzej (tačnije, kabinet retkosti) zeca, u kojem postoje specijalna odeljenja za pojedine oblasti svestranih odnosa zeca i čoveka. Interesantna je i anti-antropocentrična, antisistematska i subverzivna Džafova ideja o ’svemoćnom’ zecu l’universale kao predsedniku države, intelektualcu, muzejskom kuratoru ili muzeologu: ‘zečji’ vunderkamer tako prerasta u postmodernu igru s avangardnim vunderkamerom, kakav je Švitersov Merzbou”, naveli su Lidija Merenik i Slobodan Jovanović u katalogu 12. Bijenala.

Džafov projekat inspirisan je zecom koji se zvao Kunene Mandindi, a živeo je u njegovom ateljeu do 1997. Ime zeca je kovanica prezimena dve ličnosti iz Južne Afrike: istoričara umetnosti Daniela Kunenea i aktiviste-umetnika Bilija Mandindija (Billy).

Nakon uginuća zeca, Džafo je pozvao poznanike da kreativno odgovore na pitanje: “U kom grmu leži zec?”, s napomenom da će radovi biti prikazani u čast crnog zeca Kunenea Mandindija. Od dobijenih crteža, grafika, kolaža i drugog materijala nastala je knjiga “Zec koji je pojeo muzej”, nazvana prema istoimenom crtežu-donaciji Miroljuba Filipovića Filimira, a izvestan broj poklona - predmete u obliku zeca, autor čuva u svom ateljeu u Petrovaradinu. Projektu se priključila Vesna Grginčević, a od prvobitne kolekcije, nabavkama autora i prilozima darodavaca, zbirka se vremenom uvećavala i narasla do ideje o Muzeju zeca.

Kolekcija trenutno broji oko 1.500 predmeta koji su grupisani u deset zbirki, a temi zeca pristupa se sveobuhvatno: posredstvom umetnosti (likovna, film, muzika, književnost), egzaktnih nauka (biologija, matematika, istorija), razvijanjem ekološke svesti ali i društvenim angažmanom kojim se ukazuje na sve mane i bolesti društva, projekat je mali doprinos lepšem i kvalitetnijem životu, maštovitosti, vedrini i napretku u svakom smislu. “Zec koji je pojeo muzej” i dalje traži stalno mesto boravka...

Segmenti Muzeja prikazani su i na niz drugih izložbi, od kojih je poslednja, “Pazi! Umetnost ne ujeda” (samostalna izložba objekata za dodirivanje), održana u Galeriji O3one u Beogradu krajem prošle godine.

Izložba u MSUV deo je “Velike proslave”, koja je počela 9. juna 2010.

Džafo je tada izveo “Drugi odlazak u belo” - akciju prefarbavanja slika u okviru proglašenja stanja mirovanja i obustavljanja redovnih aktivnosti Art klinike - usled nedostatka finansijske podrške vlasti.

Prema rečima Džafa, od 90-ih je “na dobrovoljnom prinudnom radu u Srbiji, najvećem i najlepšem logoru na svetu”.

“Prinudni rad, koji traje do danas, obavljam na relaciji Beograd - Novi Sad. Nužda i prisila teraju me da se bavim utopijama i da verujem kako umetnost menja svet”, naveo je povodom izložbe Džafo, idejni tvorac i pokretač grupe Led art, sa kojom sam kreirao i realizovao sve projekte.

Džafo je i suosnivač Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (1995) i Multimedijalnog centra “Led art” u Novom Sadu (2000), u okviru kojeg radi Art klinika i njen Dežurni tim za zdravstvo u kulturi koji propisuje terapiju “umetnost leči”.

Džafova izložba u MSUV biće otvorena do 15. marta.

*Lepus/lepi (lat.) = zec
**Joseph Beuys (1921-1986), How to Explain Pictures to a Dead Hare
(26 November 1965), performance documentation at Galerie Alfred Schmela, Düsseldorf
***Richard Baxter (1966), Dead Hare Explaining Life to The Artist, 2004, oil on canvas

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav