MIMA SIMIĆ: Što je zajedničko piscima?

Što je zajedničko piscima?

Što je zajedničko piscima? Neki ispale roman u cugu ko rafal, pokose publiku, zauvijek se zakucaju u police svih kuća u svakom gradu, selu, svakom otoku. Neki pak jednu pjesmu hoblaju mjesecima, zbirku kratkih priča cijede godinama, agilno vode dnevnik s bilješkama za priče koje tonu. Neki čeprkaju po prošlosti, sjede u knjižnicama, ispipavaju reljefe rodnoga grada, istražuju povijest, rekonstruiraju je, recikliraju i nadograđuju; a neki bi je najradije spržili šutnjom, pola života bijesno grizu lance kojima ih veže za zemlju. Neki su pisci nacionalni, neki su urbani, neki su žene, neki bi bili najsretniji da se knjige objavljuju bez autorskog potpisa, da lebde u limbu, da se čiste u čistilištu od značenja, od prezimena i imena, da se svako obiteljsko stablo iščupa i presadi na Mars, ima vode, neće uvenuti. Svi ti ljudi okupljeni pod istim krovom, književne kolonije, razgovaraju kao da se razumiju, smiju se kao da se razumiju, piju kao da se razumiju. Ali nema dokaza, niti jednog, da govore istim jezikom. Ni hrvatski im nije isti, ni crnogorski, ni bosanski, ni srpski. Što je zajedničko tim ljudima, osim krova kuće u kojoj spavaju, ništa. A jer se zove književna kolonija, večerima se okupljaju i pripovijedaju, slušaju se ili sebe, poentiraju, smiju se šalama malo glasnije nego što treba (dok nam se koči vilica, čekamo svoj red). Bismo li se družili u dekoloniziranom svijetu, ili je svatko kolonija od jednog, pod krovom mjesta za samo jednog od nas.

Oktobar je, i ljeto samo što se nije svalilo u provaliju horizonta, zalazak sunca sjaji na zaslonu kineskog mobitela, a glasovi se u pozadini kao bikovski rogovi ukrštaju u razgovoru.

Kad se smrači, međusobno naglas čitamo priče kolega čija smo imena izvukli iz plastičnog šljema, tuđe priče na tuđim jezicima, pokušavamo pogoditi glas, ton i namjeru, sačuvati iz toga teksta nešto piščevo, onako kako smo ga, je, pročitali u tih pet dana razvlačenja zajedničkog krova nad kolonijom. (Svem trudu usprkos, u konačnici ipak zvučimo samo svoje.)

U mraku pred svitanje, dan prije odlaska iz kolonije, s brda silazimo do plaže. On, ja i pas. On je vajar, pas je mješanac. Hodamo stazom uz more, pa kroz tunel, a tamo iz polumraka iskače hotel, betonska metastaza u krajoliku koja se neumoljivo širi desetljećima, ni Tito je nije mogao zaustaviti. Hotel je usječen u brdo, valovit i nepregledan, otvorene ćelije tisuća soba i goli skelet vertikale dizala, grobnice za očajne izvoditelje radova. Jednoga dana, kad zabljesnu stakleni zidovi, kaže vajar, hotel će primiti sve slavenske pisce ovoga svijeta.

A, onda, stižemo. Jutro bridi iza brda, a mi smo pred nekakvim zidom, iskrzan je morem i vjetrom, prepun rupa. Omiljeno mjesto vajarevo. Prstima prelazimo po rupama i tražimo zrnje od metaka. Pas njuši zrak, miriše na svjetlo. Kratko zalaje. On hitro namješta stalak za kameru, pa kameru na stalak, i izoštrava. Svlačimo se i stanemo pred kameru, pred zid. Sunce prsne između bregova i bujica svjetlosti poteče prema nama; udara u senzor fotoaparata i tajmer okida. Na slici se grlimo.
I govorimo vajarski.

Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora