• Search form

NIKOLA NIKOLIĆ: Likvidnost na suvom

/ MOBILNA KNJIŽEV...

NIKOLA NIKOLIĆ: Likvidnost na suvom

Zaista ga je bilo, tog gostoprimstva, u svemu što je oblikovalo početne utiske: udobnoj vili u njedrima paštrovskog krša, moru koje je koncem oktobra gusti, prozirni želatin, paucima i škorpijama koje te prijateljski zaobilaze, gmizavcima koji uzmiču do nevidljivosti. A to je, biće, bilo do teme, prvog čega si se mogao uhvatiti: punio sam se onim što je makar formalno trebalo da bude naša nedjeljna svrha. Sve sam gledao očima gosta koji u svemu reflektuje sebe, jer sve je nepoznato, novo, raspršeno, a treba ga što prije smjestiti u konture. I vidiš osmijehe, i vidiš razmahane domaćine, i okružen si ljudima od čije te bliskosti dijeli samo najbliža budućnost, ona čiji je tajmer već podešen, kreće. A onda tražiš drugi pol, skriveno lice mjeseca: netrpeljivost. Tako su rekli, da i nju treba tražiti. Jednačina sa dvije nepoznate. U igri su sve operacije. Možemo da se sabiramo, dijelimo, množimo, bogami i oduzimamo, imamo čime. Kad obiđeš rezidenciju, računica se sama ukaže. Fotoni je određuju. Prostrana veranda, na kojoj se izležava miholjsko sunce, kolijevka je gostoprimstva; dobro osvijetljena površina na kojoj smo svi obazrivi, odmjeravamo se iza zaštitnih stakala. Duboko ispod, u polumraku konobe, među zagrljaj debelim zidovima, gdje ti akustika poškropljena mladim merloom ozvučava misli – dušu dalo za netrpeljivost, za jače trenje. Bjekstvo u paralelnu komunikaciju je nemoguće. Dometa nema, ima alkohola.  

Ali, i on je samo nasušna potreba. Stiže suša. Iznenada, trećeg dana. Ostajemo praznih cijevi. Robert Evans kaže da su se drevni narodi odavali pijanstvu zbog nedostatka čiste vode. Ili im je to bio dobar izgovor. Kao, računali su da će od žestine teško preteći i najizdržljiviji bacil. Na Čelobrdu nas čuvaju pivo, vino i rakija (ovo potonje tek kao nužni pratilac kaptirane vode). I pravi socijalni eksperiment počinje baš tim momentom nasukavanja. Dok smo u početku prilično stidljivo propitivali granice međusobne trpeljivosti, nastupila je priroda, pobrisala granice, izjednačila nas u onome osnovnom, najosnovnijem, pošto smo više od polovično sačinjeni od vode, a kad ostaneš bez svog suštinskog činioca maska brzo ispari, poza se polomi, zalihe se čuvaju za istinskog sebe.

Nevolja nas zbližava, sve je teže bez pomoći neke druge i nekoga trećeg, četvrtog, pete. Dok je ima, polivamo se izvorskom vodom. Kad je nema, silazimo Jegorovim stopama ka Pržnu, Kamenovu, Kraljičinoj plaži. Čovjek u godinama čuva javno dobro od javnosti. Par pitanja i to je to, nastavljamo dalje ka Kraljevoj, nije do njega, drugačiji smo u praksi, naučili smo koga i koliko treba trpjeti, gdje je moć, a gdje njeni okrajci. Kući se vraćamo usoljeni, uvoštanih kosa. So sam sprao nakon nekoliko dana. Nalegla na kožu, ali otišla pod prvim mlazom. Ostale slike koje se same postrojavaju:

1.    Denić koji, zatečen novonastalom situacijom, konceptu pridodaje novopečeni fenomen gostoprljivosti;
2.    Dijana koja stiče isusovske moći i jednom tepsijom lazanja – onih bezmesnih – hrani 12 gladnih usta;
3.    Mili koji „Vunenim čarapama“ grije i polupani mjesec nad Ograđenicom;
4.    Tobić koji ga uz „Kawasaki“ pretvara u Marčelov blijedi anfas, nakon što poput Diminog Atosa probdije nad podrumskim bačvama;
5.    Vesna čiji nas galaktički smijeh i razgaljuje i domaćinski opominje;
6.    Luiza čija se zjenica, naviknuta na brojnost dalmatinskog ostrvlja, prinudno sužava po mjeri Svetog Nikole, Katiča i Svete Neđelje;
7.    Đorđe koji svojim buljaričkim činima dionicu do Budve pretvara u rolerkoster, Mili je tu najmiliji svjedok;
8.    Goran koji, mada poprilično besan, drinca poput bele lale, imun na cimerska hrkanja;
9.    El Ej čija promilska alhemija neosjetno pretače dane u noći;
10.  Milica mirnog objektiva i Čoka nemirnoga dupeta;
11.  Koji se nasred Jegorovog puta, u sumrak, obliven vodom koju treba štedjeti, sapet prazninom u sebi i punoćom prizora ispod sebe, koji se, dok bauljam zaraslim stepenicama, uplićem u strah od tuđeg staništa i iznova pitam da li me štiti kaluđerova promisao, ili su na ovom mjestu i zmije toliko gostoljubive da ih uporno nema ni za lijek, ni za otrov, dok bez vode i daha haluciniram nad ogromnom, propetom vodom, dok se osjećam loše i savršeno u isti mah, baš takav ja i kojekakav još, dok me sjećanje tako dobro radi.

*Foto: Milica Vukelić

5. Mobilna književna rezidencija u Crnoj Gori - Čelobrdo 2018. gostoprimstvo / netrpeljivost

Video
04.11.2018 | 09:26

Kritika na delu: 57. Oktobarski salon 5/5

57. Oktobarski salon "Čudo kakofonije", Beograd, 15. septembar - 28. oktobar 2018.

5/5 Kritičarka na delu: Vida Knežević, istoričarka umetnosti