STAŠA ARAS: TU NIJE BILO POMOĆI

Najlakši i najbrži način da uđeš u drugi svijet je ovo, rekao je Sale i navukao masku na glavu, strpao žutu disalicu u usta i nestao u valovima. Ja sam još neko vrijeme zurila u plavu crtu obzora i bilo mi je žao da uđem u drugi svijet, ovaj svijet je bio previše privlačan, utaban. Tu su duge grane mirte na kozjoj stazi čije su bobe tek počele rumenjeti, tu je je nar, je koromač, je marulja, je kaktus, je miris, je cesta kojom sam došla da bi se njome opet vratila. Drugi svijet je misao da se možda ne moram vratiti, su jata crnih ribica, obala surova i divlja, grote u kojima urla more, misao da mogu plutati i slušati svoj dah bez kompromisa. Ispred i iza, vidljivi i nevidljivi svijet, a između modra crta obzora što je opet zasjekla moje čelo do negledanja. Onda sjajni nokat plaže na koju ću izroniti ako uopće uronim. Tabui u tranziciji između prvog i drugog svijeta, su želje da nešto napustiš, ne bez žaljenja, ne bez straha, ali s deklarativnom odlučnošću da pristaneš u drugi svijet. Jedan od tabua u zemljama u tranziciji je činjenica da mi svi govorimo istim jezikom o istim stvarima. Saša izlazi s barbunom na ostima. Ja kažem - Trlja iz kamena, on kaže barbun. Smijemo se. Vrijeme se promijenilo nekoliko puta. Gladna sam, putovala sam cijelu noć, onda legla na krevet i poslala poruku -Ja sam napustila Zadar. Imamo li pravo na dvosmislenost, imamo li pravo na ziheraštvo, na backup plan? Kaže Saša da nemamo. Baš u zemljama u tranziciji tabua uopće nema i sve je dozvoljeno. I sve mora biti dozvoljeno. To je sve samo umna zavrzlama. Uspon je bio naporan. Uska kozja staza dijelom je bila posuta smrvljenim starim asfaltom kojemu, očito, tu nije bilo mjesto. Iz asfalta je probijala kopriva, je divljala kupina, je mirisalo bablje ljeto. I tu nije bilo pomoći. Nijedan asfalt tu ne može pomoći.

Staša Aras

Mobilna književna kolonija u Reževićima, Crna Gora, septembar 2014.