Filmski proglas antifašizma
Ugledni srpski redatelj Goran Marković uspio je u svom dokumentarcu naslovljenom jednostavno "Konstantin Koča Popović", premijerno prikazanom na 62. Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, u onomu što je naumio: predstaviti nadrealističkog umjetnika, partizanskog generala i jugoslovenskog diplomata iz naslova ne samo kao jednu od najintrigantnijih ličnosti prošloga stoljeća na Balkanu, nego i kao osobu vrijednu poštovanja i pamćenja, pa i divljenja: ukratko - "gospodina-čovjeka".
Iako je ta odrednica, koju je Marković naglasio i u razgovoru s umjetničkim direktorom festivala Mladenom Matičevićem nakon premijere, već neko vrijeme znatno češće korištena u ironičnom tonu, te u značenju (crvenog) buržuja ogrezla u vlastitoj presitosti, u Markovićevom kontekstu ona se još uvijek odnosi na plemenitog čovjeka, aristokratu, onoga koji osobne, obiteljske i društvene blagodati ne zloupotrebljava kako bi pokazivao nadmoć i iskorištavao druge, nego ih obogaćuje i razvija štiteći napadnute, ugrožene i obespravljene te radeći na dobrobit svakog čovjeka.
Ako je vjerovati Markovićevu dokumentarcu, složenom isključivo od fotografija i bogatog, rijetko kvalitetnog arhivskog materijala producenta i naručitelja filma - žurnala "Filmske novosti", Koča Popović (1908-1992) bio je i ostao plemić, bez obzira na to da li je u Parizu drugovao s nadrealistima, da li se protiv fašizma borio u Španjolskom građanskom ratu ili na čelu slavne Prve proleterske u legendarnim bitkama Drugog svjetskog rata - Igmanskom maršu, Sutjesci..., ili je pak u socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji kao državni ministar inozemnih poslova komunicirao sa svjetskim moćnicima. Za razliku od većine njegovih suboraca i kasnijih jugoslovenskih političara, koji su prije ili kasnije izdali i vlastita komunistička uvjerenja, i partizanske ideale, pa i boljševičke dogme, Koča Popović je, čini se, u svakoj situaciji ostao vjeran svom habitusu, izgrađenom i ranim (bogataškim) djetinjstvom u Švicarskoj, odgojem u katoličkom samostanu i studiranjem filozofije na Sorbonni.
Naravno, netko bi se mogao zapitati da li je taj dvadestineštogodišnji nadrealist i suautor "Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog" izdao ono najbolje u sebi već samim tim što se u svojim tridesetima "spustio s umjetničkih visina" i svrstao među aktiviste i borce, a kasnije i političare, no sam Koča Popović početkom dramatičnih četrdesetih godina prošlog stoljeća procijenio je da je (ne samo) za njega u tom trenutku važnije djelovati izravno "socijalno" nego ("samo") u umjetnosti, zbog čega se i u poznatom "sukobu na ljevici" našao nasuprot Miroslavu Krleži.
Biografija Koče Popovića, Markoviću je tako odlično poslužila kao crvena nit za priču o već neko vrijeme na ovim prostorima u najmanju ruku ignoriranoj političkoj povijesti Jugoslavije u odsudnom vremenu prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, u kojoj glavnu ulogu ne igraju raznorazni priljepci kolaboracionisti i plaćenici nego (komunistički) narodnooslobodilački pokret.
Kao što je to također naglasio sam autor, "Konstantin Koča Popović" film je koji ne pretendira da bude dokumentaran u nekom objektivističkom smislu, a nikako ne može zamijeniti ni daljnja povjesničarska i biografska istraživanja o jednoj očito iznimno intrigantnoj ličnosti i vremenu koje kao da sve više i više određuje prostor na kojem živimo. Riječ je o vrlo jasnom antifašističkom filmskom "proglasu" u trenutku kada Srbija i čitava regija prolaze kroz najnoviji val (pseudo)fašizacije, ali, na sreću, ne i o pamfletu ili propagandi koja pod svaku cijenu nastoji (raz)uvjeriti i/li zavarati, nego o vješto ispričanoj priči za koju bi svakom, iole upućenom, trebalo biti jasno da je prvenstveno autorska.
Posve očekivano, budući da se radi i o redatelju brojnih značajnih igranih filmova - "Specijalnog vaspitanja", "Nacionalne klase", "Sabirnog centra", "Variole vera", "Tito i ja", "Turneje" i drugih, iskusni, 68-godišnji Marković se u filmu služi donekle mitsko-igranofilmskom dramaturgijom, no, korištenjem isključivo čistog dokumentarističkog vizualnog materijala uspjeva izbjeći zamci "dobronamjernog" falsificiranja u koju u posljednje vrijeme sve češće upada taj rod kada se bavi povijesnim osobama i događajima.
Iako Koču Popovića uglavnom oslikava predstavljajući njegove najbolje strane te, zbog nepostojanja dokumenata o tomu, zanemarujući kontroverze kojih, naravno, uvijek ima, što su potvrdile i neke reakcije iz publike nakon projekcije u Domu sindikata, spomenuti jasno izraženi autorski stav te sve rjeđe viđano potpuno nepostojanje prezira prema onima ispred platna rezultira 52-minutnim djelom koje gledatelja brzo uvlači u fascinantnu priču, istovremeno mu dajući i dovoljno diskretnih poticaja te ostavljajući prostora za propitivanja koja bi možda mogla dovesti do nekog novog, sličnog ili posve različitog filma na istu temu. A možda čak i čitavog (igranog?) serijala ili serije: kada se, naime, vidi kakve se sve potencijalne, ne samo povijesne, političke i ratne, nego i ljubavne, obiteljske, zatvorske, špijunske, krimi... filmske priče kriju u biografijama Koče Popovića i njegovih suvremenika, te kakav de/re/konstrukcijski naboj bi se mogao postići ozbiljnim preispitivanjem storija što su nam o njima servirane dok su bili na vlasti, činjenicu da filmaši s ovih prostora pokušavaju zvijezde napraviti od nekakvih nogometaša ili se pak muče sa začinjanjem političkokorektnih scenarija po raznoraznim radionicama teško je objasniti ičim drugim do opet nekim (novim/starim) ideološkim razlozima i strahovima.
Jedini ozbiljniji problem filma "Konstantin Koča Popović" tekst je koji narator izgovara na momente presugestivnim, gotovo "historychannel" tonom: taj informativno-kontekstualni dodatak, koji omogućuje izbjegavanje već ozloglašnih "glava koje govore", neki bi više čistodokumentaristički usmjeren autor vjerojatno znatno reducirao, a onaj još smioniji pustio bi (ne samo vizualnim) snimkama da govore same za sebe.
Redatelj/ica spremna da u tomu provede možda i pet ili deset godina, te da pokuša protagonista osvijetiliti što višedimenzionalnije, detaljnije bi razradila samo naizgled razumljivu, no zapravo čudnu epizodu vezanu uz njegovu prvu ženu, Zagrepčanku Vjeru Bakotić, kao i tek usput spomenutu drugu suprugu, "suputnicu do smrti" Banjalučanku Lepu Perović, a više bi pažnje posvetila i raznoraznim postratnim jugoslovenskim dramama koje ga nisu mogle mimoići - Golom otoku, slučaju Ranković, presudnoj sedamdesetprvoj ...
Vesna Pažin
