Najlakši i najbrži način da uđeš u drugi svijet je ovo, rekao je Sale i navukao masku na glavu, strpao žutu disalicu u usta i nestao u valovima. Ja sam još neko vrijeme zurila u plavu crtu obzora i bilo mi je žao da uđem u drugi svijet, ovaj svijet je bio previše privlačan, utaban. Tu su duge grane mirte na kozjoj stazi čije su bobe tek počele rumenjeti, tu je je nar, je koromač, je marulja, je kaktus, je miris, je cesta kojom sam došla da bi se njome opet vratila.
Slučajnog čitaoca treba upozoriti na nepouzdanost pojedinih autora koji opisuju spisateljsku dokolicu u Reževićima. Rečenice poput: ,,Smijemo se u plićaku’’ ili ,,Voda je bila topla’’ proizvod su fikcije i destruktivnog uticaja mediteranskih izmaglica na stil mladog pisca. Istine radi, treba reći da su u plićacima (Perazića do, Petrovac, Smokvica...) vođeni razgovori isključivo na temu tabua u tranziciji i problema sa kojima se suočava zemlja koja teži evroatlanskim integracijama. Voda nije bila topla već veoma hladna, kako i dolikuje intelektualnom nivou na kom su razgovori vođeni.
... o tabuima u vremenu koje živimo, ali i o filmovima, golmanima, Paštrovićima... Učesnici razgovora u podrumu: Lamija Begagić, Ognjen Spahić, Stefan Bošković, Vasko Raičević, Saša Ljubiša, Đorđe Gregović...
Gledamo u horizont. I žvaćemo. Nakon progutanog posljednjeg zalogaja ustajemo i odmičemo se od stola. Pješačimo. Nagib je oštar i put je naročito krivudav. Osjećamo pritisak u koljenima čim ubrzamo hod. Na jednoj krivini fotografišemo se ispred horizonta i bankine. Pješačimo. Prisjećamo se lijevog i desnog skretanja. Nakon desnog nazire se narandžasta plaža. Sazuvamo se. Uranjamo u talase. Voda je veoma topla. Izranjamo iz talasa. Smijemo se u plićaku. Voda je i dalje veoma topla. Smijemo se u dubini. Prsti su nam smežurani. Sjedimo na oštećenim plastičnim stolicama koje liče na metalne.
Meni je dobro. Imam posao koji volim. Putujem. Ponekad me ljudi koje ne poznajem pozovu u goste. Onda dođu drugi ljudi koje ne poznajem i svi sjedimo na terasi, jedemo sir i masline i gledamo u plavo. Moj posao nije od ponedjeljka do petka, moj posao nije od 9 do 5. Ponekad radim dok gledam u pučinu. Ponekad pišem dok spavam. Ponekad pišem kad me u 5 ujutro probudi oluja na obali, kad nestane struje i vjetar uporno obija prozore. Meni je dobro.
Prvi učesnici mobilne književne rezidencije u Reževićima su stigli: Ognjen Spahić, Stefan Bošković, Vasko Raičević, Lamija Begagić i Aleksandar Saša Ljubiša.
Miloš Jurišić je fotograf Muzeja nauke i tehnike, kolekcionar fotografije i jedan od redovnih izlagača na godišnjoj manifestaciji galerije Singidunum pod nazivom Mini art scena.
Jurišić je autor sitne plastike kojoj bismo ovom prilikom dali naziv mikrofanije (grč. mikros, sitan i grč. epiphaneia, pojavljivanje, naročito pojavljivanje nekog boga; dolazak Spasitelja među ljude; u katoličkoj crkvi: proslava dolaska tri kralja; u pravoslavnoj crkvi: Bogojavljenje).
