Revolucija kao bacanje kocke
Galerija Prozori u Zagrebu otvara sezonu 27. septembra izložbom grafičkih partitura za trilogiju “Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 911 – 914” Tanje Virvilo i Damira Bartola Indoša, nadahnutu poslednjim rukopisom Josipa Horvata iz 1968. godine “Pobuna omladine” o sudbinama četvorice zagrebačkih atentatora od 1912. do 1914. godine.
Izložba će biti otvorena uz performans “Šahtofonija za ludbreške rode” koji izvode Tanja Vrvilo, Damir Bartol Indoš, Damir Prica Kafka i Miro Manojlović.
Trilogija “Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 911 – 914” nadahnuta je isprepletenim sudbinama “četvorice humanih atentatora u Kroaciji” kao “nultoj generaciji terorista”, odnosno povešću hrvatske pobunjene omladine u doba Austrougarske monarhije: Luke Jukića (atentatora na bana Cuvaja) i Stjepana Dojčića (atentatora na komesara Skerlecza), koji su izveli neuspele atentate, te Stjepana Planinšaka i Jakoba Schäffera, za koje postoji sumnja da su uopšte i bili atentatori.
. . . . . . . . .
“Atentator je izjavio i dao dokumente, da se zove Stjepan Dojčić, star 22 godine, rodom iz Ludbrega, rimokatolik, Hrvat, on se već prije duže vremena izselio u Ameriku, nastanio se je kod svoje sestre u Kenosha Wisc., te je doskora našao zarade u tvornici automobila. Iz Amerike krenuo je put Hrvatske lanjske godine negdje u mjesecu listopadu. U Ludbregu, gdje se Dojčić nalazio od početka travnja ove godine sve do pred atentat, zateklo je Dojčića prije mjesec dana imenovanje baruna Skerlecza kraljevim povjerenikom za Hrvatsku. Doznao je da u Zagreb ide i Roza Kranjčec, primalja iz Ludbrega, koje je muž takodjer u Americi, pak je pošao još iste večeri k njezinom ocu pitajući ga, može li se on s Rozom povesti istim kolima iz Ludbrega do željezničke stanice u Koprivnici. U petak u jutro su zajedno krenuli i poslije podne istog dana u tri sata prispjeli su mješovitim vlakom u Zagreb. Dojčić se sa Krančecovom sutradan i slijedećih dan sastajao u Zagrebu te ju je vodio i pokazivao joj zagrebačke muzeje, šetališta, itd. Dapače i na sam dan atentata u jutro zajedno su pošli do katedrale i ušli na svečanu misu. Za mise su se rastali, Dojčić se izgubio u svjetinu, dok je Kranjčecova ostala na svom mjestu misleć, da će se poslije mise već pred crkvom negdje naći. Na koncu mise, pri izlazu kraljevog povjerenika iz crkve izveo je Dojčić na poznati već način atentat.”
. . . . . . . . .
“Ludbreg je nekada obilovao pašnjacima, prošaranim barama i odstajalom kišnicom. Tu je svojevremeno bilo mnogo roda. Gnijezdile su se na dimnjaku škole, a kada je gnijezdo zbog loženja srušeno, savile su ga na banki, a postepeno i na drugim višim zgradama. U stvari, nakon svakog proljetnog povratka sa juga, rode su u Ludbregu morale ponovo graditi gnijezda. Jednom su ga savile na razvodnom stupu električkog dalekovoda i to usred Ludbrega. Na žalost, ni tu nisu mogle dugo ostati jer su smetale prilikom montaže vodova. Danas više ne živim u Ludbregu i ne znam gdje su ludbreške rode odselile, i da li ih tu uopće još ima, ali sam siguran da taj podravski gradić nikada nije imao ljepšeg ukrasa”.
(SEEcult.org)
